NaslovnicaINTERVJUJASNA ĐURIČIĆ: Većina nije spremna na suočavanje s prošlošću

JASNA ĐURIČIĆ: Većina nije spremna na suočavanje s prošlošću

Novosadska glumica Jasna Đuričić, koja u filmu Jasmile Žbanić Quo vadis, Aida? utjelovljuje glavnu junakinju, prevoditeljicu iz Srebrenice koja proživljava strašne trenutke u ljeto 1995., govori o tome koliko joj je bilo važno da sudbinu jedne žene prenese na filmsko platno na pravi način

Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimci Deblokada

Pozorišna i filmska glumica, Rumljanka po rođenju, Novosađanka po mjestu življenja, Jasna Đuričić (54) ostvarila je u dugogodišnjoj karijeri brojne uloge, mahom pozorišne, koje su joj priskrbile i značajna priznanja, poput Dobričinog prstena prije nekoliko godina – nagrada koju za životno djelo dodjeljuje Udruženje dramskih umjetnika Srbije. Jasna je i profesorica glume na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, u braku je s glumcem Borisom Isakovićem, sa kojim često dijeli teatarsku i filmsku scenu. Jasnino sjajno utjelovljenje lika Ružice u filmu Beli, beli svet u režiji Olega Novkovića, priskrbilo joj je 2010. Srebrnog leoparda na Filmskom festivalu u Locarnu za najbolju žensku ulogu. Poznata je našoj publici po ulozi u filmu Jasmile Žbanić Za one koji ne mogu da govore, baziranom na istinitoj priči i doživljaju australske umjetnice Kym Verco koja kao turistkinja odsjeda u višegradskom hotelu Vilina vlas i na svoj užas otkriva da je on tokom rata bio mjesto silovanja Bošnjakinja. Sedam godina kasnije, Jasna Đuričić ponovno se našla na setu jednog Jasmilinog filma; ovaj put u naslovnoj ulozi u Quo vadis, Aida? Film govori o događajima u Srebrenici iz ljeta 1995. Jasna igra Aidu, prevoditeljicu koja radi u Srebrenici, zaštićenoj UN zoni u kojoj će zajedno s ostalim stanovnicima potražiti spas kad srpska vojska uđe u ovaj grad.
Šta vam je bilo najizazovnije u procesu snimanja filma Quo vadis, Aida?
– Mogu da kažem da mi je cjelokupno snimanje bio veliki izazov. Prvi put u karijeri sam imala tako veliku i tako kompleksnu ulogu.
Koji trenutak je bio najteži?
– Mislim da ne mogu da izdvojim najteži trenutak jer mi je bilo teško stalno, u smislu da sam oko četrdeset snimajućih dana morala živjeti Aidin život.
Jeste li osjećali breme odgovornosti o prenošenju na filmsko platno priče o genocidu, najveće tragedije rata u BiH?
– Nikada ne razmišljam tako. Uvijek i isključivo razmišljam o ljudskom aspektu, o čovjeku, o malom čovjeku koji je ostavljen i zaboravljen. Brinula sam se da ne dopustim sebi da se stavim iznad tragedije, da ne pretjeram u emotivnom smislu i da sve ne postane prepatetično i lažno.
Ko je Aida? Šta nam ona poručuje?
– Za mene je Aida heroina u pravom smislu te riječi, kao što su sve majke Srebrenice za mene heroine i sve majke koje su izgubile svoje najmilije u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije.
Koliko ste znali o Srebrenici prije, a koliko ste saznali nakon filma?
– Znala sam o Srebrenici gotovo sve. Inače me sve što se dogodilo tih strašnih devedesetih strašno zanima, jer stalno pokušavam da shvatim “Šta nam se to dogodilo? ZAŠTOOO?”. Nakon snimanja filma, moja saznanja su kompletna jer na neki čudan način ti postaješ učesnik svega, svjedok svega. Perspektiva se mijenja. Postaješ neko iznutra.


Kako je ovaj put bilo raditi s Jasmilom Žbanić?
– Ono što prije svega poštujem kod Jasmile je njena potreba da priča o stvarima o kojima niko ozbiljno ne želi da priča. Ona uvijek ide tamo gdje je najteže i najbolnije. Ona je neko ko neprestano postavlja pitanja. Zahtijeva odgovore, insistira na dijalogu, da se stvari nazivaju pravim imenom. U procesu je isto takva. Neumoljiva, tvrdoglava. Za nju ne postoji “ne može”. Uvijek nađe taj put kako da sprovede svoju ideju. Istovremeno, Jasmila je topla, vesela i veoma senzibilna osoba. Poslije prve sedmice snimanja, koja je uvijek teška, Jasmila i ja smo ostatak snimanja provodile u velikoj sinergiji i obostranom povjerenju.
Koliko smo danas spremni na suočavanje s prošlošću?
– Ne baš. Većina okreće glavu, žmuri, ne želi da čuje, ne želi da zna.
Kako se nosite sa sve jačim nacionalističkim narativima u svim državama regiona? Kako objašnjavate da nacionalizam još uvijek uspijeva zamagliti sve naše probleme svakodnevnog života?
– Moje mišljenje je da se to tiče isključivo političara koji su na čelu ovih naših državica. Jedino na vatri nacionalizma održavaju i produžavaju svoje postojanje i nanose svima ogromnu štetu. Ljudima moje generacije je sve odavno jasno i onima koji su učestvovali u ratu i onima koji nisu, ali mladim ljudima ništa nije jasno. Njima se serviraju ostrašćeni narativi, lažne istorije, revizionizam… i to me plaši. A zamislite kada bi svi oni, mislim na političare, svakodnevno govorili o pomirenju, o priznavanju zločina, žrtava, obilježavanju svakog mjesta stradanja…

“Ljudima moje generacije je sve odavno jasno, i onima koji su učestvovali u ratu i onima koji nisu, ali mladim ljudima ništa nije jasno. Njima se serviraju ostrašćeni narativi, lažne istorije, revizionizam… i to me plaši”

Šta trenutno radite?
– Trenutno počinjem rad sa studentima nakon sedam mjeseci. Sve vrijeme smo radili online, ali sada ponovo ulazimo u zgradu Akademije i zbog toga sam jako srećna.
Kakav život živite, u čemu pronalazite smisao, kakve stvari vas raduju?
– Ma koliko zvučalo nepopularno, korona je otvorila i osvijetlila svašta. Pokušavala sam ovih godina da se zaustavim sama, da pogledam u sebe, da se zapitam šta hoću, gdje dalje, koje su moje porebe želje, ali nisam uspijevala. Teško ti je da staneš kad svi oko tebe i dalje trče. Ali onda se dogodilo da je čitav svijet stao u istom danu i otvorio se prostor za novo i drugačije. Otvorio se odmor kao kategorija i ja ga obilato koristim. Odmor je za mene postao pravi život, a ono što sam do sada nazivala životom, postao je Matrix.

Gracija 400, 16.10.2020.