Napisala Lejla Lojo-Karamehmedović
Snimci Privatni album
Naša borba za potomstvo traje od 2018., kada smo prvi put, nakon nešto više od godinu dana braka, odlučili potražiti pomoć, uraditi pretrage i prikupiti nalaze kako bismo saznali zašto se ne uspijevamo ostvariti kao roditelji. Mislila sam da se neplodnost nama ne može desiti i da je potrebno samo malo strpljenja. Pritom sam, kao novinarka, napisala nekoliko priča o parovima koji su vodili bitku s neplodnošću, ni ne sluteći da ću istu bitku voditi nekoliko godina kasnije.
Prolazili su mjeseci, a ja nisam ostajala trudna. Kako smo suprug Haris i ja neko ko vjeruje zdravstvenom sistemu, a i svaki mjesec izdavajamo novac za njega, prvu pomoć potražili smo upravo kod ginekologa u domu zdravlja i kod urologa, specijaliste na KCUS-u. Prikupili smo sve moguće nalaze, od krvne grupe do spermiograma, da bismo saznali kako naš problem nije nerješiv. S obzirom da smo izabrali ovaj put, moram napomenuti da je to značajno duža procedura i da se pojedini nalazi moraju čekati po dvadeset, čak i trideset dana, da ne spominjem uzimanje svih silnih uputnica, pa naručivanje, pa čekanje termina… Ništa se ne može završiti u jednoj sedmici. To znači i česte izlaske s posla, pa vam je potrebno i razumijevanje poslodavca. Ovo pišem zbog svih žena koje vjerovatno prolaze isto, pa se, uz sav stres u borbi da postanu majke, plaše da ne ugroze radno mjesto. Liječenje neplodnosti ozbiljan je sistemski problem na kojem treba raditi cijelo društvo. Borba budućih majki i očeva je tiha i najčešće se o tome govori samo među članovima uže porodice. A potrebna je podrška svih. Rijetki su oni koji razumiju tu želju i borbu, i najčešće vas razumiju samo oni koji prolaze isto, kao i u svemu ostalom.
Strah od novog gubitka
Prvi put sam ostala trudna 2019., uz pomoć ljekara iz doma zdravlja i njegovih savjeta, i to prirodnim putem. Nažalost, bebu smo izgubili u petom mjesecu trudnoće. Tog, jednog od najtežih životnih perioda, ne želim se ni prisjećati. I danas se pitam kako sam imala snage sve preživjeti. Trebalo mi je nekoliko mjeseci da sve prihvatim i ponovo krenemo raditi pretrage. Obdukcija, koja pokaže uzrok gubitka bebe, također se čeka najmanje dva-tri mjeseca, često i duže.
Razlog gubitka bio je infarkt posteljice i trombofilija. Ironija je da je to, vjerovatno, bio jedini nalaz koji nisam uradila. Nema dana da se ne zapitam koliki bi danas bio naš dječak da sam na vrijeme znala da mi trebaju Clexani. Do kraja te godine nismo uspijevali ostvariti trudnoću. A naredne je stigla pandemija koronavirusa i sve je stalo. Pacijentima s teškim oboljenjima bilo je teško doći do ljekara, a kamoli nama. A sat je otkucavao. Već sam imala 40 godina, na KCUS-u su mi savjetovali da odmah idem na IVF (potpomognutu oplodnju) i ne pokušavam sa inseminacijom, jer, najčešće, u mojim godinama ne uspijeva, i samo je gubljenje dragocjenog vremena. To je ujedno značilo i čitav set novih pretraga i nalaza, odabir prave klinike i ljekara, jer se IVF ne može raditi u državnoj Klinici za liječenje neplodnosti, već privatno.
Prošlog ljeta uradili smo prvu vantjelesnu oplodnju. Beta HCG, nalaz iz krvi koji pokazuje jeste li u drugom stanju, bio je pozitivan. Duplala se, baš kao i naša sreća. Međutim, na prvom ultrazvuku doktor nije mogao ništa naći. Ponovo smo uradili betu i – ništa. Objasnio nam je da je u pitanju biohemijska trudnoća, i da se, jednostavno, dešava. Vratio mi se osjećaj nemoći, tuge, razočarenja i bola koji me je izjedao iznutra. Jedina utjeha je bila da imamo još oplođenih jajnih ćelija i da možemo pokušati opet naredni mjesec. Ali nisam imala snage, a ni sredstava za novi pokušaj. Plašila sam se novog gubitka, trebao mi je odmor. Da ne spominjem sve hormonalne promjene kojima prolazite tokom pripreme za IVF, ostvarenja trudnoće, a potom gubitka.
