Nedavno objavljeno

Kako produžiti saobraćajnu dozvolu i ostati normalan (III)

“Sistem” nešto mrmlja sebi u bradu, a ja razaznajem da pominje hapšenje. Ustajem i prilazim velikim prozorima na drugom kraju njegovog ureda koji se nalazi na drugom spratu zgrade visokih stropova. Otvaram prozor i kažem mu da ću se popeti i početi da dozivam građane i novinare ukoliko pokuša da me uhapsi. Vraćam se u stolicu prekoputa njegovog stola. Šutimo nekoliko minuta, nakon čega on izlazi i ostavlja me samog u uredu. “Sistem” se vraća nakon nekoliko minuta i bez riječi sjeda u svoju fotelju. Čekamo, s tom razlikom što ja ne znam koga ili šta. Nakon nekoliko minuta ulaze dvojica kršnih policajaca

Napisao Senad Pećanin

Najbolji način za ostvarivanje zahtjevnog cilja do kojeg je čovjeku istinski stalo jeste priprema. Ja već godinama početkom februara počinjem da planiram svoje pripreme. Ove sam mislio da sam sve toliko dobro uradio, da sam se spremio i psihički i fizički, da mi ne može parirati ni moj prijatelj Tomo Cvitanušić koji uskoro kreće na Mount Everest. Eeeee, “kakav danak neiskustvu mladog kengura”…

Vi, naravno, znate da ja govorim o mom teškom, tradicionalnom februarskom izazovu, o kojem sam pisao u prethodna dva teksta (https://gracija.ba/2023/03/06/kako-produziti-saobracajnu-dozvolu-i-ostati-normalan/; https://gracija.ba/2023/03/13/kako-produziti-saobracajnu-dozvolu-i-ostati-normalan-ii/) – produženju važenja saobraćajne dozvole.

Ja i Alfa Romeo

Tri sedmice prije “Dana D”, baš fino raspoložen na ručku sa prijateljima, primio sam telefonski poziv sa nepoznatog broja. Ljubazan pozdrav, učtivo predstavljanje policajca sarajevske Policijske stanice Centar:

– Gospodine Pećanin, ja bih vam trebao uručiti zahtjev za izjašnjenje o vozaču koji je upravljao vašim Alfa Romeom.

– “Mojim” Alfa Romeom?!

– Da. Radi se o zahtjevu Policijske stanice u Visokom. Vjerovatno se radi o radaru, prekoračenju brzine na autoputu.

– Nema problema. Vi ste za muštuluka!

– Zašto?

– Zato što do ovog trenutka nisam imao pojma da imam Alfu Romeo. Nisam siguran da sam se ikada vozio u Alfi, ali nemam ništa protiv da imam jednu. Predlažem dogovor: vi meni kažete gdje je moja Alfa, da je mogu preuzeti, a ja ću vam reći ime vozača kojeg traži policija iz Visokog!

– (Šutnja…) Ja sam vas tražio na kućnoj adresi. Kada bih mogao doći do vas?

Dogovorili smo se da budem kući za sat. Ljubazni policajac je bio tačan. Rekao sam mu da nemam Alfa Romeo, a on mi je pokazao nalog iz Visokog na kojem piše da sam ja vlasnik upravo Alfe. I on se nasmijao, rekao mi da će vratiti nalog u Visoko i uljudno se pozdravio.

Ali, desetak dana kasnije primam telefonski poziv. I ovaj je sa nepoznatog broja, i sada zove policajac, ali, za razliku od sarajevskog, veoma neljubazan, čak i prijeteći. Traži od mene da otkrijem ko je vozio moju Alfu prije pola godine, na dionici autoputa kroz Visoko. Pokušavam mu objasniti da se radi o očitoj i vrlo dokazivoj zabuni, da je već dolazio njegov kolega iz sarajevske Općine Centar… Moja objašnjenja ne pomažu. Tvrdi da sam primio zahtjev za izjašnjenje o vozaču (nikada!), a da će mi stići kazna od 500 maraka ako mu odmah ne kažem ime i podatke vozača moje Alfe. Pokušavam mu objasniti, ali neuspješno: kao da vodim dijalog sa mladim SDA-ovim poslanikom Harisom Zahiragićem. Sva moja objašnjenja su uzaludna, “Laki je malo nervozan” i razgovor završava bez pozdrava, trijumfalno me obavještavajući da ću dobiti nalog za plaćanje kazne od 500 KM. I kada “Sistem” nešto obeća malom građaninu, “Sistem” i ispuni. Doduše, samo kada se radi o kažnjavanju: meni nakon nekoliko dana stiže policijski nalog iz Visokog za plaćanje kazne od 500 KM! Kaznu, naravno, ne plaćam, potpisujem se u odjeljku naloga kojim tražim sudsko odlučivanje i istog dana vraćam potpisan nalog Policijskoj upravi u Visokom preporučenom poštom, uz povratnicu.

Novo teško iskušenje

Nekoliko dana kasnije, poštar donosi policijsko rješenje iz Visokog. Obavještavaju me da je otklonjena greška u zahtjevu za plaćanje kazne, ali da je ispravka upućena sudu u Visokom u skladu sa mojim zahtjevom za sudsko odlučivanje.

I kad je došao sudbonosni “Dan D”, da predam sve dokumente i uplatnice neophodne za produžetak saobraćajne dozvole, manirom iskusnog poznavaoca službenika “Sistema” države u kojoj, nažalost, živim, odlučujem da sebe poštedim mogućeg stresa i odlučujem da predaju zahtjeva u policijskoj stanici na Marijin Dvoru prepustim iskusnom i ljubaznom osoblju agencije koja će predati papire i vratiti mi produženu saobraćajnu dozvolu. Bio je četvrtak, a vikend sam namjeravao provesti na Bjelašnici. Kažu da kada hoćeš da nasmiješ Boga, samo mu saopći svoje planove… Mora da se valjao od smijeha kada je čuo za moje.

