Od dječaka iz ratnog Sarajeva do Dijamanta koji je Bosnu i Hercegovinu odveo na Svjetsko prvenstvo, od prvog dresa protiv Turske do posljednje utakmice protiv Švedske. Gotovo dvadeset godina, 151 nastup i 73 gola kasnije, Edin Džeko odlazi iz reprezentacije „Ako sam s reprezentacijom stigao do svoje 40. godine, onda je to zato što sam davao sve što sam imao. Svaki put. Sve.“
Drugog oktobra, protiv Švedske, odigrava posljednju utakmicu za reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Sa 151 nastupom i 73 gola, kao najviše puta reprezentativac i najbolji strijelac u historiji nacionalnog tima, odlazi čovjek koji je gotovo dvije decenije bio svima nama puno više od nogometaša. Bio je san koji se ostvario.
“Ništa u mojoj karijeri ne može se porediti s ponosom koji sam osjećao svaki put kada sam obukao taj dres. Ništa.”
Kada smo ga jednom pitali kako izgleda njegov život, odgovor je bio mnogo jednostavniji nego što bi se očekivalo od jednog od najvećih nogometaša svog vremena: trening, utakmica, supruga, djeca, gledanje kako rastu.
Od svih velikih stvari koje je mogao nabrojati, upravo je to bilo ono što ga je činilo sretnim. A navijači? Bez njih ova priča ne postoji. Džeko je to znao.
Zato je njegova poruka o oproštaju gotovo jednako poruka njima koliko i odluka o kraju karijere. “Jer svaki od ovih nevjerovatnih trenutaka bio je nešto što smo proživjeli zajedno.“ To “zajedno” je važna, najvažnija riječ cijelog njegovog oproštaja. Nikad nije bio sam. Bili su tu roditelji koji su ga pratili od Grbavice. Sestra Merima, prijatelji. Pa supruga Amra i djeca, dom, tamo gdje je pronalazio snagu za nove utakmice. Navijači koji su putovali hiljadama kilometara. Oni koji su gledali mečeve u dnevnim boravcima, kafanama, na trgovima, u automobilima, na aerodromima. Koji su slavili njegove golove kao vlastite, koji su poslije poraza govorili da nema veze, bit će bolje. Sva djeca koja su odrastala s njegovim imenom na usnama.
Koji možda nikada nisu upoznali Edina Džeku, ali imaju osjećaj da ga poznaju. To je rijetka vrsta pripadnosti.
Rekao nam je jednom kako bi volio glumiti samoga sebe u filmu o vlastitom životu. Njegov život već ima strukturu filma, dječak iz ratnog Sarajeva, Grbavica, otac koji ga vodi na trening, Teplice, samostalnost, Wolfsburg, Bundesliga, Manchester, Premier League, Roma, Inter, Evropa, Brazil, porodica, brak, djeca. Kapiten. I ponovit ćemo njegove riječi: „Ako sam s reprezentacijom stigao do svoje 40. godine, onda je to zato što sam davao sve što sam imao. Svaki put. Sve.“
