HELENA VUKOVIĆ I KERIM ČUTUNA: Naše pandemijsko filmsko iskustvo

Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević / Spektroom

Radnja novog filma Danisa Tanovića Deset u pola događa se u Sarajevu. Dok se Baščaršija pokušava oporaviti od teške pandemijske godine, jedno jutro u Enesovu (Branko Đurić) ćevabdžinicu uđe Zagrepčanka koja kaže da je došla da pojede najbolje “ćevase” u gradu, a on je pošalje kod Ize (Izudin Bajrović). Ovaj prijateljski gest izaziva raspad komšijskog, poslovnog i privatnog života, ne samo Enesovog i Izinog već i cijelog grada. Utiče i na mladi ljubavni par Lanu i Orhana, Izinu kćerku i Enesovog sina, koje igraju Helena Vuković i Kerim Čutuna. Njih dvoje odlično su se uklopili kao predstavnici novosarajevskog duha isprepletenog sa tradicijom koju baštine njihovi filmski očevi.
Dvadesetšestogodišnjoj glumici Heleni Vuković, asistentici na Akademiji scenskih umjetnosti, koja je ove godine briljirala u predstavi Dine Mustafića To nikad nigdje nije bilo, Deset u pola je prva filmska uloga. Kerim Čutuna (23), student četvrte godine glume, igrao je u kratkom filmu Two figures at the river Lukasa Gervisa i Tabiji Igora Drljače, a gledamo ga i u satiričnoj seriji Stručni štab, koja se emituje na FTV-u. Oboje su željni novih uloga te spremni da pokažu svoj talenat.

Po čemu ćete pamtiti snimanje filma Deset u pola?
HELENA: Po tome što sam tu učinila svoje prve filmske korake. Po uzbudljivoj atmosferi. Po tome što sam se iznova zaljubila u svoj posao. Po tome što sam imala priliku raditi i učiti od ljudi čiji rad izuzetno cijenim, i što su poznanstva brzo prerasla u prijateljstva.
KERIM: Sigurno po novim iskustvima, kolegama i radosti koju sam osjećao tokom procesa.
Kolika je odgovornost nositi glavne uloge u filmu jednog oskarovca?
KERIM: Velika.
HELENA: Da, odgovornost je bila velika, ali nije bila teret. Prvo sam sama uradila svoju glumačku “zadaću” u smislu detaljne analize i pripreme za ulogu, a onda sam bila vođena rediteljem u kojeg sam imala bezgranično povjerenje. Sve se brzo dešavalo: od saznanja da sam dobila ulogu do kraja snimanja filma prošlo je manje od dva mjeseca. Godila mi je ta vrsta uzbuđenja i bezrezervne posvećnosti koja me je hrabrila i nije ostavljala prostora sumnji u sebe, a koja mi možda i pripada uzimajući u obzir da nisam imala filmskog iskustva. Reditelj Danis Tanović je, s druge strane, uvijek bio pun strpljenja i njegova podrška mi je bila vjetar u leđa.

Kako je bilo snimati u uslovima koje je diktirala pandemija?
HELENA: Na snimanju su se poštovale sve mjere za prevenciju zaraze filmskih radnika. Mislim da pandemija nije u velikoj mjeri uticala na naš rad, ali svi smo bili sretni što radimo u “vremenu-nevremenu”, pa nije bilo podrazumijevanja, sve je bilo prožeto brigom, poštovanjem, produktivnošću i radošću.
KERIM: Pridržavali smo se mjera koje je izrekao krizni štab, testirali se i uživali što ipak snimamo film.
Jeste li vas dvoje već negdje zajedno glumili?
HELENA: Kada je Kerim upisao Akademiju, ja sam bila četvrta godina studija, a sad sam asistentica na Kerimovoj klasi na predmetu Gluma. Nismo prije igrali zajedno, ali je bilo zadovoljstvo imati takvog partnera: usmjeren, posvećen, pun ideja i podrške. Jako dobro smo se međusobno razumjeli i nadopunjavali.
Kako ste se slagali na setu?
HELENA: Mislim da smo jako dobro funkcionisali kao partneri još od kastinga, preko proba, pa do samog snimanja. Dosta smo hrabrili jedno drugo, podržavali, jer smo bili svjesni veličine svojih zadataka. Ostali odnosi na setu su bili jednako kvalitetni i lijepi, i ovo je sigurno iskustvo koje ću pamtiti do kraja života.
KERIM: Lijepo, imali smo vrlo malo iskustva u radu na filmu, meni je to bilo drugo snimanje, Heleni prvo, tako da smo zajedno otkrivali i pomagali jedno drugome.
Od koga ste najviše učili?
HELENA: Od mnogih sam učila i dobila vrlo korisne savjete: glumačke, tehničke i ljudske. Moram istaći privilegiju da najveći broj scena igram sa kolegom Izudinom Bajrovićem, od kojeg sam najviše upijala u pogledu glumačke igre. Sa Đurom sam imala samo dvije scene, a posmatrajući ga kako igra opazila sam da izvrsno poznaje kameru kao partnera, te sam od njega dosta toga naučila o tehničkim aspektima igre.
KERIM: U mom slučaju, to je bio Branko Đurić. Dosta smo vremena provodili skupa, tako sam se i trudio da “ukradem” što više znanja. Generalno se moglo naučiti svašta, ne samo od kolega, glumaca i glumica, već i od ostatka ekipe.
Kako je bilo utjeloviti Lanu i Orhana. I novosarajevski duh?
HELENA: Kada sam prvi put pročitala cijeli scenario, bila sam iznenađena ogromnom sličnošću između mene i Lane. Jednako me kao i Lanu trgaju stalna preispitivanja o budućnosti, ambicijama i životu u drugom dijelu svijeta i vlastitom poimanju slobode. “Novosarajevski“ duh je vrijeme kojem pripadam i koje najbolje poznajem, ali ako je starija generacija glumaca u filmu paradigma “starosarajevskog” duha, rekla bih da smo mi svi ipak tu negdje – sarajevski. Svako vrijeme ima svoje dobre i loše strane.
KERIM: Danis je bio jako otvoren u procesu proba, tako da smo dosta toga mogli predlagati i prilagoditi sebi. Nije bilo teško. Jedino što je na setu bilo prilično malo vremena, pa samim tim manje prostora za nove ideje.
Čije ćevape najviše volite?
HELENA: Sarajevske prije svega. Odmalena sam uvijek jela u “Želji” i tamo se uvijek vraćam.
KERIM: Moram se suzdržati od odgovora, ipak želim da sam dobrodošao u svaki od takvih ugostiteljskih objekata, hahaha! Ali sigurno znam koje najviše volim u filmu.

Gracija 417, decembar 2021.