Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio Kemal Softić/Spektroom
Dugogodišnja novinarka i višestruko nagrađivana književnica Snježana Mulić-Softić, urednica portala Al Jazeera Balkans, ovjenčala se novim priznanjem: Nagradom “Srđan Aleksić” za profesionalno i kontinuirano izvještavanje o marginaliziranim i ranjivim grupama u bh. društvu i za razvoj društveno odgovornog novinarstva, a u okviru USAID-ovog projekta “PRO-Budućnost”. Jedna od nominiranih žena za Nobelovu nagradu za mir u okviru projekta “1000 Peace women” 2006. godine, autorica dva dokumentarca, kao i zbirke priča Sanduk po mjeri te romana Povratak, Snježana ima senzitivan odnos prema onim najslabijim u našem društvu i nepogrešivo pronalazi način da kroz svoje tekstove upravo ljude sa margina društva stavi u prvi plan.
Nagradu “Srđan Aleksić” dobili ste za tekstove koji govore o marginaliziranim grupama, prije svega Romima. Možete li nam reći nešto više o tim tekstovima?
– U jednom sam predstavila dvanaestočlanu porodicu Fafulović iz Gornje Papratnice kod Kaknja. Radi se o zaista neobičnoj romskoj porodici, koja je pomalo i izgubila romske korijene, što znači da ne govore romski jezik, da ne slave Đurđevdan… Ono što me je najviše dojmilo bila je njihova izoliranost od ostatka svijeta. Saznala sam da su samo neka od desetero djece bila nekoliko puta u Kaknju i da je to sav svijet koji poznaju. Čuli su za Sarajevo, ali nikad ga nisu vidjeli, čak ni na televiziji, jer imaju neki stari televizor koji “fata” samo strane kanale, i gledaju ga rijetko, kada dobiju “komšijsku” struju, tako da nisu imali ni takvu priliku da zavire u druge dijelove zemlje. Iako idu u školu, djeca, osim jednog starijeg dječaka, ne znaju za druge države, nepoznati su im pojmovi kao što su Hrvatska, Srbija, Crna Gora… A možda su zbog toga i sretni, ko zna. Također, ne znaju šta je pozorište, internet, nikada nisu bili u kinu…
Druga je bila priča o Dajani Đurić, prelijepoj mladoj Romkinji iz Brčkog, koja je jedina dimnjačarka u BiH, magistrirala je i bavi se sportom. Među pričama bila je i ona o djevojčici Jeleni s planine Jadovnik u Srbiji koja od desete godine, bez ičijeg nadzora, živi sama u podstanarskoj sobici u Brodarevu samo kako bi tamo mogla nastaviti školovanje.
Kako dolazite do takvih tema?
– Nekada se tema nametne sama, dođe iz nekog razgovora, putovanja, letimičnog pogleda kroz prozor… Naravno, koristim internet, pretražujem stranice lokalnih zajednica, na koje, ponekad mi se čini, ne zaviruje niko osim mene i onog ko ih pravi. Često, kada radim neku priču, ljude koje upoznam pitam o tome da li se kod njih još nešto dešava, a nerijetko im dam “zadatak” da me obavijeste ako čuju za neku zanimljivost. Tako sam, putujući strmim liticama na vrh planine Jadovnik u Srbiji, gdje sam pravila priču o dječaku koji je jedini učenik u osnovnoj školi, a učiteljica samo zbog njega svaki dan putuje 40 km u jednom pravcu, pitala svoje vodiče ima li to dijete bar nekoga kod kuće s kim se može družiti, a onda su mi rekli da ima sestru i da je ona, pošto je krenula u peti razred, preselila u grad – u podstanare. Pitala sam ih je li možda kod neke rodbine, prijatelja. Rekli su da nije, da porodica nema nikog u gradu. Iste sekunde sam znala da imam, kako mi novinari kažemo, pravu priču, i jedva sam čekala da od roditelja djevojčice dobijem dozvolu da s njom razgovaram. Ono što me je jako iznenadilo bilo je to da ni roditelji, niti bilo ko od sagovornika s kojima sam o tome razgovarala, u činjenici da djevojčica od deset godina živi apsolutno sama, bez nadzora odraslih, nisu vidjeli skoro nikakav problem.
Imaju li takve priče moć da promijene nešto?
– Nasreću, priču Jelena, djevojčica koja živi sama razumjeli su čitaoci širom regije. Ne samo da je imala izuzetnu čitanost na portalu Al Jazeera Balkans nego ju je prenio i veliki broj medija iz čitave regije, što je na kraju rezultiralo time da su se njeni roditelji i brat preselili sa sela u grad, u stan čiju kiriju su finansirali pojedini čitaoci, i sada žive s njom. Ona se više ne budi sama, ne loži sama vatru, ne sprema sama doručak, niti se plaši zaspati sama…
Od prvih pjesama koje ste pisali kao studentica pa do vaše prve knjige prošle su skoro dvije decenije. Kakav proces je pratio te godine?
