Nedavno objavljeno

AIDA HRNJIĆ: Sistem je iznevjerio našu djecu

U razgovoru za Graciju, predsjednica Udruženja za podršku porodicama sa djecom i osobama sa poteškoćama u razvoju “Colibri” poručuje: “Organizovanje nas roditelja je jedino što nam ostaje u borbi za elementarne potrebe naše djece”

Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimci Privatni album

I pored teških okolnosti izazvanih pandemijom, Udruženje za podršku porodicama sa djecom i osobama sa poteškoćama u razvoju “Colibri”, koje djeluje u Sarajevu, uspjelo je održati kontinuitet u radu i napraviti sjajne rezultate. Da bismo dobili kompletnu sliku rada ovog udruženja, na čijem je čelu Aida Hrnjić, i sama majka dječaka s poteškoćama u razvoju, važno je kazati kako je do marta i općeg zatvaranja u BiH rad “Colibrija” polučio 4.980 pojedinačnih besplatnih usluga za korisnike. “Priliv nove djece i odraslih osoba je enormno veliki i prevazilazi naše prostorne i kadrovske kapacitete, pa ipak smo našim naporima uspjeli pružiti bezuslovnu podršku i direktan rad svakom djetetu”, kaže nam na početku razgovora Aida Hrnjić.

Kako je biti majka dječaka s poteškoćama u razvoju u vrijeme pandemije?
– Biti mama je svakoj ženi koja to jeste jedinstveno iskustvo, individualno, različito, a opet tako isto za sve nas. To je posao “24/7”, pun smijeha, suza, brige, radosti, neprospavanih noći, igre i učenja. Ukoliko dijete ima neku poteškoću, taj “posao” se malo usložnjava, odgovornost raste, nažalost, u našem društvu više negoli je to slučaj u razvijenim zemljama, jer je roditelj prepušten sam sebi izboriti se za svoje dijete, za sve, doslovno, od osnovne skrbi do edukacije i rehabilitacije. Pritom se dodatno cijela porodica stigmatizira, svrstava u “marginalizirane” okove, a ja se uvijek smijem toj pomisli zamišljajući neko čudno lice politike kako pravi plan za podjele ljudi u “kategorije“, pa je u jednom dijelu to “marginalizirani”, pa potom, kad je to čudno lice napravilo plan kako podijeliti ljude u grupe, eh sada valja napraviti plan kako im “dati njihova ‘prava’”.
Postoje li servisi podrške za roditelje poput vas i za vašu djecu?
– Servisi podrške za našu djecu i porodicu u našem gradu ne postoje, izuzev NVO sektora. Baš prije neki dan sam razgovarala sa jednom našom mamom koja je nakon borbe i agonije ovdje u BiH otišla u Austriju. Tamo je dijete dobilo i edukaciju i rehabilitaciju, jahanje, plivanje, funkcionalno učenje, sve kroz podršku države. Ona je, kao mama, dobila priliku da radi svoj posao i gradi karijeru bez da mora biti svom djetetu edukator, logoped, fizioterapeut…
Šta Udruženje “Colibri” trenutno radi?
– Nakon pauze od dva i po mjeseca te zatvaranja Centra uslijed naredbi Kriznog štaba FBiH, naš rad je nastavljen u manjim grupama do oktobra, a potom smo zbog pogoršane epidemiološke situacije bili prinuđeni sve termine za djecu organizovati isključivo individualno. Rad smo prilagodili onlline okruženju i svakodnevno su naši edukatori slali materijale za rad sa djecom i upute, ali takav vid rada je iznimno težak za njih… Inicijatori smo i kreatori kampanje “Ja sam tvoj glas” koja je čak i u ovako složenim okolnostima pandemije imala zaista veliki odjek u javnosti, a posebno nas raduje činjenica da je kampanja dobila podršku više mreža u našoj državi, uključivali su se mladi, aktivisti, stručnjaci, te se naša poruka proširila na druge organizacije u BiH i zemljama regiona. Tako je nastala i pjesma koju je umjetnik Ensar Bukarić snimio sa NVO “Leptir” iz Bugojna. Usto, FTV je snimila dokumentarni film Sto posto se volimo, a čiji je dio sniman i u Centru za podršku porodicama sa djecom i osobama sa poteškoćama, te je sjajno prikazano koliki je naš uticaj na razvoj lokalne zajednice i grada. Ako realno izračunamo koliko je strašan nedostatak kapaciteta u svakom smislu pri javnim institucijama u Kantonu Sarajevo, koliko koštaju svi tretmani za djecu sa poteškoćama, onda imamo poražavajuću statistiku da bi jednom roditelju godišnje trebalo čak nekoliko desetina hiljada maraka koje bi morao sam izdvojiti za rehabilitaciju djeteta. Organizovanje nas roditelja kroz NVO ovog tipa je jedino što nam ostaje u borbi za elementarne potrebe naše djece.
Kakve još komplikacije je pandemija donijela?
– Budžeti za nas u 2020. u potpunosti su se ukidali ili smanjivali, pa je tako i Općina Centar kao osnivač našeg Centra za djecu smanjila naš budžet za rad na 1660 KM mjesečno! To je nedostatno čak i za najelementarnije stvari, ali svjesni težine situacije na jednoj strani i katastrofalnih posljedica po našu djecu pri svakom prekidu rada, osoblje “Colibrija” je samo iznijelo taj teret, nastavljajući da niže sjajne rezultate u radu sa djecom. Naši korisnici nikada nisu osjetili tešku situaciju u kojoj smo se našli.

