Ja sam automobil naučio voziti u trinaestoj godini. Prve sedmice po sticanju punoljetstva položio sam vozački ispit, zahvaljujući čemu sam prilikom regrutacije za služenje vojnog roka u Jugoslovenskoj narodnoj armiji određen za vozača. U vojsci sam položio i dodatne kategorije i osposobio se za vožnju i najvećih kamiona te autobusa.
Po mojim računicama, kao vozač različitih motornih vozila različitih kategorija sam do danas prešao blizu milion i po kilometara. Osim kada se kreten za volanom “moskviča”, pretičući kamion, našao u mojoj traci ceste kojom sam sa Romanije vozio ka Sarajevu, nisam imao ozbiljnijih saobraćajnih nezgoda. I tada sam dobro prošao što se tiče povreda, ali je očeva “buba” u potpunosti uništena. Da ne budem lažno skroman: dobar sam, stvarno dobar vozač. Do prije dvije godine vozio sam, hm, “žustro”. To, konkretno, znači da sam vozio brzo, hm, često prekoračujući dozvoljenu brzinu gdje god sam mislio da nema policajaca ili radara. Grižu savjesti što kršim propise liječio sam činjenicom da nikada ne pretičem na punoj liniji i u krivinama. Istovremeno, opravdanje za takav stil vožnje sam nalazio u mojoj teoriji po kojoj su većina ograničenja brzine na našim cestama potpuno anahrona i nisu se mijenjala decenijama, unatoč tome što su upravljivost i kočioni sistemi vozila u međuvremenu višestruko unaprijeđeni u odnosu na vrijeme kada su propisivane maksimalne brzine njihovog kretanja.
Kao i vjerovatno sve vozače, osim što me ozbiljno udara po džepu, užasno me nervira standardno obrazloženje naših pumpadžija o meteorskoj brzini podizanja cijena goriva: rast cijena nafte na svjetskom tržištu u kombinaciji sa rastom tečaja dolara. No, kada cijene nafte ili tečaj dolara padaju, naši distributeri “brzinom puža” usklađuju cijene goriva sa ovim promjenama.
Ja već skoro 15 godina, za razliku od Ozrena Kebe, vozim zaista sjajan automobil. Osim što se gabariti mog auta poklapaju sa mojim, prezadovoljan sam njime i iz mnogo drugih razloga: pouzdan, startan, brz, komforan, lijep… Prešao sam njime (mada bih komotno mogao napisati i “s njime”, jer često uživam kada putujem samo “s njime”) debelo preko 400.000 kilometara i ne znam kako ćemo se rastati kad to bude neminovno. (Poslovan sam čovjek i zato ne otkrivam marku mog jarana: nekako mi je glupo da besplatno reklamiram njega i familiju kojoj pripada.) E, što se tiče potrošnje goriva, stvari stoje ovako: mog jarana, sa automatskim mjenjačem, pokreće motor od 3.000 kubika i 240 konjskih snaga; ko išta zna o autima (ja znam samo voziti) svjestan je da, čak i po cijenama goriva kakve su posljednjih godinu dana, to što on na našim cestama potroši i više od osam litara goriva, u gradu ili na autoputu i preko deset, nije ništa strašno, posebno kad vozač ima tešku nogu kojom pritišće pedalu gasa.
A sve ovo pišem kako bih vam otkrio kako sam nevjerovatno smanjio potrošnju goriva mog jarana.
Prije skoro dvije godine, bilo je ljeto, Velež trenera Feđe Dudića igrao je fantastično u kvalifikacijama za Ligu Evrope. Mostarski tim volim najviše poslije Želje i kada su u drugom kolu kvalifikacija eliminirali puno bogatiji, favorizirani grčki AEK, istog trena sam rezervirao avionsku kartu za Stockholm i kartu za utakmicu protiv švedskog Elfsborga. Prvu utakmicu Rođeni su igrali u Borasu, lijepom gradiću udaljenom nešto preko 400 kilometara od Stockholma. Na put iz švedske prijestolnice na utakmicu sam krenuo posuđenom “škodom oktavijom”: krenuo sam ujutru, vožnja je trajala nešto duže od četiri sata, Velež je igrao izvanredno (rezultat je bio 1:1) i odlučio sam da prespavam i narednog dana se vratim u Stockholm.