Tri mjeseca poslije IVF-a, ponovo sam ostala trudna, prirodno. Treća sreća, mislili smo i bili ubijeđeni da će ovog puta sve biti u redu. Otišla sam istom ljekaru koji mi je radio IVF, dr. Mesutu Aliju, koji je potvrdio trudnoću i odmah uključio terapiju za trombofiliju. U šestoj sedmici smo čuli srce. U osmoj nismo… Još jedan gubitak. U četvrtoj smo godini borbe i idemo dalje. Upoznali smo mnogo parova koji godinama pokušavaju postati roditelji i ne odustaju. Naša je borba mala u odnosu na parove koji iza sebe imaju po deset, jedanaest, dvanaest, pa i više vantjelesnih oplodnji. Njima skidam kapu, uz duboki naklon i najveće poštovanje.
Kako ući u sistem javnog zdravstva
Moram vam napisati i nešto o sistemu: kroz javne institucije zdravstva možete uraditi puno toga, uz dosta strpljenja, dok ne dođete do vantjelesne oplodnje. Ali moram spomenuti da se i to razlikuje od kantona do kantona. Mislim da se u cijeloj FBiH vantjelesna oplodnja može uraditi samo u privatnim klinikama. Mi smo, koliko nam je vrijeme dozvoljavalo, u javnim institucijama prikupljali nalaze, ali kad uđete u proces IVF-a, zbog brzine kojom se treba odrediti terapija, nalaz morate uraditi privatno. Naprimjer, prilikom stimulisanja jajnih ćelija, svakodnevno sebi dajete injekcije za njihov rast. Ljekar svaki treći dan provjerava nivo hormona u krvi kako ne bi došlo do hiperstimulacije i tada morate nalaz krvi izvaditi u istoj klinici kako bi se terapija odredila istog dana. Nemate vremena ići ljekaru opće prakse ili ginekologu. Ako uđete u proces izvantjelesne oplodnje, svaki pregled i nalaz mora se uraditi odmah, jer se terapija ne može prekinuti niti čekati termin u javnoj ustanovi. Nažalost, troškovi tih nalaza i pregleda nisu obuhvaćeni refundiranjem u Kantonu Sarajevo upravo iz razloga što ih je moguće uraditi u javnoj ustanovi. Ali, ovdje niko ne govori o nemogućnosti korištenja tih usluga u toku IVF procesa. Sve bi bilo drugačije kada bi se potpomognuta oplodnja mogla raditi u javnim ustanovama.
Iskustva su, vjerujem, različita i individualna, od odabira klinike, određivanja terapije, liječenja. Prije nego smo se odlučili za IVF raspitivala sam se o ljekarima, klinikama, pitala sam doktore i prijateljice koje su prolazile isto. Na prvim konsultacijama, doktor nam je objasnio da, uprkos tome što imamo dobre nalaze, ne smijemo biti uvjereni da će oplodnja uspjeti. Iako se uspiju razviti jajne ćelije, oploditi i pravilno razvijati, i sve prođe kako treba, šanse za ostvarivanje trudnoće su 50:50.
Međutim, kada je beba jedino što želite, ubijeđeni ste da će baš vama uspjeti iz prvog pokušaja. S druge strane, godine su ograničavajuća okolnost. Kada imate manje od 35, šanse su duplo veće. I to je poražavajuća činjenica. Ma koliko se osjećali mladima, jajnici to nisu. Sistem je vrlo isključiv po tom pitanju, i, po mom mišljenju, vrlo nepravedan prema ženama koje imaju 40 plus. Pa nismo sve mogle roditi kada smo imale 25 ili 35! U bolnicama vas zovu starijim prvorotkinjama. Sva refundiranja se ograničavaju na broju 42, osim u Sarajevskom kantonu gdje je refundiranje moguće ostvariti do napunjene četrdeset treće. A ne možete ni zamisliti koliko nas ima koje u ovim godinama vodimo ovu bitku. Kad mi je ljekar objasnio važnost godina u procesu oplodnje, pitala sam ga jesam li ja jedna od rijetkih u ovim godinama koja traži njegovu pomoć. Našalio se i rekao: “Pa, meni uglavnom dolaze četrdesetgodišnjakinje”.
