Nedavno objavljeno

HADIS ZUBANOVIĆ: Glavni junak Zubandana

Nekadašnji Željin nogometaš i junak historijske utakmice finala Kupa BiH 1998., koji je u 90. minuti postigao gol protiv Sarajeva, glavni je lik dokumentarca Zubandan, premijerno prikazanog 5. juna, na isti dan kad je svom klubu priskrbio veliku pobjedu, a sreću s njim su podijelili supruga Arnela, sinovi Faris i Zain te kćerka Aiša

Napisala Mersiha Drinjaković
Snimio Kemal Softić/Spektroom

Sumnjam da postoji ijedan Željin navijač koji nije čuo za Zubandan. Peti juni se među Manijacima obilježava kao dan velike radosti: naime, tog je dana prije 20. godina, na Stadionu “Asim Ferhatović Hase”, golom Hadisa Zubanovića (40) u 90. minuti, protiv FK Sarajevo, Željezničar osigurao titulu prvaka BiH. I otada se za Želju pisala nova historija, a ime popularnog Zubana slavilo među navijačima. Tradiciju Zubandana započeo je veliki željovac Nermin Nanić, u čijem se kafeu “Grad” svakog petog juna okupe strastveni navijači i gledaju utakmicu iz 1998. – sa istim žarom kao da je gledaju uživo. Na ovaj dan, 20 godina kasnije, premijerno je u sarajevskom Cinema Cityju prikazan dokumentarac Zubandan, autora Armina Čolakovića, rađen u produkciji Al Jazeere Balkans. U 47 minuta filma koji prati Hadisov put do slavnog gola, stalo je puno emocija, a akteri su, osim samog Zubana, bili i Željini čelni ljudi iz tog vremena: Enver Hadžiabdić, Mišo Smajlović, Kemal Kozarić, dr. Braco Jurišić, Amar Osim, ali i tadašnjih nogometaši Sarajeva Alen Avdić i Amar Ferhatović, te Sabahudin Topalbećirević, koji je tada, kao komentator na BHT-u, prenosio gradski derbi. Na dan premijere i na sami Zubandan, Hadisa je obradovala vijest koja mu je stigla sa Zlatibora: njegov osamnaestogodišnji sin Faris, junior Željezničara, postigao je na Turniru prijateljstva gol protiv juniora Fenerbahçea, pobijedivši ovaj tim rezultatom 4:3. “U moru lijepih poruka i čestitki na današnji dan, danas me posebno obradovala ova… Slučajno ili ne, ali baš volim ovaj 05.06.”, napisao je Hadis na Facebooku, stavivši i link teksta koji je nosio naslov: Pogodak i asistencija Zubanovića na Zubandan.

Noć velikih emocija

Emocije zbog Zubandana su vladale i dan poslije u njegovom domu, kad smo ga posjetili. Srdačno nas je ugostio, prateći jednim okom situaciju na velikom ekranu, gdje je išao prenos jedne od utakmica sa zlatiborskog Turnira prijateljstva. Plač malenog Zaina Ismaila, Hadisovog jednogodišnjeg sina, miješa se sa zvukom njegovog telefona – i dalje mu pristižu brojne poruke, kako zbog premijere filma, tako i Zubandana. A maleni Zain Ismail ne zna za tatino uzbuđenje, njega muče druge brige i zubi koji rastu. “Samo da se zna – već šuta loptu po kući iako još nije prohodao”, govori nam Hadis sa širokim osmijehom.
Osim Farisa i Zaina, Arnela i Hadis Zubanović imaju i petnaestogodišnju kćerku, prelijepu Aišu, koja je na sebe preuzela zadatak da ubijedi mamu da se slika za Graciju. Iako nenavikla i svjesno sklonjena od medijske pažnje koja prati njenog supruga, Arnela ipak pristaje – malo i zbog činjenice što je i autorica ovog teksta veliki navijač Želje, te je sa klubom i igračima prije dvije decenije učestvovala u velikom slavlju nakon Zubanovog gola.
Dok okupljamo članove porodice za fotosesiju, Hadis nam priča kako je nastajao dokumentarac. “Kad mi je Armin prvi put predložio tu ideju, odbio sam, misleći – ma kakav film o meni?!”. Autor Armin Čolaković i veliki Željin navijač, bio je uporan, razrađivao je ideju, a nekadašnjeg nogometaša, a danas upješnog sportskog menadžera, polako zagrijavao za snimanje koje je na kraju potrajalo skoro 11 mjeseci. “Sve su lokacije u filmu autentične: Vratnik, Koševo, Osnovna škola “Alija Alijagić”… One su mi trebale za postizanje atmosfere i emocija”, priča nam Hadis, te govori koliko se divio Arminovom entuzijazmu. “Baš mu je bilo stalo do ovog dokumentarca i drago mi je i zbog njega što je ovako ispalo.”
S velikom radošću i ponosom spominje fudbalere Sarajeva Amara Ferhatovića i Alena Avdića, koji je u toj utakmici postigao poništeni gol za svoj klub. Obojica su pristali da se nađu u filmu koji slavi Željinog igrača. “Kapa do poda i za Amara i za Alena. Amar je moj prijatelj, moj brat, a Alen je pravi gospodin. Rekao mi je: ‘Došao bih samo tebi i Žeri, ostalima čast, ali nikad ne bih pričao o ovome ni za koga od njih’.”

