Napisala Lejla Lojo-Karamehmedović
Nemoguća situacija broj 1
Zamislite: raspisan oglas za posao, pozicija CEO za finansijsko-komercijalne poslove. CEO, CFO, SEO , ma volimo mi tako da se „šicamo“ izrazima čije značenje „moramo“ znati, dok istovremeno ne moramo znati da je ispravno pisati „primijetiti“, a ne „primjetiti“, kako i mnogi „super, giga, mega“ CEO-i danas pišu. Da se vratim s moje bolne tačke –pravopisa, na temu. Dakle, traži se stručnjak koji će se prvenstveno baviti finansijama u jednoj kompaniji, a jedan od uvjeta za prijavu jeste završen fakultet.
Razum(an) se pita: koji fakultet? A onaj s lijevog ramena, miša mu njegovog, smije se i šapuće: ma bilo koji, samo pokažite diplomu. Ne prozivam nikog, samo kažem. Da, dobro ste pročitali. Razum(an) se ponovo pita, bez namjere da potcjenjuje bilo koga i bilo koje zanimanje: kako će neko ko je završio studij biologije, historije, šumarstva, novinarstva znati išta o vođenju finansija? Eto, kako? Zna li on/ona usmjeriti finansijsko poslovanje u cilju obezbjeđenja finansijske sigurnosti kompanije? Zna li šta je bilans stanja i bilans uspjeha? Je li ikad u životu napravio/la kvartalni i/ili godišnji izvještaj? Realno, ne zna i ne mora da zna, jer u pravilu za ovu poziciju se traži diplomirani ekonomista. Biolozi, historičari, novinari, šumari, sorry, vama ovdje nije mjesto. Vraže, ne šali se.
Nemoguća situacija broj 2
Zamislite: u toku su intervjui za posao s kandidatima koji su zadovoljili sve druge uvjete za posao ljekara opće prakse. U komisiji sjedi rukovodioc pravne službe, šef obezbjeđenja i šefica kadrovske službe. Na stolici naspram njih sjedi mladi ljekar, pun entuzijazma. Desetke u indexu, godine studija i stažiranje provodeni po klinikama u sticanju praktičnog znanja. Medicini se davao 100 posto, a pri tome mu ništa nije bilo teško: ni podići nanu sa slomljenom nogom iz kolica na sto za RTG, niti čistiti povraćku s klipana koji su se tokom novog izazova na društvenim mrežama otrovali alkoholom. I to će ispričati komisiji, misli u sebi. Ali ne lezi vraže…
Rukovodioc pravne službe: recite nam nešto o sebi? Mladi ljekar: završio sam studij medicine… Rukovodioc ga prekida s riječima: -Znamo da ste završili medicinu, zašto biste inače bili ovdje. Recite nam nešto o pravima pacijenata. Mladi ljekar odgovara, razočaran što nije dobio priliku reći nešto više o sebi. – Kako nosite stetoskop, oko vrata ili u džepu mantila? Opišite mi izgled i sadržaj ljekarske propusnice – uključuje se i šef obezbjeđenja. Mladi ljekar sluša i ne vjeruje. Kakve to veze ima s poslom? Zanima li ikoga šta sve zna, koliko poleta, snage i motivacije nosi u sebi? Šefica kadrovske službe ga je „dokusurila“: nemam pitanja. Javit ćemo vam se iduće sedmice s rezultatima. Niste se baš pokazali.
I ovo je (s razlogom) izmišljena situacija, koja nas vodi ka kraju ove priče. Ali ovog puta, hajmo realno. Ne morate ništa zamišljati. Pričam s kolegicama i kolegama novinarima, komunikolozima, stručnjacima za odnose s javnošću, jer to je i moja struka, razmjenjujemo iskustva i komentarišemo oglase za (naš) posao. Mediji, kompanije i javne ustanove stalno su u potrazi za pomenutom branšom i u konkursima, skoro uvijek, uvjet je fakultet društvenog smjera. Široko im polje…
Pa je tako kolegici, diplomiranoj komunikologinji, koja u odnosima s javnošću ima više od deset godina radnog staža, na konkursu konkurencija bio momak koji je pretprošle godine završio ekonomiju i prijavio se na ovaj posao jer mu je posao računovođe „dosadan“. Ne zna šta je vijest. Nikad je nije napisao. Strategija i ciljevi komuniciranja? Nikad čuo. Primjećujete li, nemoguća situacija broj 1 ovdje je upravo postala moguća. Kolegu žurnalistu, dugogodišnjeg novinara, na razgovoru za posao u službi za odnose s javnošću jedne kompanije su dočekali isti članovi komisije sa sličnim pitanjima. I nemoguća situacija broj dva ovdje je postala moguća. I, šta mislite, da li su ovo dvoje dobili posao?
