Razgovarala Lejla Lojo-Karamehmedović
Snimci Privatna arhiva
Da li vas je tumaranje virtualnim prostranstvima društvenih mreža već dovelo do profila na Instagramu ili stranice na Facebooku “Dežurna lektorica”? Ukoliko nije, a imate dileme u pisanju određenih riječi ili ste nesigurni u svoje znanje, onda su kratki i jasni savjeti na profilima “Dežurna lektorica” najbolje mjesto za vas. Iza avatara čičkave i nasmijane djevojčice te hashtagova kao što su #budimopismeni, #pravopis i #lektorisanje skriva se 35-godišnja Vedrana Kisić-Alagić iz Bugojna, koja je društvene mreže odlučila iskoristiti za nešto pozitivno, te promovirati ono što nam je danas svima potrebno – pismenost!
Vedrana je završila Filozofski fakultet u Sarajevu na Odsjeku za književnosti naroda BiH i bosanski/hrvatski/srpski jezik, te stekla zvanje magistra književnosti naroda BiH i bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika. Nakon što je radno iskustvo sticala u nekoliko osnovnih i srednjih škola u Bugojnu, ali, nažalost, nije mogla naći stalno zaposlenje, Vedrana se sa suprugom odselila u Njemačku. Trenutno živi i radi u Hannoveru, te drži online kurs hrvatskog jezika u jednoj školi stranih jezika. Uz ovaj posao, već treću godinu veoma uspješno vodi IG i FB profile “Dežurna lektorica” te svakodnevno odgovara na brojne upite o tome kako se nešto pravilno piše, a koji joj pristižu ne samo iz BiH nego i iz Srbije, Hrvatske i Crne Gore.
Šta vas je podstaklo da kreirate stranice na društvenim mrežama i kakva je bila reakcija javnosti?
– Ideja za kreiranje stranice je nastala iz jednog vrlo neugodnog iskustva koje sam doživjela. Sasvim slučajno sam vidjela da sam na diplomski rad tadašnjeg studenta, sada već diplomiranog stomatologa, kojeg nisam uopće poznavala, potpisana kao lektorica. S obzirom na to da nadležne institucije, kojima sam sve uredno prijavila, nisu ništa učinile po tom pitanju i da je rad i dalje dostupan na internetu, te da obiluje pravopisnim i gramatičkim greškama, imala sam potrebu pokazati da sam stručna i da ne stojim iza takvog rada, te da je posao lektora itekako ozbiljan i da ne bismo smjeli biti uzimani zdravo za gotovo. Iz jednog takvog ružnog iskustva ipak se rodila pozitivna priča koja je svima, vjerujem, od koristi. Reakcija javnosti je bila prijatno iznenađenje za mene. Od prve objave sam dobila veliku podršku i to mi je bio i ostao pokretač da radim na stranici kako bih je učinila još boljom.
Zašto je važno biti pismen?
– Pismenost dosta kazuje o nama i našim sklonostima i ljubavi prema čitanju i razumijevanju pročitanog. Biti pismen je itekako važno jer je tako lijepo i slušati i čitati nekoga ko zna na pravi način svoje misli izraziti. Pismen tekst dobija dozu ozbiljnosti, samim time autor može bolje doprijeti do čitaoca i skrenuti pažnju na sadržaj onoga što piše ili govori.
Vaše su objave kratke, koncizne i jasne; je li takvim porukama lakše prenijeti znanje nego dužim lekcijama, pravilima i objašnjenjima?
– Apsolutno. Ja sam nekako gledala šta je meni zanimljivo, a predugi tekstovi bez poente to sigurno nisu. Kada imate jasnu poruku, nju brže pamtimo i zato se uvijek potrudim pronaći neku prigodnu sliku s kojom je povezan sadržaj. Tako se sigurno lakše uči.
Društvene mreže su nam donijele dosta toga dobrog u smislu povezivanja, ali su isto vrijeme otkrile koliko nam nedostaje opće pismenosti. Kakvi su vaši utisci o našoj pismenosti?
– Upravo kako ste rekli, nedostaje nam opće pismenosti. Posebno me žaloste elementarne greške na pojedinim portalima. S obzirom na to da je moj otac novinar, ova tema je česta na našem repertoaru i uvijek dođemo do zaključka da, uprkos razvoju tehnologije, informacijama koje puno brže putuju do nas nego u vrijeme kada je on radio kao novinar, nedostaje opće pismenosti. Uvijek mi spominje koliko je važna karika bila lektorica bez čijeg zelenog svjetla se novine za koje je pisao nisu štampale. Naravno, i danas postoje portali i novine koji drže nivo, ali, nažalost, mnogo je više onih koji će zbog lajka ili tiraža objavljivati bombastične i besmislene naslove, uopće se ne obazirući na pravopis i istinitost informacija.
Šta je uzrok ovako velike nepismenosti?
– Mislim da je uzrok ovako velike nepismenosti ekspanzija različitih sadržaja na društvenim mrežama, kojima, ruku na srce, često poklanjamo dragocjeno vrijeme, a iz kojih ne možemo ništa saznati, nikakvu pouku izvući. Čini mi se da se knjige čitaju rjeđe nego ranije, tekstovi koje čitam su često nezgrapno napisani i nepismeni, i onda, bez obzira na namjeru autora, gube na vrijednosti. Mislim da i mi, profesori maternjeg jezika, možemo odigrati veliku ulogu. Naš posao je jako odgovoran i trebamo ga raditi savjesno, educirati se jer naša diploma nije kraj stjecanja znanja. Ukazujući na važnost pismenosti, pokazujemo dobar primjer i mladim ljudima, ali i onim starijima.
