Bio je ponedjeljak, 15.02.2016., tmurno jutro. Šest neprospavanih noći bilo je iza nas, sjedili smo tako, u tišini, svako sa svojim mislima, iščekujući konačno vrijeme posjete, da ga vidimo. Već je sedmi dan u bolnici, prognoze nisu bile dobre, ali vjerovali smo… vjerovali smo da će se izvući, da će sve proći, da ćemo sve zaboraviti, samo da on bude dobro, da se vrati kući…
Oko 6.30h, zazvonio je telefon… pozvali su nas s klinike gdje je boravio…
Muriz se javio…
Bio je to poziv koji je trajao 10ak sekundi, nije progovorio ni riječ, samo je prekinuo vezu. Nikada neću zaboraviti taj izraz lica, nikada neću zaboraviti taj trenutak.
Mama je već bila van sebe, znala je.
Znala sam i ja, ali nisam htjela da povjerujem u to, nisam mogla. Molila sam Boga samo da je živ, pa i ako se stanje pogoršalo, ozdravit će, bit’ će dobro.
Izašla sam za Murizom iz sobe u kojoj je bila mama, molila sam ga da mi kaže zbog čega su zvali… nije progovarao ni riječi.
Upitala sam ga:” Je li živ?”.
Rekao je: “Nije.”
I danas, osam godine nakon toga, svakog 15.u mjesecu, živim taj isti trenutak.
Trenutak u kojem se srušio moj cijeli svijet.
Svijet u kojem nema više moje najveće podrške, oslonca, moje duše.
Tog dana smo se zarekli da ćemo se boriti, da nećemo odustati sve dok odgovorni za smrt našeg Dženana, ne budu kažnjeni.
Već osam godina traje naša borba, svaki dan nosi svoju težinu, ali na današnji, nešto se posebno stegne u grudima.
….
O Dženanu, o borbi koja je uslijedila, o svim poteškoćama, nepravdi, Arijana je govorila za Graciju u više navrata:
