Napisala Mersiha Drinjaković
Na peti oktobar sam posebno emotivna, Svjetski je dan učitelja, ovaj dan slavi ljude koji imaju možda i najvažniju, ali najčešće nedovoljno cijenjenu ulogu u društvu – oni nas UČE.
Moj prvi učitelj bio je moj tata. Pokušao je da izbjegne tu situaciju (u nekadašnjim područnim školama nije baš bilo puno izbora), pa me je poslao učiteljici godinu dana ranije, ali sam zaspala na prvom času. Kako da vam kažem, bilo mi je pet i po godina. I tako sam postala tatina učenica. I cijeli život koji smo on i ja dijelili – nikad nisam prestala učiti od njega.
Učio me je da gledam. Da slušam. Da budem znatiželjna. Da pitam. Da ne prihvatam svijet zdravo za gotovo. Da razmišljam. Da tražim svoje odgovore. I naučio me je da nikada ne prestanem učiti.
Neke njegove lekcije shvatila sam tek mnogo godina kasnije. I to je veliko naslijeđe mog tate; da svojoj djeci ostavi naknadnu vrijednost koje postanete svjesni onda kad vam ona zatreba.
Zato danas, na Dan učitelja, pomislim prvo na njega. I da živim sto života, ne bih mu se mogla dovoljno zahvaliti za sve što me je naučio. I što sam baš ovo što jesam najvećim dijelom zbog njegovih lekcija, školskih i životnih.
I mislim danas i na sve učitelje i učiteljice koji su nekome, negdje, upravo danas probudili jedno važno pitanje. Možda je baš neki današnji čas, jedna rečenica, jedno ohrabrenje ili jedno „Zašto?“ promijenilo nečiji život.
I zapamtite, jer govorim iz najličnijeg iskustva, naši učitelji nas ne podučavaju samo onome što se tek otkriva pred nama, oni nas uče kako da postanemo ono što možemo biti.
Iz pitanja počinje radoznalost, iz radoznalosti učenje, iz učenja razumijevanje, a onda je mogućnosti da svijet oko nas učinimo boljim – bezbroj. A posebno danas na planeti koja visi naglavačke u svakom mogućem smislu.
