Kako smo u posljednje vrijeme sve češće suočeni s iznenadnim smrtnim slučajevima, voljela bih da vam približim jednu čestu pojavu koja se tiče našeg mentalnog zdravlja: burnout ili sindrom sagorijevanja. Njome sam se počela baviti još na diplomskom radu, a godinama poslije sam, iz različitih uglova, izlagala na tu temu na više međunarodnih kongresa u Evropi, radila sa ljudima koji su patili od sindroma sagorijevanja, i naposljetku i sama prošla kroz burnout. Hoću reći, niko od nas nije siguran u tom pogledu.
Kada sam se počela baviti istraživanjem burnout sindroma, upoznala sam psihijatra iz Ljubljane koji mi je ispričao kako je krajem 1999. ljekare sa svog odjela testirao na depresiju, te da su, na njegovo veliko iznenađenje, rezultati testova pokazali kako se njegove kolege nalaze u stanjima gorim od depresije. U nastavku ću pružiti odgovor na ovo pitanje: šta je to gore od depresije?
Psihički poremećaj profesionalaca
Nagomilavanje stresa na radnom mjestu predstavlja najveći problem za poslodavca, zaposlenog i društvo.
Konstantno ste depresivni, iritirani, umorni? Izgubili ste entuzijazam i ljubav prema poslu koji radite? Lako je moguće da ono što vas muči nije više samo običan stres, nego stanje koje su stručnjaci nazvali sindrom burnout.
Burnout nije samo stanje pretjeranog stresa nego i kompleksna ljudska reakcija na dugotrajnu izloženost stresu. Znaci su slični kao kod stresa, ali burnout uključuje i emocionalnu iscrpljenost i rastući negativan stav prema radu, pa čak i životu. Zanimljivo, najskloniji su mu upravo ljudi velikog potencijala, koji se često nađu u procjepu između ambicija i nesigurnosti na poslu. U najrizičnijoj skupini su profesije povezane s pomaganjem drugima – zdravstveni i socijalni radnici, učitelji i sl. Davno su rađena istraživanja među pripadnicima ovih profesija i tad se prvi put utemeljio termin “burnout” kao psihički poremećaj profesionalaca koji se moraju nositi ne samo sa svojim nego i tuđim stresom i emocionalnim potrebama. Međutim, sada znamo da je problem mnogo širi.
Teoretičari upozoravaju na velike promjene koje su se proteklih godina dogodile u samoj organizaciji bilo kojeg posla – potpuna kompjuterizacija, “mobitelizacija” i “internetizacija” značajno su ubrzale komunikaciju, što znači da se ubrzao i posao: sada je više zadataka moguće obaviti u kraćem vremenskom periodu i na jednostavniji način. Ali tehnološki napredak nije prošao bez žrtve: povećavanjem poslovnih mogućnosti povećavaju se i očekivanja, pa stalna utrka za većom produktivnosti i profitom postaje sve napetija, što u konačnici može imati ozbiljne posljedice na psihičko, emotivno i fizičko zdravlje pojedinca. A kada su ove komponente ugrožene, svi ostali segmenti života su uzdrmani.
Simptomi
Simptomi ispoljavanja sindroma sagorijevanja na poslu su sljedeći:
Fizički simptomi: dugo trajanje “malih oboljenja”, kao što su: zamor, malaksalost, hronični neodređeni fizički bolovi, glavobolja, bol u leđima, nesanica, stomačne tegobe, hronični umor, iscrpljenost, probavne smetnje, prekomjerna tjelesna težina ili mršavljenje, nesanica, različiti bolni sindromi, smanjen imunitet, povećana potreba za alkoholom, sedativima, cigaretama.
Bihejvioralni simptomi: razdražljivost, nervoza, stalna napetost, impulsivnost, eksplozivnost, ljutnja, povećano korištenje alkohola ili droge, iritabilnost, projektivnost, nekritično rizično ponašanje, gubitak koncentracije, zaboravnost, grubost, pretjerana osjetljivost na spoljašnje zvuke (npr. buku), svjetlo ili mirise, negativni stav prema poslu i ljudima, međuljudski sukobi, bezosjećajnost, rigidnost, stalna okupiranost poslom, platom, beneficijama i uslovima rada, otpor promjenama, porodični problemi, razvod braka…
Kognitivni i afektivni simptomi: emocionalna krutost, preosjetljivost, zatvorenost, tuga, pesimizam, bespomoćnost, osjećaj beznadežnosti, osjećaj gubitka, loše raspoloženje, nedostatak pažnje; kod mladih osoba sa sindromom sagorijevanja na radu uočeni su problemi sa spavanjem, često buđenje u toku noći i nemogućnost da se zaspi tokom dana.
Emocionalni poremećaji: depresija, emocionalna praznina, osjećaj gubitka životnog smisla, umor od saosjećanja, anksioznost, gubitak motivacije za odlazak na posao, gubitak entuzijazma, apatija ili hipomanija, izolacija, dosada, osjećaj tuge i bespomoćnosti, doživljaj bezvrijednosti, gubitak samopouzdanja i samopoštovanja, gubitak seksualnog interesa, osjećaj gubitka snage.
