Razgovarala Elma Zećo
Snimio Jasmin Fazlagić
Nakon šest mjeseci pauze uzrokovane saobraćajnim udesom, koncert koji će se uskoro održati u zeničkoj Areni Halid Bešlić ne doživljava kao povratnički, već kao nastavak karijere. “Bio je to samo nasilni prekid, viša sila. Hvala Bogu, idemo dalje”, kaže. No, bez obzira na njegovo dugogodišnje iskustvo, Halid Bešlić priznaje da osjeća tremu. Ne samo zbog pauze nego i zbog toga kako će sve ispasti. “Jesam se oporavio, ali nisam u top formi. A možda i jesam, ne znam. Uglavnom, kada se popnem na binu, bit će sve drugačije.” Poslije Zenice, 23. oktobra, Halid će nastupiti u Zagrebu. Poziva, kaže, ima, ali koncerte želi dozirati, dok vidi kako će sve teći. “Najvažnije je da sve prođe kako treba u Zenici”, dodaje Halid, koji je nedavno nastupio kao gost na koncertu Harija Varešanovića u Sarajevu. Publika ga je dočekala i ispratila snažnim aplauzom.
Vi ste pjevač koji traje. Kako to postižete svih ovih godina?
Srca ljudi ne osvajaju se baš tako lako.
– To je recept koji godinama traje: dobre pjesme, da redovno imaš dobar izbor pjesama, hitove u kontinuitetu, odnosno, da svake dvije godine imaš pjesmu koja se pjeva. Na taj način se tvoja karijera obnavlja i produžuje. Kada se potvrđuješ, ljudi ti nesvjesno priznaju radni staž.
No, kod Vas ima još nešto: ljudi osjećaju da ste im bliski.
– Dobro, to je stvar ponašanja, mog životnog mota: biti normalan, prirodan, u skladu s našim narodom, vremenom i načinom življenja. Kada se ponašaš korektno i pošteno, to ljudi znaju da cijene. Živim s narodom, ne mimo ljudi. Vjerovatno je tu moja snaga. Svaki normalan čovjek je dobar čovjek.
Poslije nesreće ste jednom prilikom izjavili da niste sigurni da ćete ikada više moći pjevati, s obzirom da Vam je jezik bio pregrižen. Kako ste se tada osjećali? Da je tako ostalo, Vaš život dobio bi drugi smjer?
– Prvog mjeseca, kada sam izašao iz bolnice, normalno je da čovjek nema fizičke snage. A kada si bez fizičke snage, onda ti i duh malo klone. Samo te okolina u tom trenutku motivira, bez obzira što ti misliš da je to bilo jedanput. Nadolaskom snage i svježine čovjek ojača i vrate mu se apetiti, a jedan od njih je bio odluka da se radi koncert. Nisam to htio raditi dok zaista nisam bio siguran da to mogu. Otišao sam na probu u Kakanj kod mojih muzičara i odradio sat i po vremena u cugu, što mi je bilo veoma bitno, jer sam pjevao kao da radim koncert. Od tada sam sve bolji. Rehabilitacija je tekla uspješno, mnoge sam iznenadio kako sam se brzo oporavio.
Za zeničku Arenu ste se opredijelili zato što Vam je tamošnja publika na koncertu Dine Merlina skandirala nakon što ste se javili telefonom iz bolnice. Šta mogu očekivati svi oni koji će doći?
– To je inicirao Dino Merlin, dao mi je podršku na koncertu. Moj sin je bio kod mene u bolnici i rekao mi je da Dino zove, da je u Zenici koncert, i da skandiraju. Skandiranje sam čuo preko telefona, Dinu kako govori i pozdravlja me. Trajalo je pola sata, momenti su to da čovjek zaplače. Taj emotivni trenutak i snaga zeničke publike naveli su me da odlučim da, kada budem pjevao, prvi koncert uradim u tom gradu. Pripremam ozbiljan koncert, nema nikakve razlike između Zetre i Arene. Scenografija je skuplja, ali imam fine sponzore.
Na koji način se pripremate za koncert?
– Pjevušim, vježbam uz klavir, pa s bendom otpjevam svojih sat i po u komadu. Pjevam normalno, kao da pjevam koncert, da održim kondiciju. Sat i po mog efektivnog pjevanja su dva i po sata koncerta.
ZAPOSLIT ĆU ŠOFERA “Ko zna hoću li voziti. Nisam spreman da vozim. Kada trebam negdje ići, uvijek je tu neko ko vozi. Na kraju krajeva, zaposlit ću šofera. Tako je sada, no možda ću iduće godine drugačije pričati”
Kako se nosite s tim što ne vidite na desno oko?
– Navikao sam se nekako brzo. Zahvalan sam Bogu što mi je ostalo ovo drugo. Sama ova pomisao, kao i prihvatanje činjenica, pomogli su mi. Možda sam imao kriza, ali, opet kažem, vidim. Onda ti to poništi tugu i muku, jer se pitaš šta bi bilo da ti nije ništa ostalo.
