Piše: Ozren Kebo
Najjači smo
To što živimo na periferiji svijeta, možda nije tako loše. Do nas se ne može doći autoputem, nego moraš sići na nekakve magistralne ceste, vijugave i nesigurne, što nam omogućava autohtono brdsko mišljenje i bivstvovanje. Ovdje rijetko zalaze rock zvijezde i bendovi, jer za transport opreme treba brz i ravan put, bez rupa i krivina. Niti dovde može dobaciti drukčije mišljenje pošto u startu sasiječemo svaku različitost. Znači, mi smo originalni, samo svoji glupani koje ne dotiču svjetski napredak i globalna zbivanja. Niko neće nama govoriti šta ćemo raditi i kako ćemo misliti.
Autoironija i glupost
Kad je ono Buda doživio prosvjetljenje, nije ni slutio u kakva je prostranstva uma zagazio i koliko glupana hodi dunjalukom, ne znajući kakvu štetu sopstvenom glupošću ostatku Univerzuma nanose. Ako ikada poželite testirati intelektualne domete određene osobe, da procijenite onako odoka je li glupa ili pametna, evo instant testa: recite nešto autoironično, znači, nešto kritički na svoj račun. Opletite s objektivnom drugarskom samokritikom i samo posmatrajte reakcije. Ako vas nakon toga dotični počne dodatno handriti – imate posla s ortodoksnim glupanom. Pouzdan znak inferiornog uma. A ako uviđajno misli da je dovoljno što vi sami sebe propitujete, i da on, ili ona, ne treba učestvovati u daljoj razgradnji ega – e onda možda i nije previše glup. Nego samo malo, malkice.
Dođi
Ima li života poslije smrti? Dođi na moj FB zid, napiši nešto protiv Veleža pa saznaj koliko ti je još minuta kreativnog disanja ostalo.
U lošim smo odnosima
Ne znam kako vi, ali ja sam sa svojim algoritmom u izrazito lošim odnosima. On mene uopće ne poznaje i nikad mi ništa ne pogodi. Google i Facebook hvale se da nas njihovi proračuni poznaju bolje od nas samih, što je zasad, u martu 2023. godine, čista tehnološka laž. Ovaj moj srećo šalje mi reklame sa zastrašujućim fotkama otpalih noktiju, a u mene nokti za izložbe.
Zasipa me medikamentima za liječenje proširenih vena (s još gorim fotografijama), a moje vene i dalje kao da mi je 30 godina. Ali zato za boleščine koje mene izjedaju ili još nije čuo, ili misli da za njih ne trebaju reklame.
Prahistorija umjetne inteligencije
Mi smo u prahistorijskoj fazi artificijelne inteligencije i električnih automobila. Na samom smo početku, recimo u fazi onih 286 kompjutera. Na šta će sve ovo ličiti za pet, ili deset godina, još se ne zna, ali trebalo bi odmaći daleko ako je suditi po općem razvoju posljednjih decenija. Svaki novi medij mijenja ne samo obrasce konzumiranja informacija i masovne kulture, on uza sve ostalo radikalno okreće modele razmišljanja i postojanja. Uporedite ovaj život s načinom na koji smo bludili dunjalukom prije jedva 30 godina. Sad je mnogo više ljudi-kornjača, s vratom izvijenim naprijed, ispred tijela, jer nas je na to nagnalo neprestano buljenje u laptope i telefone. Mobilni uređaji su u manje od dvije decenije transformirali ljudsku kičmu, tačnije, njen gornji dio, i to nam je budućnost.
Promjene
Otprilike sve do 37. godine živio sam životom svojih roditelja. Ista su nam komunikacijska sredstva bila na raspolaganju, naš kulturni kôd bio je onoliko različit koliko je to generacijska moda diktirala. A onda su se desile tektonske promjene: kompjuter, pa mobitel, pa internet, pa Facebook i Twitter. I sve to u manje od tri decenije. Danas su ljudima mreže sve, iako je jasno da je čovjek milenijumima živio bez njih. Od kada postoji Facebook? Od 2004. godine? Dakle, ovo je toliko mlad fenomen, a kao da je desetljećima tu i kao da niko ne može zamisliti život bez njega. I zaista ne može. Poznajem staricu koja je, duboko u devetoj deceniji postojanja, savladala mobilni telefon i na njemu visi satima, po čemu se malo razlikuje od praunuka, koji već u četvrtoj godini radi isto. Transgeneracijsko ujednačavanje je u toku.
Bosanski bog svađe
Twitter, taj bosanskohercegovački bog svađe, prijetnji i uvreda, svakog nam dana isporuči dobru tonu fekalija. Izađem tamo, pogledam, zgrozim se, i onda, sve se nogama udarajući u debelo meso, bježim na stari, dobri, benigni Facebook, čije svađe u poređenju s tviteraškim izgledaju kao dosadnjikava akademska rasprava. Ljudska komunikacija zapravo je tek u povojima. Jer – i nije to samo naš fenomen – ne znamo komunicirati jedni s drugima, ne priznajemo drugačije poglede na svijet i sve što odudara od naučenih obrazaca i usvojenih paradigmi doživljavamo kao prijetnju i neprijateljstvo.
Mačke i ćuke
Kad ozbiljni analitičari hoće da unize i obezvrijede standardno ponašanje na društvenim mrežama, onda im je zajednički argument to što milioni radnih ljudi i građana svakog dana gube stotine tisuća sati gledajući video radove s mačkama i cukama. Ako ćemo pravo, nema bolje utrošenog vremena nego gledati kako se psi koji su iz frižidera ukrali kobasice ili rastrgali kućne papuče osjećaju krivim i s kajanjem čekaju presudu. U gradaciji sati potrošenih na internetu, ovakvi radovi su svjetlosnim godinama ispred većine ostalih sadržaja: vijesti i dnevnika, političkih emisija, predizbornih sučeljavanja, zabavnih programa, zadruga i sličnih Big Brothers sadržaja… Samo dobri filmovi, dokumentarni i dramski programi te ozbiljni politički prilozi po snazi emocija i uvjerljivosti prikazanih sadržaja mogu konkurirati mački koja furiozno skače po kući, rušeći sve što joj se nađe na putu. Ovakve promašene analize relikt su prošlih vremena u kojima se smatralo da su životinje inferiorna bića, a čovjek urođena superiornost koja svojom milošću daruje ili uskraćuje život ostatku svijeta. Dok mi shvatimo da nije tako i da bismo trebali biti ravnopravni, bit će kasno za sve; i za nas i za životinje.
