Pišu Mersiha Drinjaković i Dženita Vilajet Avdičević
Počelo je spontano jučer, porukom za sve nas – koje je objavila scenografkinja i kostimografkinja Adisa Vatreš Selimović “Ja želim da izađem sa svojim sugrađanima, drugarima…i da pjevam Halidove pjesme, da se sve ORI!” – pa se ta “grudva” zakotrljala društvenim mrežama i postala lavina emocija – objedinjenih večeras ispred Doma mladih na platou Skenderije.
Sarajevo se oprostilo od Halida Bešlića onako kako je on živio – pjesmom. Umjesto tišine, odzvanjali su stihovi koje svi znamo napamet. Nije to bio običan koncert. Bio je to skup sjećanja, ponosa i zahvalnosti. Bio je to trenutak kad se grad pun rana i sjećanja još jednom sabrao da kaže “hvala”.
Ovo nije bio samo oproštaj od pjevača, ovo je oproštaj od dijela našeg identiteta. Halid Bešlić nije bio samo glas narodne muzike. Bio je ritam jedne epohe, dobri duh koji nas je pratio kroz tuge i radosti, kroz kafane i svadbe, kroz život. Njegove pjesme nisu trebale objašnjenje – one su bile ogledalo naših sudbina. Njegov glas je bio most između prošlosti i sadašnjosti, između Bosne koja se borila i one koja se smijala uprkos svemu.
Acapella izvedba refrena “Prvog poljupca”, a za koji je bio zadužen hor Allegro, pa publika koja pjeva „Romaniju“ i „Miljacku“, sve Halidove hitove…, nije bilo razlike između bine i publike. Grad je disao kao jedno tijelo, pjevao kao jedno srce. Suze su se miješale s osmijesima, a svaka nota bila je poruka ljubavi i zahvalnosti. Jer Halid je bio više od legende – bio je utjeha. Bio je dokaz da emocija može preživjeti sve, i da se duša ovog grada ne da ugasiti.
Sarajevo se večeras od Halida nije opraštalo zauvijek – samo ga je ispraćalo pjesmom, onako kako se ispraćaju najveći. Jer Halid Bešlić nije otišao. On sada živi u svakoj pjesmi, u svakom ehu koji odzvanja niz Baščaršiju, u svakom srcu koje zna – da su neke melodije vječne.
