Nedavno objavljeno

MILOMIR KOVAČEVIĆ STRAŠNI: Fotograf kojeg volimo i poštujemo

Milomir Kovačević Strašni potvrdio je i potvrđuje i danas - svoj status najomiljenijeg fotografa i najznačajnijeg fotohroničara novije istorije Sarajeva. I on je naša Bosna i Hercegovina - lice koje volimo i poštujemo

Napisala Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom

Za Milomira Kovačevića Strašnog, rad na izložbi pod nazivom Djeca u ratu predstavljao je još jedno emotivno putovanje u prošlost. Dvije stotine i dvadeset crno-bijelih fotografija dječaka i djevojčica uhvaćenih u trenucima ratnog djetinjstva, kao i djece koja su tek rođena. Pripremajući izložbu, kojom je započelo obilježavanje 70 godina postojanja Umjetničke galerije BiH, shvatio je koliko svu tu djecu danas želi vidjeti kao uspješne i ostvarene ljude. “Ovo jeste ratna tematika, ali trebamo se okrenuti današnjici”, govori Strašni. “Ionako mislim da su ovu djecu previše koristili u političke svrhe. Ne znam da li im je ikad iko ozbiljno posvetio pažnju, rješavao njihove ratne traume, koje i danas postoje. Oni su tada bili prerano odrasla djeca, koja su ostala željna igre i normalnog djetinjstva. Živjeli su imitirajući odrasle u svakom pogledu.”

Ljepota i tuga

Sarajevo skoro da i ne pamti tako posjećenu izložbu, pa je neko u šali rekao da bi Strašni narednu trebao organizirati u Zetri. Svi su željeli biti tu tog 11. marta 2016.: zbog Strašnog, ali i zbog važnosti, ljepote i tuge fotografija okačenih na zidove Umjetničke galerije. I nekoliko dana kasnije, kad smo s autorom sjedili među dječijim ratnim portretima, stalno su pristizala nova lica. Mahom mladi, srednjoškolci, koji su, ozbiljnih lica, razgledali postavku. Strašni nam kaže kako kroz galeriju dnevno prođe i po 500 posjetilaca. Volio bi, dodaje, napraviti post festum – djecu rata snimiti kao odrasle ljude. “Obradujem se svakome od njih kad vidim da su zdravi i sretni ljudi. Sretan sam zbog njihovih reakcija kad ugledaju svoje lice na fotografiji, kad čujem uzvik, tipično sarajevski, koji prati to prepoznavanje: Vidi lafčine!”

Miki Maus

Među fotografijama se nalazi i “Miki Maus”, jedna od najpoznatijih Miletovih ratnih fotografija i njemu jedna od najdražih. Nažalost, dječak na slici, Alen Šehović, više nije živ. “Sreo sam ga na Dolac Malti. Zamislite kad vidite dječaka u majici s likom Mikija Mausa, kapom s policijskom značkom, puškom… Naravno da fotografski reaguješ. Sreli smo se poslije još jednom, pa sam napravio i fotografiju za buduću seriju Dvadeset godina poslije, a onda, slučajno, tokom lanjskog Sarajevo Film Festivala, u hotelu Holiday, gdje je počeo raditi na filmu za produkcijsku kuću Proba s nekim Talijanima. Obradovao sam mu se i rekao mu da će uskoro biti izložba Djeca u ratu, te da bi njegova fotografija trebala biti i poster kojom će biti najavljena. I onda sam, malo prije izložbe, saznao da je poginuo u saobraćajnoj nesreći. Imao je tridesetak godina…”

Hanu Ćurak snimio je kad je bila beba, 1994.

Nagrade na svakom koraku

Strašni je po svemu izuzetan fotograf i izuzetna osoba. Uprkos osobnoj ratnoj tragediji, on se uspio izdići iznad situacije i ostati čovjek, ostati dostojanstven, te fotografijama pobjeći od klišea, manipulacije, politike… Najomiljenijem i najcjenjenijem fotografu među građanima i kolegama, čije oko vidi ono što ničije drugo ne može, gradske vlasti odužile su se, barem dijelom, odlukom da se Strašnom dodijeli Šestoaprilska nagrada. “Mogu biti samo sretan i ponosan”, skromno veli. Jer za Strašnog, nagrade su kad ga potapšu po ramenu na Baščaršiji, ili ga iz čista mira, zato što su ga prepoznali, počaste pićem. Ili mu priđu na ulici i kažu: Ja vas ne znam lično, ali želim vam čestitati. Svaka čast ! “Sve su to nagrade, posebno kad dođeš u grad u kojem nisi živio dvadeset i kusur godina, a ljudi te znaju i sjećaju te se”, kaže on.

Strašni sa Šejlom Bajramović, koju je tokom rata snimio u ulici Danijela Ozme neposredno nakon eksplozije VBR-a

Život u Parizu

Strašni jeste sebi napravio novi život u Parizu, a s osmijehom veli kako je to zapravo mala adaptacija njegovog života u Sarajevu. Ovdašnji novinari su ga rado ukalupili u termin “sarajevski fotograf s pariškom adresom”. On živi u Parizu, a ovdje dolazi kad ima posla i obaveza. Priznaje, nije lako živjeti u Gradu svjetlosti, kako kaže, na limitu je egzistencije, ali uredio je to nekako, prilagodio taj život sebi. Ima svoje baze, kao što je “Kod Josette”, kafanica puna šarma u kojoj se svi znaju. Uglavnom radi noćne fotografije, jer danju je u laboratoriji. Tako je i posljednja četiri mjeseca radio samo na pripremi Djece rata, na skeniranju fotografija, formatiranju za kataloge… A nakon ove izložbe, koja se zatvara 29. marta, slijede nove obaveze. I nove fotografije kojima ćemo se diviti i nadasve voljeti.

Nermin Tulić

Gracija 286, 25.3.2016.

Latest Posts

Raport

spot_img