Rezimirajući utiske sa puta, još dok sam bio u Stockholmu “upalila mi se lampica”: prešao sam za osam sati preko 800 kilometara; nigdje nisam žurio, vrijeme je bilo fantastično, moderan autoput sa po tri trake u oba smjera – a ja sam barem 700 kilometara vozio krajnjom lijevom trakom, non-stop sam, dakle, preticao kolone vozila, ne mogavši da se sjetim da je mene preteklo ijedno vozilo! Pri tom, pazite ovo: brzina kretanja je ograničena uglavnom na 110 kilometara na sat, ja vozim “škodu” i sve vrijeme pretičem bezbroj “volvoa”, “mercedesa”, “tesli”, “audija”, ”poršea”, “ferarija”… I posramim se, baš se dobro postidim, zaključka koji se objektivno nameće: dakle, ili sam jedino ja pametan što ne poštujem ograničenje brzine a svi vozači takvih automobila koji uredno voze u koloni poštujući ograničenje brzine su glupi, neotesani i primitivni, ili je, hm, obrnuto!
Epilog i posljedice
Otkako sam se vratio iz Stockholma, evo već skoro dvije godine, ja vozim kao što su vozili disciplinirani (preciznije: civilizirani) švedski vozači u nepreglednim kolonama koje sam sumanuto i neumorno, bez ikakve realne potrebe, preticao.
Posljedice moje odluke su brojne i skoro sve su fantastične.
Prvo, po moj budžet: dok je moj jaran sa pogonom sa sva četiri točka sa punim rezervoarom goriva prelazio u prosjeku od 580 do 620 kilometara, ja sada prelazim između 900 i 1.000 kilometara! Prošle nedjelje sam postavio nevjerovatan rekord: sa prosječnom potrošnjom od svega 6,1 litar dizela na stotinu kilometara prešao sam 1.102 kilometra! Osim toga, dok sam ranije pakne na kočnicama mijenjao u prosjeku svakih osam mjeseci, za posljednje dvije godine to je bilo potrebno učiniti samo jednom!
Drugo, sada u vožnji osjećam užitak koji mi je prethodnih 40 godina bio nepoznat. Naime, po prvi put opažam predivne krajolike (i uživam u njima!) iako sam nekim dionicama prošao i po više stotina puta.
Treće, više ne strahujem od radara i policije, ne razmišljam kako šarmirati saobraćajce da mi ne pišu prijave zbog kojih sam dva puta ostao bez vozačke dozvole na mjesec dana.
Četvrto, na odredišta putovanja više ne dolazim umoran, a u vožnji uživam kao rijetko kada ranije, kada sam prezirao i nervirao se zbog vozača “glupana” koji poštuju saobraćajne znake i propise.
Peto, poštujući propise i ograničenja brzine shvatio sam da na odredišta stižem sa praktično zanemarljivom vremenskom razlikom u odnosu na period kada sam masovno i neselektivno ignorirao i kršio saobraćajne propise i ograničenja brzine.
Mogao bih još ovako redati, ali mislim da je i ovo dovoljno. No, moram reći da nije baš sve idilično otkako sam promijenio način vožnje. Naime, sada se držim ograničenja brzine kao pijan plota: zbog toga me redovno pretiču ne samo putnički automobili tri puta slabije snage motora od mog jarana, nego i autobusi, pa čak i poneki kamioni. Osjećam prezrive poglede njihovih vozača, uvjeren sam da mi spominju familiju kad trube dok me pretiču… a sve zbog toga što sam odlučio da poštujem propise i ograničenja brzine, zato što se pravim pametan. No, ja sam nepokolebljiv i ne namjeravam se vraćati na stari stil vožnje.
Zahvaljujući Veležovoj utakmici u Švedskoj, meni su se oči otvorile. Razlike između mog tadašnjeg i načina vožnje švedskih vozača ne govore samo o saobraćajnoj, već i o suštinskoj razlici u općoj kulturi, poimanju pristojnosti, civiliziranosti… Nažalost, te razlike su veće od razlika između naših izrovanih cesta i švedskih autoputeva. Onako kako sam ja decenijama vozio dok nisam doživio “prosvjetljenje” zahvaljujući Veležovoj utakmici u Švedskoj jeste, u konačnici, i uzrok i objašnjenje razlike između naših i švedskih, evropskih saobraćajnica. A uvjeren sam da isto važi i za razlike u bolnicama, školama, odnosu prema prirodi, starijim ljudima, izbjeglicama, higijeni, kulturi, općem dobru…
Ja napisah ovo i “spasih dušu svoju”. Vi – kako god hoćete. Samo nemojte, molim vas, više trubiti i psovati me što poštujem ograničenje brzine kad me budete sljedeći put preticali na putu.