Faze ispoljavanja simptoma
Ispoljavanje sindroma sagorijevanja na radu manifestuje se u četiri faze. Prva je radni entuzijazam, što znači da je osoba maksimalno posvećena poslu, udovoljava ljudima sa kojima radi, ne dopušta sebi dnevni ili godišnji odmor. Ovakvo angažovanje ne dovodi do adekvatnog zadovoljstva, te osoba postaje razočarana i nezadovoljna.
Druga je faza stagnacije koju karakterišu teškoće u odnosima, kako sa saradnicima tako i sa porodicom i prijateljima. Osoba je emocionalno ranjiva i nepovjerljiva. Najčešće izlaz vidi u sljedećoj fazi, a to je emocionalno povlačenje i izolacija kao obrazac koji još više doprinose doživljavanju posla kao besmislenog i bezvrijednog. U ovom stadiju počinju prvi znaci tjelesnog iscrpljivanja, što predstavlja dodatni stres i dovodi do posljednje faze: apatije i gubitka životnih interesa, koji se javljaju kao odbrana od hroničnog nezadovoljstva na poslu. Prvobitno oduševljenje i samouvjerenost prelaze u cinizam i ravnodušnost, javlja se gubitak vjere u sebe i svoje sposobnosti. Osoba koja dospije u četvrtu fazu ili se odlučuje na promjenu ili ostaje na poslu, ali potpuno bez motivacije.
Prva faza je idealistički entuzijazam tokom prvih godina rada. Prisutni su silna energija, velike nade i nerealna očekivanja. Osoba očekuje pozitivnu klimu na poslu, prihvaćenost od saradnika i pravednost za sve ljude. U toj fazi osoba se ne štedi, neracionalno troši energiju, radi prekovremeno, a upravo je to rizik za sagorijevanje na poslu.
Druga faza ili faza stagnacije je razdoblje obilježeno “osvježivanjem stvarnosti”, “prizemljenjem”. Osoba i dalje voli svoj posao, obavlja ga, ali ne s istim oduševljenjem. Shvata postojanje drugih interesa u životu: porodica, prijatelji, stan, novac, napredovanje i stručni razvoj.
Treća faza znači frustraciju, kada se osoba počne preispitivati koliko je produktivna u obavljanju posla i gdje je smisao posla kojeg obavlja. Postojanje raznih ograničenja na poslu osobu dovodi do preispitivanja svrhe posla kojeg radi.
Četvrta faza ili faza apatije obilježena je povlačenjem i izbjegavanjem kao odbranom od frustracije. Osoba postane potpuno nezainteresovana za svoj posao. Radi samo da bi preživjela. Ulaže vrlo malo energije i vremena u posao i bježi od svake odgovornosti.
Načini samopomoći
Nakon uvida u burnout sindrom, upoznat ćemo se sa mogućim načinima samopomoći:
– samoopažanje vlastite izloženosti stresu i njegovih posljedica: potrebno je uočiti koliko problemi na poslu imaju uticaj na spavanje, odnose u porodici, ishranu;
– strukturisanje vremena: odrediti prioritet zadataka, napraviti raspored rada i odmora za svaki dan;
– postavljanje granice: profesionalni ciljevi moraju biti jasni, realni i ostvarivi, mora se omogućiti odmor;
– posmatranje unutrašnjeg “dijaloga”: pokušati preformulaciju negativnih rečenica (“ne mogu”, – “ne znam”) u pozitivne (“mogu”, “znam”) uz samoohrabrivanje;
– tehnike relaksacije: pasivne (slušanje muzike, čitanje, spavanje) i aktivne (sve tehnike koje dovode organizam do opuštanja);
– postavljanje jasne granice između posla i odmora;
– razvijanje vještina komunikacije sa drugima koje doprinose prevenciji javljanja sindroma – sagorijevanja na radu;
– u težim slučajevima koji dugo traju preporučuje se psihoterapijski tretman.
Pojedinci, svjesni značaja koji u pojavi sindroma sagorijevanja na radu ima njihov posao, a u nemogućnosti da spriječe njegovu pojavu, jedini izlaz za sebe nalaze u promjeni radnog okruženja, te napuštaju posao. Zapravo, treba da posjedujemo znanja o ovom sindromu, da naučimo opažati sopstvena stanja, ne zanemarivati ih i potražiti pomoć.
Samoubistvo poslom
Karoshi je pojam kojim se označava ekstremni negativni stres i izgaranje na poslu koje rezultira iznenadnom smrti, a što se povezuje sa prekomjernim radom kompliciranim previsokim zahtjevima koji se postavljaju radniku i izostankom adekvatne socijalne podrške, a često se povezuje i sa sindromom mobinga. Srčani ili moždani udar ili suicidalni motivi uzrokovani nakupljenim negativnim stresom zbog “predoziranja poslom” najčešća su posljedica. Iznenadnoj smrti često prethode hronični umor, depresivni poremećaj te latentna ili manifestna suicidalnost, pa se karoshi ponekad doživljava i kao samoubistvo poslom. Karoshi (jap. kah = previše + roe = rad + she = smrt) je fenomen koji opisuje sindrom iznenadne smrti usljed insuficijencije srčane funkcije, subarahnoidalnog krvarenja ili suicida, a bez prethodnih upadljivih znakova bolesti, najčešće kod osoba u četrdesetim i pedesetim godinama, a povezuje se sa prekomjernim radom. Ta pojava je prvo prepoznata u Japanu još 1969. godine, a službeno priznata 1987. godine, no posljednjih godina uočena je u SAD-u i zemljama Evropske unije.
