Napisala: Mersiha Drinjaković
Snimio: Jasmin Fazlagić
Usred groznice pred Berlinale, na kojem je očekuje svjetska premijera filma Na putu, rediteljica Jasmila Žbanić (35) uradila je nešto što je odavno željela: postala je član Donorske mreže BiH.
Odluka o tome u njoj je sazrijevala neko vrijeme u njoj, ali nakon što je izgubila oca, čiji je život mogao biti spašen transplantacijom bubrega, Jasmila je donijela odluku. “Moj tata je godinama bio na dijalizi čekajući bubreg. Nije ga dočekao. Danas postoji zakon na nivou Federacije BiH koji omogućava da se s kadavera (pacijenta koji ima moždanu smrt) uzimaju organi i tako pomogne ljudima kojima donirani organ spašava život. Doktori u Bosni i Hercegovini imaju velikih problema da ubijede rodbinu umrlog na takav čin”, priča Jasmila, te dodaje kako razumije situaciju u kojoj se nađe jedna porodica kada izgubi nekog bliskog, ali da upravo zato čovjek treba donijeti odluku i postati član Donorske mreže.
Niko nije besmrtan
Njezina odluka bila je intuitivna i intimna. Svoja promišljanja o tome nije dijelila ni s kim, ali je shvatila važnost takvog čina, odnosno značaj koji njena priča može imati za ljude. Željela je približiti im svoje iskustvo. “Broj donora u našoj zemlji sramotno je mali. Ljekari koji vode kampanju i edukaciju o donorstvu organa smatraju da bi se istupima javnih ličnosti mogla podići svijest o važnosti članstva u Donorskoj mreži.”
Jasmila Žbanić kaže da u procesu donošenja odluke nije bilo straha, ni sumnje u ispravnost onoga što čini, niti ju je kočila bojazan od nepoznatog. “Nema tu ničeg nepoznatog. Izuzetno je jednostavno, jer polazimo od jednostavne premise: Niko nije besmrtan!”
Riješiti se predrasuda
Zdrav čovjek ima hiljadu želja, a bolestan samo jednu – da ozdravi. Donorica Jasmila nikad nije o sebi mislila kao o nekome čiji bi život također mogao biti spašen nečijom odlukom da daruje svoje organe.
Uvijek je mislila o sebi kao darovateljici.
Čovjek, smatra rediteljica, ima odgovornost prema vlastitom zdravlju i svako njegovo narušavanje zbog neke ideje, pa bila ona jako altruistička, jeste – nasilje prema sebi, koje bi ona mogla opravdati samo u slučaju bliskih ljudi. “Međutim, druga je stvar ako smatrate da ste nakon smrti zauvijek mrtvi, a tješi vas da biste i mrtvi mogli nekome pomoći. To je nešto što mi olakšava misao o smrti.”
Kako onda objasniti ljudima da se nemaju čega plašiti i da njihova odluka o darivanju organa nekom može spasiti život? Nova članica Donorske mreže BiH smatra da je najvažnije riješiti se predrasuda o vlastitom tijelu i smrti. “Ako ne bacamo jakne koje su nam okraćale, jer znamo da nekom drugom mogu poslužiti, mislim da je zakopati svoje tijelo, koje bi moglo nekome pomoći, velika grehota.”
KAD BOLEST NAPADNE “Kada se neko vama blizak razboli, onda je kasno za kampanje. Zato pozivam ljude da vrlo jednostavnim pristupom – popunjavanjem kartice – postanu donori i tako omoguće sebi i svojim najbližima duži život i sreću”
Mali broj članova Donorske mreže u BiH znači i da ljudi nisu dovoljno upoznati s misijom mreže i naprosto ne shvataju važnost odluke o darivanju organa, jer sutra se situacija u kojoj će trebati transplantacija nekog organa može desiti svakom od nas. “Mislim da bi se djeca u školama već trebala obrazovati u tom smjeru, kao što mislim i da bi morala znati o seksu, abortusu, smrti. To je pitanje civiliziranosti jedne sredine”, smatra Jasmila.
Kako motivirati građane
Donacija organa je darivanje organa nakon smrti osobama čiji život ovisi o presađivanju. Organi koji se mogu presađivati su: bubrezi, srce, jetra, pluća, gušterača, tanko crijevo, rožnjače, srčani zalisci, kosti, tetive i koža. U Bosni i Hercegovini, najveću potrebu za darivanjem organa imaju bubrežni bolesnici. Na Kliničkom centru Koševo dijalize se rade do tri ujutro jer naprosto ne mogu u toku dana zadovoljiti sve potrebe bolesnika. Halima Resić, predsjednica Donorske mreže Kantona Sarajevo, kaže kako je u našoj zemlji 160 ljudi na listi čekanja, 600 pacijenata čeka transplantaciju, a 2.200 je na dijalizi. Probuditi svijest građana i motivirati ih da potpišu kartice, jer na taj način spašavaju živote – jedan je od prioriteta Donorske mreže.
“Danas je sistem donora u Evropi uvezan, organi se šalju iz zemlje u zemlju i uradi se više od 15.000 presađivanja organa s kadavera. Bosna i Hercegovina, nažalost, nije još uvezana u tu listu. To je obaveza Ministarstva zdravstva i ja se nadam da će se što prije organizirati da BiH postane član Evropske mreže”, poručuje Jasmila, te dodaje: “Dok nemate bolesnika u porodici, ovakvi podaci možda ne uzbuđuju. Ali kada se neko vama blizak razboli, onda je kasno za kampanje. Zato pozivam ljude da vrlo jednostavnim pristupom – popunjavanjem kartice – postanu donori i tako omoguće sebi i svojim najbližim duži život i sreću.”