Još mu se sliježu utisci o svemu što je čuo od kolega na velikom platnu. A samo su najbolje pričali o njemu. Hadis Zubanović je poznat po svojoj skromnosti, i nikada sebe nije doživljavao kao zvijezdu. Uvijek su to radili drugi, i to s pravom. Žao mu je što premijeri nisu prisustvovali svi njegovi suigrači iz šampionske generacije, ali je sretan zbog onih koji su došli te plakali i smijali se zajedno s njim. “Mene je taj momenat, ta 90. minuta lansirala… Svi koji me istinski poznaju, znaju da me je vodila samo ljubav prema Želji i iskrena želja da taj klub uvijek bude najbolji. Ja sam u tom klubu uvijek bio samo fudbaler, nikad nikakva funkcija. Želim da bude što manje pogrešnih konotacija o ovom dokumentarcu. Ja nikad nisam bio sujetan.”
Zubanović je danas sportski menadžer, no ne voli da ga se tako titulira. Smatra se prijateljem igrača, a jedan od onih koje zastupa je i bh. reprezentativac Edin Višća, te nogometaš Riad Bajić. “Molim te, pogledaj kakve poruke razmjenjujem sa svojim igračima”, pokazuje nam telefon na čijem ekranu se iskre crvena i plava srca. “I kad su problemi s curom, tu sam. Ma, za sve se savjetujemo i konsultujemo”, govori.

I roditelj i podrška igračima

Njegova svakodnevnica je jednako ispunjena putovanjima i pretrpanim rasporedom, kao i kad je bio igrač: stalno je na putovanjima, gleda utakmice, pregovara, pruža mladim igračima priliku da se okušaju u novim klubovima… Ali istovremeno uživa i u ulozi supruga i oca. Supruga Arnela te djeca Faris, Aiša i Zain su njegov svemir, najdraža bića uz čiju pomoć prevazilazi svakodnevne poteškoće, uvijek s osmijehom i vjerom u Boga.
Najmlađi sin Zain stigao je kao sedmanče, i to 15 godina nakon kćerke Aiše, pa se i Hadis i Arnela vraćaju pomalo zaboravljenoj ulozi roditelja malog djeteta. S osmijehom se prisjeća i kako se njegov prvorođeni sin Faris trebao roditi na Zubandan – petog juna! “Termin je stvarno bio petog, ali rodio se 12. juna, jer kažu da dječaci uvijek kasne”, veli te dodaje kako je beskrajno zahvalan dr. Jurišiću koji je Farisu, i u filmu, ali i uživo, vratio Zubanov dres koji mu je poklonio nakon utakmice 1998. “Rekao mi je tad, a ja dvadesetogodišnjak, nikakva djeca mi nisu na pameti: ‘Vratit ću ovaj dres tvom sinu kad bude napunio 18 godina.”

“Mene je taj momenat, ta 90. minuta lansirala… Svi koji me istinski poznaju, znaju da me je vodila samo ljubav prema Želji i iskrena želja da taj klub uvijek bude najbolji”

Smije se kako mu je doktor Jurišić naslutio i brak, te se s dvadeset i oženio, a dvije godine kasnije postao otac. Nije bio, veli, previše svjestan svoje uloge oca u danima dok je još igrao fudbal, jer je na to najviše bio fokusiran. “Ali danas, kad sam po treći put postao otac, puno sam svjesniji te uloge. Ne bih da ispadne smiješno – kao, šta si radio prethodnih dvadeset godina, ali stvarno drugačije doživljavaš očinstvo. Tad smo Arnela i ja bili kao nomadi, stalne selidbe: Rusija, Turska, Katar, Emirati…”
I rođenje kćerke 2003. nije moglo proći bez Hadisovih obaveza kao nogometaša. “Aiša se rodila trećeg avgusta oko ponoći, a ja sam u četiri ujutro išao iz Beograda za Dohu, gdje sam na probi bio 45 dana. I nisam potpisao ugovor. Zamislite, rodilo mi se još jedno dijete, žena ne radi, a ja nemam angažman!”
Prisjeća se da je bio na čak 17 proba kao fudbaler; na tri je ostao, odnosno prošao, a na ostalima je, kaže, morao također proći, ali nije zbog menadžera i mešetarenja. “Kad sam počeo da se bavim poslom sportskog menadžera rekao sam sebi da ću biti sve ono što ti menadžeri nisu bili meni. Toj djeci sam i roditelj i podrška. Ma, sve!”

Gracija 344, 15.6.2018.

Latest Posts

Raport