U Sarajevu je u 87. godini preminula Bisera Alikadić, jedna od značajnih bosanskohercegovačkih pjesnikinja i autorica koja je u književnost unosila ono što se ne da lako ukrotiti: žensku želju, tijelo, samoću, ljubav, starenje, strah, rat, humor, djecu, svakodnevicu i slobodu.
Rođena u Podhumu kod Livna, u Sarajevo je stigla još kao djevojčica. Nakon školovanja, radila je kao bibliotekarka u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci i u Sarajevu, kroz više od pola stoljeća, gradila svoj književni svijet. Prve je tekstove objavljivala još kao djevojčica, a 1972. objavila prvu samostalnu zbirku poezije „Noć i ćilibar“.
Dvije godine kasnije objavljena je „Larva“ kojeg je napisala iz perspektive ženskog tijela, želja, usamljenosti i unutrašnjeg života.
Godinama kasnije, kada su joj govorili da je napisala prvi bosanskohercegovački feministički roman, ona je odgovorila jednostavno: „Nisam, ja sam jednostavno pisala ono što sam osjećala.“
U njenim knjigama bilo je tijela i duše, erotike i nježnosti, humora i tuge, mladosti i starenja. Bilo je Sarajeva. Bilo je rata. Bilo je djece i njihovih čudesnih svjetova. Bilo je onog tvrdoglavog ljudskog „ne“ vremenu koje nas pokušava oblikovati po svojim pravilima. Zato nije slučajno što jedna od njenih knjiga nosi naslov „Ne predajem se“.
Tokom rata nastajale su pjesme koje će biti objedinjene u zbirkama Ne predajem se i Grad hrabrosti. U njima je lično iskustvo postalo svjedočanstvo vremena. A mnogo godina kasnije govorila je da se duboko proživljena sjećanja ne gase. „Ona sjećanja koja su duboko u meni bez obzira na njihovu starost za mene su svježa, ona ne umiru.“
U jednom od svojih posljednjih velikih razgovora rekla je nešto što danas zvuči gotovo kao zavjet:„Ovdje više obilježavamo ratove nego što učimo iz njih.“
Bisera Alikadić pisala je o onome što ostane kada prođu parole, datumi, pobjednici i poraženi. U sjećanju. U srcu. U riječima. „Poezija mi je i dah i uzdah i vjerovatno izdah.“ Kada je govorila o teškim temama, govorila je i o suzama. „Ne mogu o nekim stvarima govoriti a da se ne rasplačem… Nastojim da ne očajavam koliko god nekad bilo teško. Mislim da čovjek mora sačuvati neku malu tačku svjetla u sebi, neku vjeru da stvari ipak imaju smisla.“
Otišla je žena koja nam je pokazala kako izgleda kada književnost odbije da bude pristojno tiha. Ostale su njene knjige.
Larva.
Krug.
Noć i ćilibar.
Kapi i mahovina.
Drhtaj vučice.
Ne predajem se.
Grad hrabrosti.
Kraljica iz dvorišta.
Tačkasti padobran.
I ostale su riječi. One koje je, kako je jednom poželjela, htjela ostaviti svijetu: Ostavila ih je.