– Bio je to proces stalno novog učenja, propitivanja, pravljenja grešaka, njihovog ispravljanja, selektiranja, odbacivanja, kajanja, nadanja, planiranja…Na kraju sam prestala pisati poeziju, a posvetila se isključivo prozi i novinarstvu. Prije mjesec dana unaprijeđena sam u urednicu, tako da više ne pišem novinarske tekstove, ali zato imam više vremena da se posvetim pisanju “onog mog”, kako to kažu moji prijatelji.
“Kad god pišem o djetinjstvu, o nekim prošlim vremenima, događajima i ljudima koji su me okruživali, ja to zovem čuvanjem mladosti. A čim to radim, a radim često, ja bježim od starosti”
Jednom ste, upravo za Graciju, rekli kako je za vas pisanje vaša osobna metafora čuvanja mladosti ili bježanja od starosti. Stoji li i dalje ovo objašnjenje?
– Pa, kad god pišem o djetinjstvu, o nekim prošlim vremenima, događajima i ljudima koji su me okruživali, ja to zovem čuvanjem mladosti. A čim to radim, a radim često, ja bježim od starosti. Inače je pisanje traganje za besmrtnosti, i nisam ja to izmislila, niti sam jedina koja pišući zapravo nastojim da se obesmrtim. Naravno, bilo bi morbidno reći da je to jedini način zbog kojeg pišem, ali je on sigurno negdje ispod velikog sloja razloga.
Kažu da je za pisca ili novinara najgori pogled na prazan papir. Dešava li se vama blokada?
– To mi se dešavalo dok sam bila mlađa i jako me frustriralo. Sa zavišću sam gledala starije kolege kako lagano pišu: samo što uvuku papir u mašinu – prije su bile mašine za pisanje – izvuku ga sa perfektnim tekstom. Međutim, onog trenutka kada sam shvatila da je novinarstvo posao, a ne hobi ili luksuz koji ću sebi priuštiti kada mi je ćeif, blokade je nestalo. Naprosto, to je posao i ima da se radi, znaju se njegova pravila, uzusi, rokovi… I ne treba novinar prizivati nikakve muze da bi na papir stavio činjenice do kojih je došao.
Koja vaša priča vas je najemotivnije dotakla?
– Još uvijek mislim na djecu iz porodice Fafulović. Maštam da nabavim neki kombi u kojem ću ih odvesti u Sarajevo, pokazati im grad, pozorište, kino… ili da im kupim veliki globus kako bi bar na taj način upoznali svijet.
Nakon Sanduka po mjeri i Povratka, je li vrijeme za treću knjigu?
– U međuvremenu je nastala zbirka priča Mojih 1.425 dana opsade. Radi se o desetak istinitih priča koje su nastale u Sarajevu za vrijeme rata. Knjigu je naručio Al Jazeerin Centar za studije i trebala bi uskoro biti objavljena u Dohi na engleskom jeziku.
Radili ste dokumentarce Pismo preporučeno srcem i Jetimi, hoćete li se opet nekad uhvatiti u koštac s filmom?
– U proteklih nekoliko godina radila sam još na nekoliko filmskih projekata, uglavnom kao saradnica na scenariju. Prije dvije godine postojala je ideja da se moja nagrađena priča o Srebrenici, Glas srebrenih ptica, ekranizira i trebala sam raditi na scenariju, međutim, nikada nismo našli sredstva za film. Sada ponovo postoje naznake da bi ta priča mogla biti pretočena u film, a hoću li ja imati neku ulogu u tome, još ne znam.
Koji trenutak u karijeri vas je učinio najponosnijom?
– Svaki put kada se zbog nekog mog teksta nešto promijeni nabolje, osjećam se ponosnom. Ne mogu izdvojiti neki poseban trenutak, ali sam bila jako ponosna nakon što je Jelena prestala biti djevojčica koja živi sama.
Kojim piscima se uvijek obradujete kad objave nešto novo?
– Upravo sam završila čitanje knjige Još Hakana Gundaja, prije toga sam pročitala Žene koje huču u čvorove od Ece Temelkuran, Previše sreće u šumi Maje Otana, a trenutno čitam Peto godišnje doba mog kolege Jasmina Agića. Knjige kojima se stalno vraćam su Crvena konjica Isaka Babelja, Ljuljačka daha Herte Müller, Prodavnica tajni Dine Buzzatija i Poljska konjica Marka Vešovića.
Jesu li knjige za rođendan najljepši poklon? Šta vam nedostaje u biblioteci a voljeli biste imati?
– Zavisi koji vam je rođendan ☺. Šalu na stranu, što se mene tiče, svi mi mogu za svaki rođendan pokloniti po jednu knjigu i nikada neću zaželjeti bolji poklon. Zovem u vezi posla, autorice Bobe Đuderije, knjiga je koja će najvjerovatnije biti sljedeća u mojoj biblioteci.
Jedanaestog septembra bile su četiri godine otkako ste u braku s političkim analitičarem Osmanom Softićem. Kako ste ih obilježili?
– Otišli smo na ručak u restoran u našem komšiluku, i to je bilo to. Slično je bilo i prethodnih godina. Osman je nedavno završio jedan projekat na kojem je radio u Dubaiju, zatim je napisao knjigu o društvenim odnosima u Saudijskoj Arabiji, a trenutno radi na drugoj knjizi.