“Čini mi se da se knjige čitaju rjeđe nego ranije, tekstovi koje čitam su često nezgrapno napisani i nepismeni, i onda, bez obzira na namjeru autora, gube na vrijednosti. Mislim da i mi, profesori maternjeg jezika, možemo odigrati veliku ulogu”
Koje greške najčešće pravimo?
– Osim pravopisnih, česte su i stilske greške. Nerijetko nailazim na pleonazme: mala kućica, često puta, čak štaviše, no međutim. Primijetim da se ne poštuju pravila razmaka i navođenja interpunkcijskih znakova.
Šta vas najviše iritira?
– Pisanje negacije uz pridjeve i glagole, nepravilno pisanje pomoćnih glagola biti i htjeti. Ono što često vidim je rođendanska čestitka: “Sretan rodžendan”. Bez obzira na lijepu namjeru čestitke, riječ “rodžendan” je neprirodno i izgovoriti, a i kad je napisano to dž nekako smeta. To su samo neke greške koje mi upadaju u oči, a za koje mislim da bismo ipak trebali znati šta je ispravno ili makar provjeriti prije nego napišemo.
Jesu li nam pismene mlađe generacije ili….?
– To zavisi od mnogo faktora: odgoja, pristupa mlađih generacija školi, pristupa prosvjetnih radnika. Mogu pričati jedino iz svoga iskustva. Odrasla sam uz vrlo bogatu biblioteku naslijeđenu od bake i dede. Vidjevši svoje roditelje i dedu da čitaju, prirodno je da sam i ja posegnula za knjigom. Djeca su ogledalo nas starijih. U mom gradu Bugojnu imamo divan primjer iz gimnazije, koju sam pohađala, a imala sam sreću da je tu bilo i moje prvo radno iskustvo. Aktiv bosanskog jezika je u toj školi primjer kako mlade generacije iz škole izlaze pismene. Ulaže se trud u pravilnoj artikulaciji slova č i ć, što je općenito naš problem. Djeca redovno idu u pozorište, na književne večeri, organizuju se takmičenja u recitovanju, glumi, i tako razvijaju svoju kreativnost, ali i svijest o važnosti jezika. Sigurna sam da još ima takvih pozitivnih priča gdje moje kolegice i kolege rade na tome da nam mlađe generacije ipak budu pismene i da ne podliježu površnim sadržajima kojima smo izloženi na društvenim mrežama.
Je li poražavajuća činjenica da u vrijeme kada nam je sve dostupno i lako provjerljivo, pravimo elementarne gramatičke greške?
– Itekako je poražavajuća činjenica. Ranije sam administratorima na nekim portalima pisala kad uvidim neku veliku grešku, isključivo iz prijateljske namjere. Nezahvalno je nekad i skrenuti pažnju da nešto nije baš pismeno, jer se zna krivo protumačiti. U posljednje vrijeme ne reagujem dok me neko ne upita, ali zato takve greške ispravljam kroz svoju “Dežurnu lektoricu”. Vrlo je važan posao lektora i mislim da ne bismo trebali biti olako shvatani. Ipak smo završili fakultet da bismo bili stručni i da bismo tekstove činili kvalitetnijim, ozbiljnijim, ali i zanimljivijim. Činjenica je da svaki tekst dobije na vrijednosti kada prođe kroz lektorske ruke. I to nije pet minuta, kako neki ljudi smatraju, i nije samo ispravka č i ć. To je vrlo ozbiljan, temeljit i odgovoran posao.
Sve više se izražavamo simbolima, smajlijima, sličicama, skraćenicama na engleskom jeziku i sl. Kakve generacije u tom smislu odgajamo? Ubijamo li polako vlastiti jezik?
– Odlično pitanje! Sličice, smajliji, simboli, skraćenice ubijaju svaku kreativnost koju možemo izraziti našim jezikom. Meni je tako lijepo pročitati neki komentar bez tih slikovitih dodataka, koji mi nemaju nekog velikog smisla. Jezik nam služi za komunikaciju, zašto ga ne iskoristiti maksimalno u tu svrhu i njime izraziti svoje misli, želje ili poslati neku snažnu poruku?!
Iz istog razloga niko nema strpljenja da čita duže statuse, a kamoli knjige ili novine. Kako onda obogatiti rječnik i čuvati vlastiti jezik?
– Mislim da smo kao društvo podbacili. Ako se osvrnemo oko sebe, vidjet ćemo u javnom prevozu, kafićima, parkovima da većina krivi svoj vrat gledajući bez treptanja u mobitele. I ja sam ponekad takva, pa mi tek kasnije bude žao izgubljenog vremena. Svi bismo trebali krenuti od sebe. Moja struka me obavezuje da budem primjer mlađim generacijama, jer ne mogu očekivati da će neko čitati, učlaniti se u biblioteku, uživati u pozorištu ili književnim večerima ako i sama to ne radim. Svi nosimo dio odgovornosti, ali svako u svojoj struci može doprinijeti po onom principu kad se male ruke slože sve se može. Društvene mreže se mogu iskoristiti na mnogo bolji način kreirajući sadržaje koji su edukativni, zanimljivi i autentični. Koliko god utopijski zvuči, istina je da samo zajedno možemo raditi na tome da budemo bolji, da volimo prave vrijednosti, a to je pisana riječ kojom ćemo i obogatiti rječnik i sačuvati svoj jezik, ali i proširiti vidike i samim time biti bolji ljudi.
