Piše Emina Hadžić
U trenucima kad se čini da se cijeli svijet raspada, kad se teret života čini nepodnošljivim, shvatimo jednu gorku istinu: rijetko ko je zaista uz nas kad je najteže. Čak i oni koje smatramo najbližima – porodica, najbolji prijatelji – znaju nas napustiti kad nam je najpotrebnija njihova podrška. U tim trenucima osjetimo kako je samoća zapravo najglasnija i najteža.
Svi nosimo svoju bol. Svako od nas prolazi kroz borbe koje drugi ne vide. Neki se bore s gubitkom voljene osobe, drugi s vlastitim demonima unutarnjih nesigurnosti, treći s izazovima koje donosi svakodnevni život. Niko ne može tačno znati koliko tereta nosi osoba pored nas, koliko je tuge skriveno iza osmijeha koji vidimo svaki dan.
Zato, ako ste u mogućnosti pružiti ruku nekome u nevolji, učinite to. Jer jedna ljubazna riječ, jedan čin suosjećanja, može značiti cijeli svijet onome ko pati. Empatija je vrlina koju smo davno izgubili, zamijenivši je pohlepom i neosjetljivošću prema tuđoj boli. Postali smo majstori u ignoriranju onoga što je očigledno; maskama koje nosimo pridali smo veći značaj nego istinskom ljudskom kontaktu.
Ljudi izgledaju kao da imaju sve pod kontrolom, ali iza zatvorenih vrata, iza osmijeha i fasade snage, kriju se hiljade komadića razbijenog srca. Svakim danom ustaju i pokušavaju ponovno, stavljaju masku i pretvaraju se da je sve u redu, dok se unutra bore da ne izgube sebe.
Ne smijemo zaboraviti da ljudskost znači biti tu jedni za druge. Nije važno koliko je neko snažan izvana; prava snaga leži u onima koji su spremni pružiti ruku, čak i kad je najteže. Moramo biti ljubazni, moramo pokazati da nam je stalo, jer nikad ne znamo kroz šta neko prolazi.
Svima koji čitaju moje kolumne, želim da imate nekoga na koga se možete osloniti u najtežim trenucima. Nadam se da ćete pronaći utjehu i podršku kad vam je najpotrebnija, i da ćete biti ta podrška drugima. Jer u konačnici, jedino što nas čini ljudima jeste naša sposobnost da volimo, suosjećamo i pomažemo jedni drugima, bez obzira na sve.