Dodatni problem: novac
Uz spoznaju da ne možete postati roditelj tako lako, finansije su drugi najveći problem. Proces nije nimalo jeftin. Sama oplodnja, pritom mislim na stimulaciju jajnih ćelija, praćenje i preglede, aspiraciju ćelija, oplodnju u laboratoriji i vraćanje u matericu, iznosi 4.500 KM. Tom iznosu treba dodati injekcije i tablete koje se koriste za stimulaciju i pripremu organizma za embriotransfer, a koje se kod nas mogu samo kupiti. U procesu oplodnje saznala sam da su te iste injekcije u Turskoj duplo jeftinije. A u zavisnosti od toga koliko injekcija vam je potrebno, izdvaja se od 1.500 do 3.000 KM. Dodajte tome silne vitamine, preglede i nalaze prije ulaska u IVF, pohranjivanje oplođenih jajnih ćelija, dobit ćete iznos od 7.000 do 10.000 KM. Taj novac morate imati prije ulaska u proces, jer uprkos tome što vam zakon omogućava besplatnu oplodnju, taj novac refundirate. U Kantonu Sarajevo refundira se novac za proces oplodnje u iznosu od 4.000 KM i novac za injekcije u polovini plaćenog iznosa. I to je sve. Na refundaciju od zdravstvenog zavoda čekate po nekoliko mjeseci, pa ako nemate osiguran novac za drugi pokušaj, ne možete krenuti dalje dok ne dobijete novac ili se možete zadužiti. Sve to stvara dodatni stres i nikako ne možete biti opušteni, što je jedan od ključnih elementa za IVF. A refundiranje sredstava u ostalim kantonima još je manje i svaki kanton ima svoja pravila.
Mi ne bismo mogli ni pokušati da nismo imali podršku Harisove i moje porodice. Zato kažem da je ovo borba cijele porodice, ne samo nas dvoje. Moram spomenuti i program sufinansiranja koje imaju općine u Kantonu Sarajevo, koje su pokazale razumijevanje za ovu problematiku. Mi smo dobili pomoć od Općine Novi Grad, no da biste je ostvarili, morate pripremiti nalaze, račune i imati manje od 42 godine.
Pratim s pažnjom proces vezan za donošenje izmjena Zakona o liječenju neplodnosti biomedicinski potpomognutom oplodnjom. Pozdravljam ovaj potez na federalnom nivou – osiguravanje deset miliona konvertibilnih maraka godišnje kako bi se finansirala biomedicinski potpomognuta oplodnja. Ne znam tačnu statistiku, ali mislim da se govori o podatku kako se 1.500 parova godišnje suočava s problemom neplodnosti ili nekih drugih faktora kad je u pitanju začeće.
Nadam se da će Zakon izjednačiti sve kantone po pitanju vantjelesne oplodnje. Ne bi trebalo biti privilegiranih kada je ova problematika u pitanju. Također, izmjenama i dopunama Zakona trebala bi se smanjiti nejednakost u dostupnosti usluge biomedicinski potpomognute oplodnje po kantonima, odnosno ujednačiti prava za sve parove na području Federacije BiH. Novim modelom finansiranja prava i usluge vantjelesne oplodnje u iznosu od sto posto bit će finansirane iz Budžeta Federacije BiH, te dostupne na jednak način za sve parove koji boluju od steriliteta u Federaciji BiH. Nadam se da to znači da na refundaciju sredstava nećemo čekati mjesecima i pritom obezbijediti milion dokumenata, nalaza i računa da bismo ostvarile pravo na nju, odnosno da će procedura biti pojednostavljena. Parovi dižu kredite i odriču se svega da bi mogli uraditi vantjelesnu oplodnju, a po Zakonu iz 2018. godine, pet pokušaja bi trebalo biti besplatno. Provedba u praksi je spora u procesu gdje je svaki trenutak dragocjen. Ne mogu ni zamisliti kako je parovima koji iza sebe imaju po nekoliko vantjelesnih oplodnji i kako su se uspjeli izboriti sa finansiranjem.
Bez psihološke podrške
Psihološka podrška je možda najvažnija posebno ako se trudnoća ne ostvari ili ne iznese. Psihološka podrška je, također, predviđena Zakonom iz 2018., ali ja je u praksi doživjela nisam. Kada izgubite trudnoću, sruši vam se cijeli svijet. Krenete na ultrazvuk da bi vam se potvrdila trudnoća, a saznate da je nema i da je sve bilo uzalud. Koliko god da ste jaki, pokleknete. Počinjete osuđivati sebe, jer ne možete biti majka, a u drugoj fazi ne možete da gledate druge trudnice, djecu. Sve je preteško. I treba dosta vremena da se vratite na “početne postavke”. Nešto što nekome pođe od ruke tako lako, vama ne ide godinama. Najteže su mi padali komentari poput: “bit će djece”, “ko zna zašto je to dobro”… To ne pomaže. Tada vam je zaista potreban razgovor sa stručnom osobom koja će znati postaviti prava pitanja i dati odgovore, ili vas, najčešće, samo slušati. Oporavak može trajati mjesecima, da ne spominjem strah od novih pokušaja.
Sa ovim znanjem, a da mogu vratiti vrijeme, vjerovatno bih ranije krenula s pretragama, ali prošlost ne možemo mijenjati. Godine su ključan faktor u IVF-u, i zbog toga osjećam dodatni pritisak. Mi ne odustajemo od naše borbe i ne znamo šta budućnost nosi. Barem ću imati čistu savjest i znati da sam učinila sve što je u našoj moći.
