Piše Kristina Ljevak Bajramović
Dok smo sjedili u restoranu s najljepšim zalaskom sunca na Pelješcu, okruženi prijateljima koji su stigli iz raznih dijelova Evrope, sjetila sam se da mi je posljednji put na moru bilo toliko lijepo na studentskoj ekskurziji prije više od dvadeset godina.
Nekada ranije, tokom dvadeset godina kada sam odmarala “na juriš”, jednako kako sam i živjela, smišljala sam načine da odmor ne bude pasivan, i uvijek teglila kameru sa sobom, pa nešto usput snimala, ili radna putovanja na obalu pretvarala u odmor.
Dok se bilo mlado i bez nekoliko vagona tereta, tako se i moglo. Bježala sam od mjesta sa nekoliko konoba i lokalnim marketom. Moj idealan izbor ljetovališta bila je Istra, u kojoj sam uvijek vrijeme mogla ispuniti različitim oblicima “kulturnog uzdizanja”. I skakutanjem od Brijuna do Kvarnera i njihovih pozorišnih pozornica, da ne bi nešto prošlo bez mene.
Ali, dođe čovjek u godine kada sa zadovoljstvom sluša klape i gleda vlastitu djecu kako plešu u prvom redu rijetkih događaja u mjestu u kojem sam provela svoj najljepši godišnji odmor.
Tamo gdje masovni turizam, rizorti i auto-tune iz svakog zvučnika još nisu zagospodarili, a sudeći prema stavu mještana i neće, sve dok ova generacija odlučuje.
U posljednjim oazama jadranskog mira, gosti se ubrzo počinju ponašati kao lokalci. Kao ljudi u zajedničkoj misiji da što manje pogrešnog stigne tamo gdje je sve po mjeri čovjeka kojem su tokom ljetovanja dovoljne dvije do tri presvlake, i kojem odmor nije pretvoren u promociju SPF-a.
Tamo gdje se vrata ne zaključavaju, a kapije dvorišta budu širom otvorene, moguće je da vam djeca postanu nezvani gosti i da iz dvorišta, kad ih zovnete da napuste tuđi posjed, izađu sa kolačima u rukama.
Tamo gdje se ne mora ići na uranak zvani postavljanje peškira koji čuva plažno mjesto, ravnopravno se odmaraju ljudi i psi. Pa nam tako Kiki i Roko postaju najbolji prijatelji, a svaka beba potencijalna igračka mojoj mlađoj kćerki.
Starija je fascinirana kajak daskama. Pa se ne odvaja od djevojčica čiji roditelji imaju resurse za plovidbu.
Znam da se i najsretniji parovi posvađaju kad se pakuju na more, ali od svih neprivilegovanosti koje su me snašle, ovoj sam umakla.
Naša porodična sinhronizacija, dok neopterećeni svim trendovima ovog svijeta na plažu vukljamo velike kese iz poznatog trgovačkog lanca, sa odsustvom bilo kakvog loga na nama i mojim kupaćim kostimom koji je kupljen u najjeftinijoj radnji – za koji nisu štedjeli na materijalu, pa da ima rukave mogla bih ga nositi i zimi – čini nas najsretnijim ljudima. Mi nismo paradajz turisti, mi smo asortiman podigli na mnogo viši nivo. Nosimo na plažu u kutijama musaku, palačinke, filovane paprike, sve to s lakoćom spremam jer ne moram misliti ni na šta.
Daleko od notifikacija, urgentnih mailova, s knjigama omiljenih pisaca u rukama, intenzivno sam razmišljala kako bih baš tu mogla ostati do kraja života. I baš bi me bilo briga što tokom zimskih mjeseci naša nova lokacija ne bi bila savršeno mjesto za život, ali između bure i smoga čini mi se da bih buru mogla mnogo lakše prihvatiti.
One druge bure, uglavnom su vezane za povratak. Ljepota odmora često se može mjeriti težinom prilagođavanja redovnom ritmu. I tješenjem da će se pokušati otići još jednom, na koji dan, da što više apsorbujemo D vitamina i uspomena, na mjesto koje čini da se osjećaš kao da mu oduvijek pripadaš.
Gracija 448
