Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio Irfan Redžović
MARKO VEŠOVIĆ
Neću, i gotovo!
Zbog čega nemate mobitel?
– Dvije stvari sam rekao da nikad neću imati: auto i mobitel! Moja žena ima mobitel. Imamo kćerku koja studira u Beču. I ona, ne samo kad je u Beču nego i u Sarajevu, ostane u kafani sa svojom rajom. Ne moraju dvoje ostarjelih roditelja, koji su od nje stariji 40 godina, da lude šta je s njom, pa moja žena fino okrene broj i zove moju Ivanu koja ima mobitel i pita je gdje je i kad će doći kući.
Kako se osjećate u svijetu mobitela, svi ga imaju?
– Znam ja da mobitel ima puno dobrih osobina: pokvari ti se auto negdje gdje ti niko ne može pomoći – a ja sam zakleti nevozač – zovneš fino mobitelom i neko dođe da ti pomogne. Ima, sigurno ima vrlina…
Ali, ipak ne želite da ga nabavite?
– Meni mobitel ne treba iz hiljadu i jednog razloga, a najosnovniji je: ne želim da me iko uznemirava dok sjedim za kompjuterom i radim. Kad jednom čovjeku daš broj mobitela, znat će sve i jedan. Kad bi mene zvali samo prijatelji, ja bih, bezbeli, imao mobitel, ali pošto je to nemoguće, to je jedna od dvanaest tajni koje se ne mogu sačuvati, ne želim da me neki N.N. odnekud zove dok pišem.
Znači, ljudi Vas mogu dobiti samo na fiksni telefon?
– Imam kućni telefon i imam filter-ženu, u Crnoj Gori bi rekli s oproštenjem – ženu, koja fino zna: kad me zovu prijatelji – tu sam, a kad me zovu ljudi o kojima pojma nemam, onda ona sama odlučuje da li sam tu ili ne.
Ipak, otkud toliki otpor prema aparatu koji bi trebalo da život učini jednostavnijim?
– Kad gledam šta se sve brblja na ulici… Često slušam šta ljudi pričaju mobitelom i zaključio sam da je kapitalizam u velikom zamahu kod nas. Ulicom ljudi ugovaraju poslove, a u pola tih razgovora čujem: pedeset hiljada ili pet hiljada maraka, otiđi kod ovoga ili onoga. Očito je kapitalizam u zamahu i zahvaljujući mobitelima.
A ponekad se i svašta priča uprazno…
– To je jedna brbljaonica. To je jedan od načina da ljudi svoje vlastito ništa, a znam da vrlo često i ja ljudima saopštavam vlastito ništa, saopšte drugima i obratno. Što ljudi imaju manje da kažu ljudima, to se više govori. Taj je mobitel, dakle, omogućio i tu pojavu. Sredstva komunikacije među ljudima su stravično narasla brojem i snagom, a ljudi sve manje imaju sadržaja da komuniciraju. Meni je mobitel simbol toga.
Jeste li ikad poželjeli da imate mobitel?
– Nikad! Ne znam ni rukovati njime: ponekad mi je krivo kad naša kćerka zovne na mobitel moje žene, pa onda on zvoni i zvoni, a ja ne umijem ni da ga ugasim ni da odgovorim.
Ma, hajte, molim Vas, pa naučili ste rukovati kompjuterom, zašto niste mobitelom?
– Kompjuter je meni autistična mašina. Na kompjuteru znam da uđem u dokument, izađem iz njega, pišem, da uđem u mejl i pošaljem poruku i primim je, a znam i da uđem na internet ako mi treba neka pjesma. I to je sve.
E, pa mogli ste barem naučiti javiti se kad zvoni.
– E-pa-to-ti-je-dokaz-koliko-mene-zanima-mobitel! Ja ne želim da imam ništa s mobitelom, kao što ne želim da imam išta s Džemaludinom Latićem! Ama baš ništa!
Da je mobitel ušao u upotrebu kad ste Vi imali 20 ili 30 godina, mislite li da biste ga tada prihvatili?
– Tehnologija postoji i zbog toga da budi, izaziva nove potrebe u čovjeku koje ranije nisu postojale, a kako bi se na tim novim potrebama mogle zarađivati milijarde. Dakle, ljudi su živjeli i prije mobitela, sasvim normalno komunicirali. Izmišljen je mobitel i kod ogromnog broja pripadnika ljudske vrste javila se potreba da ga imaju, i na tome se zarađuju milijarde. U tome neću da učestvujem. Kad u meni nisu mogli izazvati potrebu za automobilom, a ima li išta normalnije od toga nego imati auto, nisu me mogli izazvati ni mobitelom.
Ali, opet ću reći kako je mobitel postao skoro pa neophodan u svakodnevnom životu…
– Danas ako nemaš mobitel, to ti je k’o da si poluslijep. Ja sam penzioner u 67. godini i ne treba mi.
Je li Vaša odluka da odete na onaj svijet bez mobitela definitivna?
