Napisala Mersiha Drinjaković
Snimci Hamza Duraković, Aida Redžepagić i Pomozi.ba
Još malo pa će biti trinaest godina otkako Pomozi.ba djeluje i pomaže ljudima. Sve je počelo od “čokolade” – od Facebook statusa “Neću lajk, hoću čokoladu”, koji je napisala prijateljica Elvira Karalića, osnivača Pomozi.ba, s ciljem da okupi prijatelje i poznanike radi prikupljanja pomoći za djecu. Iz te akcije i ideje iz 2011. godine, Travničanin Elvir Karalić odlučio se posvetiti pružanju pomoći ljudima, što mu uspješno više od decenije polazi za rukom kroz rad Udruženja Pomozi.ba.
Moja odluka
“Bila je to moja odluka – da život posvetim pomaganju drugima. Danas je dosta teže. Velika smo organizacija, imamo i puno veći broj uposlenih, trenutno više od stotinu, od kojih je pedesetak kuhara. Radimo u ukupno sedam kuhinja, ali imamo i one koji kuhaju za ljude u pokretu, u dva kampa u Ušivku i Blažuju. Imamo i petnaest uposlenih koji svaki dan razvoze obroke na kućne adrese starim i bolesnim građanima, a pritom oko osamsto djece iz cijele BiH svaki dan dobija užine”, priča nam Elvir, a iz svega rečenog jasno je da ga nije bilo lako “uhvatiti” za razgovor. Odgovarao je na svaki naš telefonski poziv, ali dogovoriti susret uživo gotovo je djelovalo kao nemoguća misija. Ipak, uspjeli smo. Jednog decembarskog jutra našli smo se u prostorijama Udruženja Pomozi.ba, nasuprot Elvira.
“Nosi me adrenalin”
Danas gotovo da nema osobe u BiH, ali i šire u regiji, koja nije čula za Pomozi.ba, a na desetine hiljada ljudi ne samo da je čulo za ovo udruženje već je i osjetilo pomoć koju ono pruža.
Sirija, Palestina, Jemen, Tanzanija, Etiopija, svugdje je Pomozi.ba produžena ruka, ili kako Elvir kaže: glas naroda BiH na terenu. “Često me pitaju kako se nosim s s tom vrstom odgovornosti. Odgovaram ponekad: ko me pita?” Narod nas je prepoznao kao nekoga koga žele da ih predstavlja na toj liniji pomoći, na terenu. I pritom je veoma teško raditi na način da svi budu zadovoljni. Svjesni smo da se to ne može desiti, ali trudimo se i zasad uspijevamo da taj veliki procenat kako donatora tako i primatelja donacija bude zadovoljan.“
I lokalno i globalno
Umoran je Elvir, vidi mu se to na licu, ali ne dozvoljava da mu to bude prepreka u svakodnevnim aktivnostima. Kojih je bezbroj. Teško je i pokušati nabrojati šta sve on i njegove kolegice i kolege rade. Svaki dan je nešto: nekom trebaju drva, nekom šporet, nekom invalidska kolica… Puno je molbi koje treba procijeniti i napraviti konkretne korake da se pomogne. A oni upravo to rade, i lokalno i globalno, po cijelom svijetu, dajući pomoć, riječi podrške, utjehu. Nadu.
A kad ga pitamo je li se umorio, ne može nam dati jednostavan odgovor. “I umorim se i odmorim. Ne znam odgovoriti na to pitanje zbog količine adrenalina koji me nosi kroz dan. Prije 4. oktobra bio sam preopterećen, a onda su se desile poplave, pa mi to moje opterećenje sada izgleda smiješno kad znam koji je posao uslijedio nakon te katastrofe i kakav još posao nas čeka.”
Drugi čovjek
Prve dvije sedmice nakon što su bujične poplave pogodile Hercegovinu bile su izuzetno teške i pune izazova. Kaže da je tada prvi put osjetio nemoć i mislio kako će posustati. “Ispričat ću ti kako sam sebi dao vjetar u leđa, podigao si moral. Bio je deveti dan od poplava, a ja sam u tom trenutku imao na hiljade poziva, znalo ih je biti po tri stotine dnevno. I tog devetog dana, petak ujutro, pričam sa suprugom i kažem joj da ne znam kako dalje: svako malo javljaju se oni koji žele pomoći kao i oni koji trebaju pomoć, tada treba odreagovati momentalno, odrediti šta je prioritet u tom haosu. Mislim da smo se dobro snašli, ali to će najbolje vidjeti građani. I, kažem sebi da takav tempo čovjek ne može izdržati. Tu noć, petak navečer, dođe mi misao o curici iz Palestine, šesnaestak godina joj je, koja je pod ruševinama bila devet dana. Šestero njezine braće i sestara i nana su mrtvi u tom trenutku, a ona je uspjela preživjeti – pod ruševinama.”
Tuga i radost
Dok ovo priča, Elviru drhti glas i oči mu se pune suzama. Shvatim u tom trenutku koliko ga emocija – od duboke tuge do iskrene radosti – svakodnevno preplavljuje, a on uspijeva biti jak i nastavlja raditi jednakim tempom. Dok ga posmatram kako pokušava da sabere misli, pomislim: “A šta bi bilo da nema Elvira?!” Brišući suze, on zaključi svoju priču: “Sjetim se nje, te curice, i kažem sebi: odakle ti pravo da kukaš, da se žališ? Sutradan sam se probudio kao drugi čovjek, koji više nije kukao.”
Mlada djevojka iz Gaze imala je preko pedeset operacija i na dan našeg razgovora nalazila se u bolnici u Tunisu. Članovi Pomozi.ba prate njezino stanje i spremni su da joj pomognu za narednu fazu rehabilitacije. Uostalom, kao što pomažu bolesnim građanima BiH da potraže spas u liječenju na klinikama izvan naše zemlje: Pomozi.ba je u prethodne četiri godine donirao 23 miliona KM za podršku oboljelima.
Možemo li liječiti naše ljude – kod nas?
“Svaki dan se javlja sve više oboljelih ljudi”, kaže Elvir i naglašava da bi volio da svi oboljeli imaju priliku za liječenje u svojoj zemlji. “Nadam se da će neko na osnovu mojih istupa, apela prema sistemu, prema onima koji to mogu, zaključiti da se stvari trebaju promijeniti: da naši ljudi ne moraju da se obraćaju humanitarnim organizacijama, da ne moramo svaki dan pokretati novi apel, da naši ljudi ne moraju tražiti spas u privatnim klinikama van BiH. To je moja ljudska molba prema sistemu da se nešto uradi. Sve što možemo s naše strane, partnerski, zajedničkim snagama – tu smo. I da se, naravno, preventivno djeluje, da uradimo nešto po pitanju ovolikog broja oboljelih. Prvenstveno mislim na onkološke pacijente kojih je sve više. Nisam ni znao da postoji ovoliko vrsta karcinoma.”
