Napisala Mersiha Drinjaković
A sad nešto drugačije. Mislim da je ideja nastala iz frustrirajućeg toka misli, što nije preporučljivo za prenošenje “na papir”, ali, evo mislim se, možda nije ni loše izbaciti otrov da ne kola samo mojim venama. Što bi vama bilo bolje? I neka vas ne zavara ovaj optimistični osmijeh s ilustracije. Imam ja i pesimizma i crnila, samo se ne hvalim. I ne, ovo nisu nikakve velike istine koje će nas učiniti boljim.
Ovo su one male, uporne misli o stvarima koje nas svakodnevno žuljaju: politici koja se pravi da je pristojna (a više je nego nepristojna, samo sam ja pristojna pa je ne nazivam težim imenima), društvu koje zaboravlja brzo i sklono je licemjerju (to šta smo sve u stanju zaboraviti za dan, sedmicu, mjesec, ponekad je nepojmljivo) i ljudima koji nas uvjeravaju da je sve baš dobro i da treba gledati kroz ružičaste naočale i sve to – dok nam se tlo pod nogama, lokalno i globalno, vrlo nepristojno raspada.
Najpoštenije je sebe uzeti za prvi primjer: kad me vidite kako se smijem, kako gorljivo nešto pričam, kako širim radost, možda nije do mene, možda je do dobro pogođene terapije.
Ako ćemo pošteno, i dobro nam je i nije nam dobro. Sve zavisi koga pitate i kakav stav u pitanju iskažete (jer i to može). I ne, ne mora uvijek pozitivno. Ne mora, vala ni negativno. Ali je problematično kad si uvijek na jednoj strani vage.
I ne, nije zdravo ni pretvarati se da tuga, bijes, strah i razočaranje ne postoje. Ponekad je najnormalnija ljudska reakcija — loše se osjećati. Meni je to dokaz da nisam otupjela, da nisam oguglala. I sve češće pomislim kako je odbijanje da se smiješ na silu najpoštenija stvar koju možeš učiniti prema sebi. A mogu se smijati, grlato i od srca, samo ne moram.
I sve sam probala, od manifestiranja do vizualizacije, kao i vi sigurno. Al’, brate, ne mogu “manifestirati” bolje sutra, bolje društvo, bolje nas – ako ne pogledam ravno u oči i sutrašnjici i društvu i nama.
Nepravda se ne liječi dobrim vibracijama. I ne traži svaka katastrofa motivacijsku poruku i lajfkouča. Nešto mogu i sama izbaciti iz sebe.
Zato i ovaj zapis ima svoje “otrovne misli” — ne da širi gorčinu, nego da ne glumi slatkoću. I ako mislite da je izbor samo cinizam i lažna vedrina, reći ću vam da postoji nešto mnogo korisnije: iskren pogled, vlastiti ugao i dovoljno hrabrosti da kažemo kada nešto nije u redu.
A evo šta meni sve nije bilo u redu, da krenem redom od najsvježijih “evenata”:
Peškir i populizam
Nikako mi nije normalno da se zarad vidljivosti i populizma snimaju videa na kojim influenserica u peškiru na vratima svoje sobe dočekuje prvu damu BiH i načelnicu jedne opštine. Kako neko i kome tačno i logično objasni šta se ovim htjelo postići? I kakvu vrstu reakcije su dvije žene koje se kreću u sferama političkog života BiH očekivale? Oduševljenje? Evo, stvarno me zanima – šta tačno?
(Ne)moć žena na pozicijama
Uz veću i manju strast decenijama osnažujem žene (imam i certifikat!) i jako me frustrira kad vidim žene na pozicijama moći koje tu moć koriste uludo, besmisleno ili samo za vlastiti interes. Ovo će zahtijevati poseban tekst.
Moda ili film?