Naime, u četvrtak poslijepodne, iz agencije me zovu i kažu da nisu mogli produžiti saobraćajnu dozvolu zbog postojanja (“u sistemu”, naravno) neplaćene kazne od čak 500 KM u Visokom. Ne mogu da vjerujem šta čujem, ali smireno zamolim da mi vrate sve papire i da ću ja ići sutradan u policiju.

I, evo me pred šalterom. Ljubazna službenica mi kaže da mi ne može produžiti saobraćajnu dozvolu zbog postojanja (naravno, “u sistemu”) evidencije o neplaćenoj kazni od 500 KM iz Visokog. Ja sam još uvijek veoma miran, kako i dolikuje malograđaninu sa puno produženih saobraćajnih dozvola u nogama: objašnjavam joj da se radi o grešci, da ne može postojati ni kazna, ni dug, jer je nalog za plaćanje prekršaja upućen na sudsko odlučivanje, a postupak još nije ni započeo… Službenica mi smireno kaže da mi ne može pomoći, da neplaćena kazna “stoji u sistemu”… Ja pobjednosno vadim koverat sa rješenjem o ispravci Policijske stanice Visoko, u kojem potvrđuju da je prekršajni nalog upućen sudu u Visokom… Ali, službenica je neumoljiva: predlaže mi da odem do Visokog i da tražim da me “skinu iz sistema”.

U tom trenutku shvatam da moje pripreme za novo teško iskušenje u kojem se svake godine nalazim nisu bile ni dobre ni dovoljne – ljutito odgovaram da mi ne pada na pamet da idem u Visoko, i zahtijevam da razgovaram sa njenim nadređenim. Upućuje me na drugi ulaz Policijske stanice, da tražim “pomoćnika načelnika Policijske stanice za administrativne poslove”.

Našao sam ga na drugom spratu zgrade. Objašnjavam mu o čemu se radi, zahtijevajući da mi saobraćajna dozvola bude produžena. On mi predlaže da idem u Visoko, u policiju i sud, da tamo tražim da me “izbace iz sistema”, pa kada to urade, dozvola će mi biti produžena. Bijesno sam odgovorio da mi ne pada na pamet, pokazujem mu rješenje policije iz Visokog u kojem stoji da je odluka o navodnom prekršaju upućena na sudsko odlučivanje.

A “Sistem”, kao, pokazuje saosjećanje sa nedaćom u kojoj sam se našao i kaže: “Pa, otiđite do Visokog, nije vam daleko.”

Pobjesnio sam: “Ne pada mi na pamet! Da li biste mi isto rekli i da se radi o Velikoj Kladuši? Ja ne želim i neću ići u Visoko!”

I onda “Sistem” meni, sada već ljutito, kaže: “Pa, što ste pravili prekršaj!?”

Poludio sam. Pitam ga je li on pravnik; dobijam potvrdan odgovor, uz dodatak da je diplomirao na sarajevskom Pravnom fakultetu.

“Prvo, ako ste pravnik, moralo bi Vam biti jasno da prekršaj nisam napravio sve dok to ne bude utvrđeno pravosnažnom sudskom presudom! Drugo, sve i da sam optužen za ubistvo, a ne za prekršaj, Vi nemate pravo odbiti produženje saobraćajne dozvole mog automobila dok postupak traje. Treće, ja neću izaći iz Vašeg ureda sve dok mi ne produžite saobraćajnu dozvolu”, ljutito odgovaram.

“Sistem” nešto mrmlja sebi u bradu, a ja razaznajem da pominje hapšenje. Ustajem i prilazim velikim prozorima na drugom kraju njegovog ureda koji se nalazi na drugom spratu zgrade visokih stropova. Otvaram prozor i kažem mu da ću se popeti i početi da dozivam građane i novinare ukoliko pokuša da me uhapsi. Vraćam se u stolicu prekoputa njegovog stola. Šutimo nekoliko minuta, nakon čega on izlazi i ostavlja me samog u uredu. “Sistem” se vraća nakon nekoliko minuta i bez riječi sjeda u svoju fotelju. Čekamo, s tom razlikom što ja ne znam koga ili šta. Nakon nekoliko minuta ulaze dvojica kršnih policajaca. Gledaju me zbunjeno, ja čekam njihov korak prema meni da krenem prema prozoru i popnem se na sims. Zbunjenost je sada zajednička, traje duuuugi minut. Prekida je ulaskom ona ljubazna službenica sa šaltera, obraća mi se i moli da pođem sa njom. Izlazimo iz “Sistemovog” ureda i ona mi ljubazno, skoro molećivim glasom kaže: “Rekli ste da ste prekršajni nalog sa zahtjevom za sudsko odlučivanje poslali preporučenom poštom, sa uplatnicom. Molim Vas, hoćete li donijeti povratnicu u ponedjeljak i dozvola će vam biti produžena?” Zbunjen njenom ljubaznošću, potvrđujem da prihvatam.

Moj planirani vikend, zbog nemogućnosti vožnje neregistrovanog auta, provodim kući. U ponedjeljak donosim povratnicu, ljubazna službenica me moli da odem do obližnje kopirnice i donesem joj kopiju. Činim to i ona ovjerava moju saobraćajnu dozvolu.

Eto, uspio sam. Napad na moje malo građansko dostojanstvo, iz “poznatih neprijateljskih uporišta” je teškom mukom, sa znatnim gubicima živaca, vremena i vikenda, odbijen. Do sljedećeg februara, ali ću se i ja bolje pripremiti.

spot_img

Latest Posts

spot_img
spot_img

Raport