Ostali su i mali ožiljci. Smetaju li Vam u fiziološkom smislu?
– Oni se mogu popraviti, ali još osjećam trnjenje od operacija. Jezik je šiven, i još trne. Onda nos: kada zahladi, kao babura je. Ali, sve je bolje. Jednostavno, treba vremena.
Bili ste veliki pušač, što je dodatno zakompliciralo upalu pluća poslije nesreće. Jeste li promijenili odnos prema nikotinu?
– Bacio sam cigarete, za sada. Poslije ne znam koliko vremena nije mi ni na um padalo da zapalim. Kada bih stavio cigaretu, nisam imao osjećaj da je držim. Još se taj dio usana oporavlja. A nemam ni potrebu da pušim. Borim se da tako i bude, zbog pjevanja. Mnogo je teže pjevati kada pušiš. Kod pjevanja je najvažnije disanje. Ako su ti začepljena pluća i disajni organi, automatski ne možeš napraviti dobro izdržavanje dugih nota. Po ovom kako ide, bolje ću pjevati nego što sam pjevao.
Jeste li se udebljali nakon što ste prestali pušiti?
– Onako. Čuvam se, ne jedem mnogo. Sada imam kilažu skoro kao prije udesa, ali volio bih da malo smršam. Treba voditi računa o tome. Ne radim ništa specijalno, nekad se zaletim i vježbam, pa prekinem. Odgovornost prema sebi je mala – na bosanski način (smijeh). Ali se čuvam više nego prije nesreće.
Kako provodite vrijeme?
– Najgore mi je da budem sam i da mi je dosadno. Družim se i radim. S ekipom se svaki dan dogovaram šta ćemo raditi. Organizacija koncerta nije mala stvar. Između ostalog, moram dati deset ozbiljnih intervjua, kao što je ovaj, za različite medije, ali sve je to u skladu s poslom. Ne mogu više da pamtim, i na njih sam prenio određene stvari, oni me obavještavaju na vrijeme šta je kome obećano. Sada sam u fazi da zaboravim. Za razliku od ranije, ne mogu da pamtim, moram pisati data obećanja.
Osamite li se nekad?
– Kada sam kod kuće, uz televiziju. Televizija mi sada mnogo znači, mogu po pet sati sjediti uz TV. Ranije je nisam gledao i poželio sam se toga. Od emisija koje sam snimio za televiziju, gledao sam određeni postotak. Čuo bih obično reakcije ljudi kako je nešto ispalo, jer jednostavno nisam imao vremena. Ovih nekoliko mjeseci nagledao sam se televizije i postao sam pravi televizijski gledalac.
NIKAD ČLAN ŽIRIJA “Ja sam bogom dan da budem pjevač. Nisam imao kriza da me narod neće. Postigao sam više nego što sam želio. Ovaj posao stvarno volim: da nisam postao pjevač, ne znam šta bi sa mnom bilo. Zato ovdašnjoj djeci koja hoće da pjevaju nikada neću da budem u žiriju, jer ne želim da određujem nečiju sudbinu”
Kada ste prvi put sjeli za volan poslije nesreće?
– Nisam nikako sjeo, niti imam volje da vozim. Ko zna hoću li voziti. Nisam spreman da vozim. Kada trebam negdje ići, uvijek je tu neko ko vozi. Na kraju krajeva, zaposlit ću šofera. Tako je sada, no možda ću iduće godine drugačije pričati.
Tokom oporavka, supruga Sejda bila je Vaša najveća podrška. Kako je na nju uticala cijela priča?
– Teško, ali opet je dobro podnijela sve. Sejda je super, i mi smo jedna stabilna familija.
Po čemu pamtite prvi susret s njom?
– Taj prvi susret je i odlučio o našoj priči. Kako smo njena sestra i ja bili prijatelji, došao sam da upoznam njene roditelje, bili smo raja… Dolaskom u njenu kuću, Sejda je bila tamo. Svidjela mi se, vidio sam da je lijepo odgojena. Budućoj svastici rekao sam da nešto učini. I desio se sastanak… To je bila sudbina: da nisam otišao kod prijateljice, ne bih je ni vidio, jer Sejda nije hodala po kafanama. Moja svastika je radila u kuhinji restorana u kojem sam pjevao. Konobari, kuhari, svi smo bili ekipa.
Kako se Sejda svih ovih godina nosila s Vašom slavom?
– Njoj je drago zbog mene, ali ona je normalna žena. Ima tu moju crtu. Omiljena je u mahali – mi smo na Ciglanama napravili mahalu. Htio sam kuću, ali ona neće, želi samo tu gdje je njen komšiluk. Zahvaljujući njoj i jednoj ekipi, svaku noć je sjedeljka na platou gdje stanujemo. Tu je posebna atmosfera. Sada ne razmišljam da pravim kuću negdje van grada, iako bih volio tamo živjeti, jer je bolji zrak i sve ostalo.
