Piše: Nisvet Džanko
Ko se vozio zna, ko nije može samo naslutiti koliki je to put od San Franciska do Mostara. Kažu, ko nikad ne krene neće nikad ni stići. On je krenuo. Preko sedam mora, preko sedam gora… nakon dvije godine i četiri mjeseca puta, iliti od trenutka kad su mu prijatelji Veselin Gatalo i Nino Raspudić poslali SMS iz mostarskog kluba Koncept da mu je bolje da se nacrta u Velikom parku 26. 11. 2005. tačno u 15 sati nego da mu oni dolaze. Kao i uvijek do tada shvatio je poruku. Potreban je prijateljima. U njegovom životu to je bilo najpreče. Nije imao druge nego da dođe. Čak i prije zakazanog vremena.
25.11. 2005. godine:
Akšam. Pljuštale su čuvene mostarske kiše kada je iskoračio iz autobusa Bregavatransa. Kabanicu na glavu i ulicom Braće Fejića pravac do Starog mosta. Inkognito, dakako. Odmah se za svaki slučaj ućipio i kupio dupljak novog CD-a od Burhana. Doduše imao je i bolji izbor, ali mu je bilo svejedno. Bez obzira što je pozvan znao je da se u Mostaru karta mora platiti, na ovaj ili onaj način. Išao je na prvu. Žurio je da vidi Starca, a naumpala mu je i šnicla profesora Hame. Na prozoru cafe-slastičarne Lasta japanske jabuke. Tri .Te se ne gule. Jedna je bila taman zrela za kašike. Naručio je kafu samo zbog nje. Kako je slatko pojeo niko nije imao srca po riječi da mu rekne što jede eksponate sa prozora. Još se zagledao u Neretvu kao da mu se nešto stislo. Taman je bio krenuo roniti za jednim simpatičnim kamenim oblutkom na dnu Neretve, kad ga “izvinite mogu li da naplatim, završavamo” vrati u stvarnost. A stvarnost kišovita. Ne smeta, mostarske kiše su mala maca šta je Mali Zmaj preživio.
Na putu, malo prije Rondoa zvoni mobitel. Vidi SMS poruka iz Hong Konga. Zovu raja, kažu zar si zaboravio, prekosutra ti je rođendan. Mi skontali onog vajara Čao Čongena i on ti u Aveniji Zvijezda u po Hong Konga digao bronzani spomenik od dva i po metra, težak šesto kila. Biće dernek od hevtu, nemoj da ne bi doš’o. Košt’o si nas sto hiljada dolara.
Pošto je stvar opšte kulture odgovoriti na SMS, tako i on, jer je u roomingu, ukaca tek vrlo kratko: Šta vam je, kakva dva i po metra. Nije važna veličina, nego tehnika. Nema veze. U Mostaru sam. Dolazim samo da riješim ovdje situaciju. Nemojte ništa jesti, nosim pite različite.
Umoran, napokon zasta u Velikom parku. Bio je rad odmoriti već na Španskom trgu, konta ima svjetla pa i ako klone, neće ga niko izbunariti, ali mu nešto reče da mu Španski trg nije suđen, jer da jest, zvali bi ga da tamo dođe, a ne u Veliki park. Tu je, dakle, OK koral. Neka bude. Ja čekam.
Kao da je znao, a nije u onom mraku mogao vidjeti, da se popeo na pravi kamen koji su taj dan u parku postavili ljudi iz firme Kamendent i na kome je pisalo: Bruce Lee 1940.- 1973.
U potpisu: Tvoj Mostar
Pokrio se, dobro ušuškao te na izgled i sam se okamenio. On je živ, svakako, samo tako u onome mraku izgleda njegov smiraj pred velike bure kao što je mostarska i kao što je bila U Zmajevom gnijezdu ili Na Zmajevom putu, na primjer. On zna da cijeli Mostar zna da treba da dođe. Zna i da će ga pustiti da prvu noć u miru prenoći. Onda će navaliti.
26.11. 2005.
Pravo vrijeme da se kaže da stvari sa postavljanjem spomenika Bruce Leeu u Mostaru nisu baš išle ovim tokom. Istina je da je u zakazano vrijeme osvanuo na predviđenom mjestu. Istina je i da je trebalo dvije godine i četiri mjeseca da se to desi kao što je istina da je Mostar podijeljenog mišljenja da li je trebalo baš to da se desi. Mostar je inače podijeljenog mišljenja po svakom pitanju pa ništa čudno što je i po ovom. Ali ipak to što se Bruce Lee ukazao u Mostaru niko ne doživljava ni tako strašnim, ni posebno važnim. Možda je prilikom otkrivanja spomenika njemački ambasador u BiH Arne Freiherr von Kittlitz und Ottendorf najbolje definisao postavljanje Leevog spomenika baš u Mostaru: “Svi smo složni u tome kakav je heroj bio Bruce Lee, ali o junacima u realnom svijetu nismo baš uvijek istog mišljenja. Ova sloga oko Bruce Leeja pokazuje koliko je teško u ovoj zemlji biti složan o određenim stvarima, a i to je smisao ovog spomenika.”
A ko je u stvari bio čovjek kome je spomenik podignut. “Bruce Lee se borio za pravdu, slobodu i pomirenje. Njegov duh i ideja puno znače za cijeli svijet”, rekao je Li Shu Jan, kineski veleposlanik u BiH. Sve je to tačno, i dobri poznavaoci njegove biografije vole dodati da se Lee nije za te ideale toliko borio u realnom svijetu koliko na filmskom platnu. Pošten i vrijedan u svakom slučaju Le ili Sho Lung kako mu je bilo pravo ime (a znači Mali Zmaj) se u životu najviše bavio pravljenjem filmova u kojima se borio protiv nepravde i ovozemaljskih zala. Ti su filmovi, istina, u svijetu filmske umjetnosti tretirani kao kič, ali im to nikada nije smetalo da budu jako gledani. Generacije i generacije dječaka su rasle uz njegove filmove i učile se načinu na koji se Mali Zmaj branio od zla. Njegove jedin¬stve¬ne metode i danas imaju bezbroj sljedbenika širom svijeta. Trebalo je prigodom otkri¬va¬nja spomenika samo pogledati sa koliko strasti i vještine tuzlanski Kung fu Bušu centar demonstrira vještine u kojima je Mali Zmaj bio zmaj. Kažu da je bio čak i prvak Azije u latinoameričkim plesovima.
Spomenik Bruce Leeu u Mostaru se našao zato što nije ničiji, a dio je djetinjstva svih nas.
Ničiji a svačiji. Lee je kao Bosna i Hercegovina. Ako je tako, onda je i on za svog života najebao. A jeste. U njegovim filmovima nije bilo puno filmskih trikova. Kad ga gađaju nožem ili flašom, to bi bio pravi nož i prava flaša.
27.11. 2005.
Brončani spomenik Bruce Leeju osvanuo je oštećen. Neko mu je po noći izvalio ispod pazuha dio čake sa lancem. Ne smeta, jer uvijek kada bi Malom Zmaju pustili čorbu, on bi samo palcem dohvatio ranu, liznuo krv i postajao nepobjediv. Nema sumnje da će i u Mostaru pobijediti.
