Piše Emina Hadžić
Postoje dani kad se sve čini kao niz slučajnih susreta, riječi koje dođu niotkuda, pogledi koji se sretnu pa nestanu, razgovori koji započnu u tišini i završe kao najdublje spoznaje. Ali šta ako ništa od toga nije bilo slučajno?
Ona osoba koju ste sreli baš onda kad ste mislili da ste sami, možda nije slučajnost. Možda je to bio svemir koji vam šalje dokaz da niste nevidljivi. Da vas neko vidi. Da neko osjeća ono što vi pokušavate sakriti.
Ona riječ utjehe, nečiji osmijeh, poruka u pogrešno vrijeme, koja se ispostavi kao najtačniji odgovor na pitanje koje niste nikome postavili… sve to dolazi kad treba. Nije slučajno. To su trenuci koji vam tiho kažu: “Tu si gdje trebaš biti.”
A šta je s krajevima? Raskidima koji su vas potresli do srži? Prijateljstvima koja su se raspala bez objašnjenja? Bili su teški, da. Ali možda su vas baš ti prekidi sačuvali od života koji nije bio vaš. Naučili vas strpljenju, granicama, hrabrosti da odete kada ostanak boli više.
Ljudi dolaze i odlaze, ali svi oni nešto donesu. Neki vas samo posjete, da bi vas podsjetili ko ste. Neki ostanu duže, da vas promijene. A neki odu, da vam naprave prostor za nešto novo, veće, dublje.
I zato, prestanite tražiti logiku u svemu. Neki susreti ne mogu se objasniti. Neki osjećaji ne trebaju definiciju. Sve ima svoj razlog, čak i ono što danas izgleda kao haos. Pogotovo to.
Jer ništa, ali baš ništa, nije slučajno.
