Piše Emina Hadžić
Razumijem tvoju bol… Osjećaš da ti se srce slama, a želudac ti je pun kiseline koja ključa. Osjećaš kako se mučnina širi cijelim tijelom. Znam da si pokušala odagnati misli i ugoditi sebi, počastila si se kolačem ili novom haljinom koju si vidjela u izlogu dok si besciljno hodala ulicama, i unatoč svemu, tvoj um se i dalje vraća onome o čemu ne želiš razmišljati.
Možda je to zbog njega, možda zbog nje, možda zbog njih, možda zbog toga, možda zbog svih, a možda i zbog tebe… i dalje si tu, već četvrti put danas ulaziš pod tuš nadajući se da će njegov mlaz oprati tvoju dušu i prikriti plač samo da ga neko ne bi čuo. Probala si spavati, probala si se rano buditi, probala si vježbati, probala si se opuštati, probala si slušati muziku… probala si sve, a i dalje se ne mičeš s mrtve tačke, i dalje sjediš na podu svog hodnika, s ugašenim svjetlima, privijajući potrgano srce uz koljena. Iako znaš da susprezanjem emocija činiš sebi loše, i znaš da ćeš poludjeti ukoliko ih ne pustiš van, i dalje to činiš.
Nazvala si prijateljicu, nazvala si brata ili sestru. Napustila si posao i utapala tugu u čašama i čašama vina u kojem si tražila bijeg i spas, a umjesto toga, sljedeći dan dočekala te glavobolja.
Nastavi dalje
Znam da boli. Dovraga, znam! Osjećaš se tako da bi najradije otvorila prsa, rasprsnula se i postala gotovo ništa; sjena, duh… Ali ne možeš. Ne možeš to učiniti.
Ono što možeš i moraš napraviti nije lako. Jer jednostavno… jednostavno je nemoguće.
Ono što možeš učiniti je pokupiti ono što je ostalo od tebe, skupiti ostatke i nastaviti dalje. (Znam da sada misliš: “Pa naravno da bih to učinila da mogu.”)
Nakon što te je povrijedio partner kojem nisi bila vrijedna, nakon što te je povrijedila osoba koju si smatrala najboljim prijateljem, ili nakon teroriziranja na radnom mjestu, jedina stvar koja će te vratiti u život jest vrijeme.
Umjesto da gasiš svjetla u hodniku, ostavi ih upaljena. Umjesto da suze skrivaš pod mlazevima tuša, sjedni sa svojom tugom i plači bez susprezanja. Umjesto da slomljeno srce tješiš prejedajući se šećerom i masnoćama, sjedni s njim, osjeti ga, prepoznaj ga, dopusti da se dogodi.
Znam da je jutros bilo bolno disati, shvatiti da su tvoji snovi samo snovi, a stvarnost je da se moraš izvući iz kreveta u šest, dok je vani još mrak, osjećajući se potpuno usamljeno.
“Koja je svrha?”
Valjda će sutra manje boljeti… Možda s vremenom prestane boljeti.
Onako kako sada ne možeš prestati razmišljati o boli, isto tako je se nećeš sjećati kada ona nestane i prođe kao da je nikad nije ni bilo. Nećeš se čak niti sjećati koliko si puno o njoj razmišljala.
Zato, ako se osjećaš usamljeno, živi i osjeti tu usamljenost. Ako si tužna, dopusti sebi da budeš tužna. Ako te je partner razočarao, budi razočarana. Ne pokušavaj mijenjati svoje osjećaje, potiskivati ih ili se ponašati kao da ne postoje. Oni su stvarni. Ti si stvarna. I to je jedino važno. Trebaš znati da život ne staje samo zato što ti je slomljeno srce. Ne staje jer se tvoj partner loše ponio prema tebi. Ne staje jer tvoj najbolji prijatelj više ne želi biti najbolji prijatelj. Ne staje jer nisi dobila toliko željeni posao. Ne staje jer si pala na zadatku. Ne staje jer… Jednostavno, život da stane ne smije!