– Ne znam koliko ću živjeti; možda umrem sutra, a možda za pet-deset godina. Da sam vjernik, svako jutro bih zahvaljivao Bogu na još jednom danu, zahvaljivao bih mu na mnogim čudesima kojima je nakrcao ovu zemlju, ali bih mu rekao: Ma nisi se baš proslavio kad si dopustio da izmisle mobitel. Količina praznine koja struji iz mobitela u mobitel, kad je zamislim samo, nepodnošljiva je.
NEDŽAD BEGOVIĆ
Neka tumora, samo mi mobitel ne diraj
Šta Vama znači mobitel?
– Nisam se nikad upitao da li mi išta znači; nekako je s njime sve jednostavnije. Opušta me, jer pomaže da moji najvažniji ljudi i ja uzajamno komuniciramo na način da eliminiramo suvišnu brigu jedni o drugima.
Da li činjenica da ste snimili Film mobitelom govori o Vašem ovisnom odnosu spram mobilne aparature?
– Mobitel se nametnuo kao moguće kreativno sredstvo i učinilo mi se da se može iskoristiti na dobar način. Generalno, ne razumijem se u mobitele ni danas, ali naučili me i pokazali dugme da “palim” i “gasim” kameru, i ja to tako radio.
Kakvu poruku šalje Vaš film industriji u kojoj se utrkuju ko će imati savršenije tehničke uslove i opremu?
– Mislim da industriji ne šalje nikakvu poruku. Tu sve ostaje kako jeste ili će biti onako kako treba da bude. Moj Film mobitelom šalje poruku kreativnim ljudima, nudi mogućnost da se može i ovako. To mi je važnije od industrije.
Kako biste se osjećali da Vam neko na sedam dana oduzme mobitel?
– Pa zasigurno bi mi falio. Desi se da ga zaboravim ponijeti sa sobom i nekako odmah postajem dekoncentriran, kao da će baš tada doći najvažnija poruka ili poziv.
A šta ćemo s još nepotvrđenim, ali postojećim sumnjama da zračenje mobitela uzrokuje tumor na mozgu? Je li to upozorenje?
– Svakodnevnica pokazuje da je cijela planeta ozbiljno bolesna, tumori na mozgu i na drugim organima metastaziraju. Taman i da je štetan, neće tu mobitel ni pomoći ni odmoći. Mi smo pristali na oboljenja mobitela. Moglo bi se reći: Neka tumora, samo mi mobitel ne diraj.
Ima li ovo komuniciranje cijenu: nekad bi Vas neko mogao čuti samo ako Vas nazove na fiksni telefon, a danas mobitel zvoni li zvoni, uzima dragocjeno vrijeme, komplicira život?
– Život je to namjestio i to je tako. Sve manje imamo potrebu da se gledamo u oči. Nemamo više potrebu ni da se predstavljamo ili “upitamo”, nego odmah “u glavu”. Impulsi su postali skuplji od života.
Koliko dnevno imate poziva i koliko dugo razgovarate?
– Kad nisam u poslu, bude desetak ili manje poziva. Razgovaram najkraće moguće. Uglavnom, kad nema projekata, moj mjesečni račun se “vrti” na 50 KM.
Koja je dobna granica u poklanjanju mobitela djeci?
– Djetetu se daje mobitel čim ga zatraži. Vjerovatno je granica kad dijete počne samo izlaziti ili bivati izvan roditeljskog vidokruga. Uglavnom, danas živimo takve živote da nikad nije prerano dati djetetu mobitel.
Koliko koristite SMS?
– Samo operativno.
Provjeravate li e-mail poštu na mobitelu, koristite li mobilni Facebook?
– Imam te opcije, ali ih nisam aktivirao. Ja zazirem od tipki, tehnoloških pomaka i nastojim funkcionirati na elementarnoj “frekvenciji”.
Koristite li mobitel dok vozite?
– Ja sam od onih koji povremeno ugrožavaju saobraćaj, jer kad zazvoni u vožnji – ja se javim. I bolje bi bilo da dozvole korištenje mobitela u vožnji. Jer, ovako, kako je zabranjeno, ja hem pričam, hem zvrljam po retrovizorima da nije slučajno policija iza mene ili sa strane. Jedino ne gledam naprijed.
Koliko i kako je izum mobitela promijenio civilizaciju?
– Promijenio je nervnu strukturu čovjeka. Ja sam nekad kao srednjoškolac i student išao po 15 dana na more, pa bih se ili javio ili ne javio. Danas ne mogu zamisliti da se moje kćeri Naida i Sabrina ili supruga Amina ne jave jedan jedini dan, ili ja njima, svejedno. Mobitel je sveprisutan i pokazao je da se više ništa ne može sakriti. Zasigurno je promijenio civilizaciju. Promijenio je i filmsku dramaturgiju.
Šta mislite, šta će biti sljedeća stepenica u komunikacijskom napretku čovječanstva?
– Prije ili kasnije, kad se sve raspadne, vratit će se Čovjek Čovjeku.