A to kako smo se uspjeli podijeliti na tabor “gdje su filmovi” i tabor “kakve su haljine” zaista zaslužuje elaborat. Ponekad se zapitam kako bi izgledalo da odem na komentare Daily Maila i ospem paljbu zato što nema dovoljno tekstova o filmovima s Cannesa — umjesto da ih potražim tamo gdje znam da postoje, gdje su ozbiljni i izvrsno napisani. I zašto samo ne bismo uživali u odličnim filmovima ili, na kraju, u sjajnim modnim kreacijama jer su – sjajne? Znate da može i to? Eto, i ova podjela me malčice otrovala.
Liam Cunningham i izbjegavanje Palestine
Ovo je vama sitnica, i ovo sam ja prznica, ali gledat ću sebi kroz prste ovaj put. Čitala sam koliko sam mogla sve što je imalo veze s gostima SFF, posebno onima koji su mi dragi i tako naletim na intervju (na jednom bh. portalu) sa irskim glumcem Liamom Cunninghamom i iznervira me da novinar/ka odluči potpuno zanemariti njegovu ulogu u filmu upravo prikazanom na SFF: Palestina 36. Uloga jeste mala, ali baš ona lijepo služi da otvori vrata u svijet Liamovog aktivizma i glasa za Gazu. Samo kratka provjera na AI (o protekloj godini, da ne idem dalje) kaže kako je 2025. bio na Siciliji, na pokretanju Freedom Flotille za Gazu, gdje je podržao pokušaj dostavljanja humanitarne pomoći i privlačenje svjetske pažnje na blokadu. Kasnije se pojavio i uz Global Sumud Flotillu u Barceloni, insistirajući na humanitarnom pravu, zaštiti palestinskog života i prekidu opsade Gaze.
E sad, ako nemaš kao novinar pitanje o njegovom aktivizmu (a gledala sam sjajne odgovore na pitanja koja su mu postavljali u Agelastu Galeb Nikačević i u specijalnoj emisiji BHT-a Dževdet Tuzlić) onda – evo, ne znam stvarno. Da sam ovo samo ja standardna ovdje bih stala, rekla kako ja možda insistiram na Palestini i ne mora svako to raditi… Ali, ček’, ovo su otrovne misli: dakle, ako si svjesno odlučio/la ne spomenuti Palestinu u svom tekstu (a sugovornik je sav od aktivizma – evo i jedan baš dobar link kako se u jedan lifestyle tekst mogu ubaciti ozbiljna pitanja, a Liam jedva čeka da ga baš to pitaš a svako gostovanje mu je moguća platforma za glas Palestine) jer ti ruši koncept, nije to nešto što ti može služiti na čast! Shiny, happy people – probajte malo i drugačije! Nije sve samo sjaj, ima nešto i u užasu koji gledamo.
Umjesto zaključka
Gracija nije preko noći promijenila svoje lice. Nastajala je i trajala kroz lifestyle, kroz laganije priče, modu, ljepotu i kulturu svakodnevice — sadržaje od kojih ne bježimo ni danas, jer su dio našeg identiteta i publike s kojom smo rasli kroz svaku našu 21 godinu ponaosob.
Ali je stvarnost koja nas okružuje jednostavno morala ući i na naše stranice. Martina koju gledate iznad je živi dokaz za to. Politika, femicid, ugroženost, nasilje svih oblika, neravnopravnost, borba za dostojanstvo i pravo na glas — sve su to postale naše važne teme. Ne zato što smo, eto, odlučile biti “ozbiljnije” radi dojma, nego zato što je nemoguće govoriti o životu žena i ljudi uopšte, a zaobići ono što ih svakoga dana oblikuje, zaustavlja, ograničava ili ugrožava.
I zato kod nas i za modni dizajn, filmove, radost, cuke, mace i estetiku ima mjesta — ali isto tako i za pitanja koja nas sve tište, a ne smiju ostati bez odgovora.
Malo sam manje otrovana nakon ovog teksta.