Imate jedno dijete, sina Dinu. Je li tokom odrastanja bio razmažen, ili je od malih nogu učen određenim obavezama?
– I jedno i drugo. Popuštalo mu se, ali nije baš previše. Bilo je i da ga naružimo… On je ratno dijete. Prekinuto mu je školovanje u Sarajevu, trenirao je košarku u Bosni i išao u osnovnu školu. Žao mi je što nije nastavio sa sportom kasnije, tako da je u tom kontekstu skrenuo s puta kojeg sam ja želio, ali je dobar momak. Sada je već ozbiljan.
Kakav ste Vi otac Dini, i koliko Vam on pomaže u poslu?
– On je sa mnom u poslu, aktivirao sam ga i u firmi. Radi, dobije svoje zadatake i odradi ih. Mi smo više jarani.
Rekli ste jednom da ste se najljepše osjećali kao dijete. Čega se najradije sjećate iz djetinjstva?
– Bezbrižnosti. Kakvo dijete može biti nego bezbrižno i nevino, željan svega: od čokolade, keksa, do cipela, kaiša i košulje. Šta god novo da se pojavi, bilo je zanimljivo. Skromno se živjelo, ali ta neimaština nije bila bitna. Mi nismo imali ništa u odnosu na današnju djecu. Ovdje i najveća sirotinja ima više nego što smo mi imali kao normalni. Bitno je da se imalo dobro pojesti. Ko dobro jede, on nije sirotinja. A što se nema dobro obući, to nema veze. Na selu je u to vrijeme svaki novi čin bio sreća. I kada tetka dođe iz Sarajeva, i to je bila sreća.
Muzikom ste se počeli baviti iz ljubavi. Sjećate li na što se potrošili prvi honorar?
– Ne mogu da se sjetim više tog honorara, ali mislim da je to bilo s rajom. Pjevao sam u kafani i uvijek je bilo bakšiša. Samo se sjećam da od momenta kada sam se muzikom počeo profesionalno baviti, ja više bez para nisam bio. I kada sam radio u firmi, dobro sam zarađivao, ali platu bih spiskao za deset dana. I onda čekam, ili pozajmim od nekog pa vratim kad primim platu. Uvijek sam kuburio s parama, a dobro zarađivao. U kafani sam imao malo više, ali svaki dan.
Pretpostavljam da ste Vi odgojeni patrijarhalno. U vrijeme kada ste počinjali, roditelji nisi bili baš za to da im djeca postanu muzičari.
– Na Romaniji je odgoj dva puta bio strožiji. Ali ja sam nekako probijao limite. U mojoj mahali su govorili da je muzika “ciganski” posao, tako je bilo na selu. Ja sam ušao u kafanu da steknem rutinu, jer si samo u njoj mogao da vježbaš, da radiš i da zarađuješ. Tek nakon nekoliko godina usudio sam se da razmišljam o ploči.
U kojem trenutku ste osjetili da su roditelji ponosni zbog Vašeg zanimanja?
– Kada su ploče snimljene i kada su shvatili da ja to ozbiljno i dobro radim.
Jesu li Vam se kao mladom pjevaču dešavale nezgodne situacije zbog kojih ste pomišljali odustati od svega?
– Nisu, mene je muzika uvijek htjela i bio sam uspješan. Nisam imao problema. Ja bih mogao odustati zbog velikog opterećenja ili umora, a ne zato što mi ne ide. Ja sam bogom dan da budem pjevač. Nisam imao kriza da me narod neće. Postigao sam više nego što sam želio. Ovaj posao stvarno volim: da nisam postao pjevač, ne znam šta bi sa mnom bilo. Zato ovdašnjoj djeci koja hoće da pjevaju nikada neću da budem u žiriju, jer ne želim da određujem nečiju sudbinu.
U novembru ćete napuniti 56 godina. Ostati mlad danas žele svi. Borite li se Vi protiv starosti?
– Borim se da budem zdraviji, ali je starost neminovna. Ona dolazi.
Kako biste željeli ostariti?
– Želio bih da mi starost bude lijepa, da se čovjek ne pati i da ne završi na postelji.
Da nisam propjevao, fakultet bih završio bez riječi
Halid Bešlić završio je tesarski zanat i školu za građevinskog poslovođu. Radio je kao tesar, kao poslovođa nije, jer je već počeo pjevati. No, kaže, bilo mu je bitno da dobije diplomu i ocu kaže da je završio. “Otišao sam na zanat samo zato što sam osmi razred završio trojkom. Inače, dobro sam učio, ali naglo u osmom razredu popustio: do šestog sam imao sve petice, a u sedmom prošao vrlodobrim. Kada sam završio zanat, shvatio sam koliko je teško biti radnik i nastavio školovanje. Da nisam propjevao, fakultet bih završio bez riječi.”
