Piše Kristina Ljevak
Rastanci, oni “za zauvijek”, nikada nisu kao u filmovima. Deda i ja nismo imali priliku za konačni rezime. Dok je bio u snazi i mogućnosti da razgovaramo o odlasku i kažemo jedno drugom ono što ne izgovorismo, ja mu nisam dozvoljavala. Ideja o mogućem dedinom kraju bila je jedna od najneprihvatljivijih u mom životu. Premalo je jedan život da se u njega smjeste svi problemi koje smo rješavali zajedno. I jednako je malo još jedan život za zahvalnost koju imam zbog činjenice da sam mogla u svaka doba dana i noći da ga pozovem u pomoć. I da je uvijek bio tu. I da nikada nije postojala situacija za koju nije imao rješenje. Osjećaj sigurnosti zbog vlastitog postojanja koju možemo stvoriti kod bližnjih, jedna je od naših najvažnijih obaveza. Ako ne i najvažnija.
Nedavno sam plakala zbog toga što sam ja nekada bila osoba “sve će biti uredu”. Tako sam ranije mislila i govorila. Danas to, na svu sreću, govori čovjek s kojim dijelim život, a ja sam svoju cjeloživotnu mantru usput negdje izgubila. Vjerovatno među problemima i spoznajom da u jednom trenutku više ništa nije bilo uredu. Za vjeru kako će ipak na kraju sve biti dobro, potrebno je ponijeti ponešto od sigurnosti iz vlastite kuće. Svojoj sam beskrajno zahvalna na tome. Uprkos samostalnom proklizavanju i povremenom gubljenju vjere u smisao. Ako djeci ne usadimo samopouzdanje i ne uvjerimo ih kako imaju pravo na više i bolje, bez obzira na okolnosti, onda se nismo trebali ni upuštati u proces roditeljstva. Život sa strahovima, od sebe, odluka, izbora, okolnosti, od jačeg vjetra ili obilnijeg pljuska, od vlastite sjene, od tuđih reakcija, nije baš nešto što je vrijedno življenja. A žive ljudi i tako. Nisu im rekli u porodici porijekla da je moguće i da treba drugačije. Pomisle ljudi, nevoljeni i neodnjegovani onda kad je bilo najpotrebnije, da se život završava u četrdesetoj i da je sve nakon toga, samo lagana nizbrdica. Koju valja nekako predeverati. Bez osjećaja zadovoljstva, bez svijesti da imaju pravo na sreću. I legitimni su takvi izbori, onda kada ne uključuju uništavanje života drugih. A najčešće uključuju. Nesreće se, za razliku od sreće, uvijek multipliciraju. Ljude nesretne zbog vlastitog života treba odstraniti kao trulu jabuku smještenu sa zdravim, u gajbi. Zbog društvenih konvencija ne odlučujemo se za takve pristupe. Nije život kviz “Najslabija karika” pa da nesretniku ili nesretnici kažemo kako treba napustiti dalji tok takmičenja. A trebalo bi, počesto.
Sijaset je formalnih testova kroz koje u životu prolazimo. Za svašta nešto moramo da potvrdimo ispravnost. Niko nas sa trešnje ne bere i ne stavlja u škole, na polaganje vozačkog ispita, na posao. Samo za život i građenje života s drugim ljudima, provjere nema. Ulazimo u različite odnose, pa šta bude. Oslanjamo se na procjene, intuiciju, na želju da sve bude dobro, kao da je ijedna međuljudska relacija jednosmjernog karaktera, kao da zavisi od jednog čovjeka. I nema mnogo utjeha, osim jedna, da ono s čim smo u kolijevci zaljuljani, kad-tad proradi, posebno kada smo u pravom okruženju.
I bude kao u savjetu iz Đoletovog “Remorkera” – spusti svetla, oduzmi gas, smešnih stvari se bojimo… Bude zapravo mnogo bolje nego što se iz svojih strahova usudimo pomisliti da može biti. Ponekad zaista život ima plan za nas, kada mi ne možemo planirati, od strahova, od kontaminacije nekadašnjim okruženjem, koje nas je željelo uvjeriti da je četrdeseta početak ličnog kraja.
Godine su konstrukt. Za sreću kao i nesreću, garancije nema. Prezirem lekcije iz samopomoći i ovo nije pokušaj jedne od njih. Ne mislim da će biti dobro ako vjerujemo da će dobro biti. Biće ako ne dobro, onda bolje, kada se vratimo svojim principima, svjetovima i svjetonazorima. Kada prestanemo praviti kompromise sa životom. Kad se podsjetimo da zaslužujemo bolje, posebno ako su nas tako učili. Dugujemo to onima svojima, bilo da smo se sa njima stigli, ili nismo, pozdraviti.
