Priredila Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom
Ljubav bigla Nanija i Ajne Jusić, predsjednice Udruženja Zaboravljena djeca rata, počela je augustu 2017., a ona kaže kako je njihova zajednička priča za nju jedna od najljepših. “On je moja podrška, moj prijatelj, moja beba. Jednostavno, on je biće koje prolazi sve što i ja prolazim i zaista mogu da kažem da je lijepo imati ovu bebu koja uvijek vjerno čeka, a još vjernije mi se obraduje.” Nančo, kako mu Ajna tepa, nestašan je, voli da njuška, i za četiri godine i skoro sedam mjeseci, koliko mu je danas, napravio je mnogo “slatkih” problema.
Ajna je razveselila danas svoje prijatelje na Facebooku objavivši taksativno spisak nepodopština koje je njezin ljubimac napravio: “Što se tiče našeg života s Nanijem, osim što ga je uljepšao svojim postojanjem, možemo to sumirati u nekoliko crtica:
Biglovi su, inače, lovački psi, za njih kažu da su “ptičari”, ali Ajna nam veli da Nani baš i nije pripadnik svoje vrste: “Mnogo se boji ptica, golubova najviše. Zapravo, razbija predrasude o biglovima, jer često možete čuti da su oni jako nezgodni, tvrdoglavi i da bježe od vlasnika. Nani to ne radi, vezan je za mene, i zaista sam sigurna da je jedina situacija u kojoj bi pobjegao od mene ta da ode pojesti neki burek, ali da bi se nakon toga vratio doma”, govori Ajna smijući se.
U početku je, iskreno priznaje, strahovala da li će biti “na visini zadatka”, jer imati psa znači imati i puno više odgovornosti. “Nisam ga nikad posmatrala kao obavezu, nego sam samu sebe stavila na test odgovornosti svjesna da to živo biće, od trenutka kada uđe u moj dom, zaista ovisi o meni.” I upravo je odgovornost Nani iskristalisao kod Ajne. Bila je ona i ranije odgovorna, ali danas, veli, rijetko će ostati vani duže nego što je potrebno jer zna da je kući čeka Nani. Usto, kaže da je Nani pozitivno uticao na njeno fizičko i mentalno zdravlje. “Mogu da potvrdim sve naučne teze o tome da psi pomažu ljudima koji imaju srčane tegobe, da pomažu u stvaranju zdravih životnih navika. Moje navike, pogotovo jutarnje, drastično su se promijenile te se lakše suočavam sa svakodnevnim stresom.”
Većina Nanijevih anegdota je povezana sa činjenicom da mnogo voli jesti. “Na Vilsonovom je u skoku uzeo gospođi sendvič iz ruke i sakrio se iza mene kako bi ga pojeo. A jednom je otišao u kancelariju druge organizacije s kojom dijelimo prostor i kolegici pojeo ručak, tek spremljene makarone sa tunjevinom, i doslovno oprao tanjir. Makarone su bile preukusne.”
