NaslovnicaNAŠE PRIČEKATERYNA KALYTKO: Pero je moje najjače oružje i u ratu i u...

KATERYNA KALYTKO: Pero je moje najjače oružje i u ratu i u miru

Ukrajinska novinarka i književnica Kateryna Kalytko, koja je prevela djela mnogih naših pisaca, uvijek se rado vraća u Sarajevo, a razlog njene posljednje posjete jeste skupljanje priča i iskustava koji će biti dijelom njene nove knjige

Napisala Sunita Hotić
Snimio Adi Kebo/Spektroom

Kateryna Kalytko je ukrajinska novinarka i književnica koja je na poseban način vezana za kulturu i historiju Bosne i Hercegovine. Imala je svega deset godina kada je počeo rat u Bosni, ali joj je, kako kaže, šesto čulo govorilo da informacije koje su prenosili ukrajinski mediji nisu posve tačne. Znala je da u ratu niko nije ni anđeo ni đavo, ali je duboko u sebi osjećala da je istina daleko drugačija od onoga što su svi mislili da jeste. I tako, vođena željom da sazna istinu, Kateryna je odlučila da prvo savlada bosanski jezik. 

Njen prvi susret s bosanskim bilo je slušanje popularnih pjesama sarajevskih bendova poput Plavog orkestra, Crvene jabuke, Hari Mata Hari, čiji su je hitovi spojili sa srcem Sarajeva.  Ljubav prema bosanskom jeziku produbila je čitanjem Meše Selimovića i Ive Andrića. Za Bosnu našu sugovornicu, kaže, veže duboka empatija zbog ratnih dešavanja, ali i zbog toga što Ukrajina i Bosna i Hercegovina dijele sličnu historijsku sudbinu.

Vječni grad 

Kateryna se uvijek rado vraća u Sarajevo, jer je za nju Sarajevo simol nade, a razlog posljednje posjete jeste skupljanje priča i iskustava koji će biti dijelom njene nove knjige. Knjiga će, prema njenim riječima, govoriti o iskustvima ljudi koji su preživjeli rat, ali i o njenoj emotivnoj povezanosti sa zemljama u tranziciji. Kateryna će na sebi svojstven način pokušati objasniti ljudima koliko je rat sa sobom najteži i kako je nemir, koji on sa sobom nosi, kao novi član porodice. Smeta joj, veli, što Sarajevo najviše vezuju za početak Prvog svjetskog rata. Ona je ipak mišljenja da bi Sarajevo trebali pamtiti kao vječni grad ili, kako kaže, kao evropski Jerusalem. Najviše joj se sviđa što se u njemu osjeća kao kod kuće, ali i to što je Sarajevo grad gdje se udružuju različitosti koje su uklopljene u najljepši ambijent.

Tema koja svakako nije lijepa za razgovor, ali je isto tako i neizbježna, jeste rat koji je ukrajinsku vojsku u februaru 2014. zatekao nespremnu. Ipak, Kateryna je bila iznenađena koliko je bilo dobrovoljaca, ali i ljudi koji su na različite načine pomagali vojsku. Iako nisu bili naoružani, Kateryna nam priča kako su Ukrajinci bili psihološki spremni za rat, znali su da će do njega doći i samo je bilo pitanje vremena kada će ukrajinski narod doživjeti sudbinu Bosne i Hercegovine iz 1992. godine. Danas, dvije i po godine kasnije, situacija u Ukrajini, priča nam ona, više je nego loša. Ljudi su iscrpljeni i osuđeni na teško iščekivanje. Teško joj pada kada privremeno napusti svoju državu, prije svega jer su tamo nastanjeni njeni roditelji, pa makar to bio odlazak u Sarajevo, ona uvijek ima potrebu da se brzo vrati. “Mnogo mi toga fali i zato se uvijek vraćam. Nedostaju mi one stare slike iz voza dok satima putujem iz jednog u drugi grad, nedostaje mi drveće ispred naše porodične kuće.”

Kateryna je odavno aktivista i uvijek je bila redovna na protestima, ali priznaje kako bi poslije svake revolucije ostala razočarana. Svjesna je da više nije dijete i nema iluzije, ali joj se ponekad čini kako ni sama više ne zna za šta se bori. Ali progovara na način na koji najbolje umije: “Oduvijek sam znala da je i u ratu i u miru pero moje najjače oružje.” Uz  najbolju volju, ne može biti optimistična. Misli da će se rat okončati podjelom države i kako je scenarij “Dayton” neizbježan i za Ukrajinu.

Rušenje predrasuda 

Pošto je usavršila bosanski jezik, danas se vrlo uspješno bavi i prevodilačkim radom. Prevodeći djela Meše Selimovića, ali i Aleksandra Hemona, Miljenka Jergovića, Ozrena Kebe i Snježane Mulić-Softić, pokušava Ukrajincima približiti kulturu Bosne i Hercegovine, ali i srušiti predrasude i stereotipe. Neke je, kaže, uspjela srušiti, ali je kući, u Ukrajini, još uvijek znaju pitati: “Zar te nije strah da ideš u Bosnu?”

Gabriel Garcia Marquez, Franz Kafka, Milan Kundera, Orhan Pamuk i Meša Selimović su književnici koji su u velikoj mjeri uticali na formiranje njenih stavova, ali i kompletne slike o životu. Od svojih autorskih radova ističe Mučilište, vinarija, kuća, u kojem je ulila slutnju rata. Izabrala je biti i književnica i novinarka, a ova su dva poziva dosta slična samo što književnost ima dugotrajniju vrijednost. Još od srednjoškolskih dana je željela biti novinar, a ta joj se želja ostvarila. Najviše je vremena izvještavala o kulturnim zbivanjima, većinom u Ukrajini, zatim o zaboravljenim mjestima i raznim filmskim i muzičkim festivalima. Danas je više posvećena književnosti.

U slobodno vrijeme voli putovati, a najviše voli otkrivati mjesta koja posjeduju nesvakidašnju energiju, kriju neku tajnu i nose ožiljke davnih tragedija. Zbog toga je, između ostalog, i zavoljela Sarajevo. Nekoliko gradova i država ju je također na sličan način osvojilo, a spomenula nam je Gdanjsk, Beč, Rim, Barcelonu i Maroko. Nikada nije putovala preko okeana pa bi u bližoj budućnosti voljela posjetiti New York i Detroit.

Gracija 299, 23.9.2016.