Napisao Ozren Kebo
Kad nam neko kaže da je Mostar biser Hercegovine, mi vam se plaho uvrijedimo zbog omalovažavanja. Nama je Hercegovina tijesna, svega 12 posto teritorije države u kojoj živimo.
Naša je samosvijest, što se tiče ljepote, neuporedivo ambicioznija. Nama je i Bosna i Hercegovina premala. Čak ako kažete balkanski biser, usko nam je. Ni Evropa u tom pogledu ne bi zadovoljila lokalne težnje, jer kad se povede riječ o ljepoti gradova, njihovoj globalnoj relevantnosti i višestrukim kvalitetima, ambicije su nam – da prostite na pomalo ratobornom izrazu – doslovno interkontinentalne.
Zašto je onda nekome čudno što je Red Bull baš nas izabrao za jednu od destinacija za skokove? I zašto bilo ko u nevjerici maše glavom kad mu kažemo da smo od svih njihovih toponima mi nekako isplivali kao najupečatljiviji?
Pa zar nije dovoljno reći Mostar i Stari most pa da se sve od sebe samo razjasni?
Fenomen važniji od građevinskog poduhvata
Kad je neki grad ovako lijep, neodoljiv i relevantan, onda se za njegovu povijest mnogi otimaju. Logično. Od svih verzija koje se nadmeću za naklonost nauke i faktografije, biramo onu po kojoj je Mostar, nakon prethodnih nastambi, počeo da se oblikuje u šesnaestom stoljeću, oko mosta izgrađenog po naredbi sultana Sulejmana Veličanstvenog. Kuće su polako nicale oko impozantnog djela za koje su vjerovali da će spajati obale i ljude i da će, što je najvažnije, odoljeti vremenu.
Neimar Hajrudin našao se u koži mnogih autora onog doba – ako građevina ne izdrži, ako se stropošta u Neretvu, on će neuspjeh platiti životom. Na svu sreću, preživjeli su obojica, a sretnu vijest Hajrudin je dočekao u Blagaju, gdje se iz preventivnih razloga sklonio čekajući presudu. Kada mu je telal viknuo: „Uzgor je!“, mogao se mirno upustiti u drugu fazu svog života.
Most će s vremenom izrasti u fenomen važniji od građevinskog poduhvata; nije to ni turistički simbol, niti banalno susretište civilizacija, kako mu tepaju. Njegov elegantni luk uokvirio je čudesni momenat ljudske egzistencije, nadvio se nad Neretvom kao pulsirajuće svjedočanstvo da život može biti mnogo više od pukog preživljavanja. Lako je napraviti upotrebnu građevinu, teško je udahnuti joj ono nešto što će trajati stoljećima. Imali su Mostar, Hercegovina i Bosna kasnije još mnogo mostova, ali ovome nijedan nije ravan. To što su ga na Zapadu nedavno proglasili najljepšim na svijetu, nama i nije baš zabremedet, jer smo to oduvijek znali; u nas ionako ne postoji ništa što nije najljepše, ili bar najbolje na ovoj planeti. Izvješće o stanju na ostalim nebeskim tijelima još čekamo, ali nadamo se najboljem.
Takav nam grah pao.
Kad se desi nezamislivo
Kad se na dunjaluku pojavi nešto tako dobro, lijepo i važno, naravno da će se uznemiriti snage koje žele da prisustvo više sile opogane i unište. Devetog novembra 1993. desilo se nezamislivo: nakon višemjesečnog mrcvarenja, zločinačka ruka je svu tu ljepotu srušila, gurnula je u Neretvu s evidentnom željom da nešto što je bilo pravljeno za vječnost više nikada ne izroni iz rijeke. Ali izronio je i evo ga opet s nama. Odnosno, mi smo s njim, jer ljudi su prolazni, a ova vrijednost traje i traje.
Tako ponekad biva, ono što odoli vremenu, ne može se oduprijeti ljudima, pa je i naš Stari doživio noćnu moru svakog normalnog, miroljubivog mosta – da bude srušen u sukobu koji se nikada nije smio dogoditi. Ali je i preživio.
Raport o stanju Red Bullovih skakaonica kaže ovo: na Baliju skaču s litice, na Filipinima sa stijene, u Teksasu s kule, a u Mostaru ništa od toga. Tu skačeš s posvećene platforme, s estetske svetinje koja možda i nije najviša u nizu, ali je njen doskok najdublji i najimpresivniji.
Pa zar nismo rekli na samom početku, kod nas se u svemu mora biti naj, naj…