“Što bolje obrazovanje pružimo našoj djeci, to će ona biti funkcionalnija i sutra ravnopravni građani ove zemlje. Ako jedno dijete nauči lijepiti markice na koverte, pustite ga neka to i radi”

Godinu dana je prošlo od objavljivanja šokantnih fotografija iz Zavoda u Pazariću – šta nismo naučili iz ove lekcije, zašto su djeca, štićenici Zavoda zaboravljena?
– Čitavu godinu sam se osjećala beskrajno usamljenom u javnom postavljanju pitanja u vezi sa Pazarićem. Naš javni prostor je toliko zaprljan svakodnevnim aferama tipa potkivanje, Asim, respiratori, maline… da ljudi ne pojme koliko je teška situacija za djecu i osobe s poteškoćama inače, a osobito u zavodima kao što je Pazarić. Još nemamo optužnicu u vezi sa svime što se tamo dešavalo pa moj nivo ljutnje i frustracije samo raste i pitam se svaki dan kakvi smo to ljudi.
Postoje li svijetli primjeri onih koji su u poziciji moći a koji pomažu?
– Postoje, naravno, i to na svim nivoima vlasti, ali je veliki problem dopustiti da se ovakve stvari ostavljaju na volju i rad pojedinca. S vremenom će se i taj pojedinac, ma kako sjajan bio, istrošiti i umoriti. Pa ipak, svi zajedno činimo jednu mrežu ljudi koji čine sjajne progrese u mnogo stvari.
Pomažu li mediji? Koliko se uopće govori o problemima djece s poteškoćama u razvoju tokom pandemije?
– Mediji su uvijek bili naš saveznik, pa ipak morat će se posvetiti puno više vremena i prostora ovoj temi i problematici. Primijetila sam da za Međunarodni dan djeteta 2020. skoro niko nije ni spomenuo Pazarić. Tek naknadno smo mi, roditelji, sa zastupnicom Sabinom Ćudić, koja je i objavila fotografije iz Zavoda, napisali jedno pismo, a unutar toga i nove zaključke koje će Sabina tražiti na sjednici Parlamenta, a vezano za izvještaj o postignutom koji je Vlada FBiH poslala kao informaciju Parlamentu. Ne trebam ni reći koliko su same informacije polovične, a u nekim dijelovima i potpuno neistinite, jer pročitala sam izvještaj. Niko u medijima nije pozvao ministra na odgovornost u vezi s tim. Previše je drugih afera da bi obraćali pažnju na ovakve stvari.
Kako izgleda vaša lična borba protiv države? Gdje je sve sistem iznevjerio?
– Kad god osjećam da mi je teško ili se osjećam usamljenom, pogledam u svoje dijete i pomislim: “Ne dam, neću im dati to zadovoljstvo da mi dijete smjeste u Pazarić, takav kakav jeste.” Fokus je na obrazovanju. Što bolje obrazovanje pružimo našoj djeci, to će ona biti funkcionalnija i sutra ravnopravni građani ove zemlje. Ako jedno dijete nauči lijepiti markice na koverte, pustite ga neka to i radi. Sistem koji imamo je u potpunosti iznevjerio našu djecu, a kad slušam relevantne, svima su im puna usta ljudskih prava i različitosti. Ja ih pitam koliko osoba s autizmom, Downovim sindromom, cerebralnom paralizom ili bilo kojom drugom cjeloživotnom poteškoćom radi, recimo, u Vladi KS, nekoj općini. Realnost odgovora na ovo pitanje bi svakog građanina ove zemlje morala natjerati na razmišljanje i akciju.
Hoće li se bar na kantonalnom nivou nešto promijeniti s aktuelnom promjenom vlasti?
– Imali smo već iskustvo sa novom (a starom) Vladom tadašnje šestorke, danas četvorke. U tim političkim previranjima naša djeca i ovi problemi nikad dosad nisu bili prioritet. Vidjela sam program mjera koje su objavili: na papiru djeluje odlično. Vidjet ćemo šta će biti u praksi. Strašno je da se naša i izvršna i zakonodavna vlast pozivaju na nekakve EU preporuke onda kad to njima odgovara, a potpuno ignorišu potpisane Evropske konvencije kad se, recimo, radi o izjednačavanju prava svih osoba sa poteškoćama u našoj zemji. Ne možemo onda pričati o kvalitetu promjena i radu u interesu građana, nego se opet svodimo na rad u interesu politika. Ipak, kao neko ko je srcem ljevičar i buntovnik, podržavam rad ove Vlade i nadam se da su naučili iz prethodnih grešaka. Fakt je da oni nemaju kapacitet unutar sistema za ono što mi radimo i da bi morali podržati na sve načine nas nekolicinu organizacija koje to rade, a sve dok sami ne obezbijede ono što je potrebno. Ako bude pameti, mogu da iskoriste naše kapacitete i da jedni drugima budemo pomoć i partneri u rješavanju ovih problema.
Šta je vaše najveće razočarenje u ovih devet mjeseci otkako traje pandemija?
– Mnogo je razočarenja: od toga da nikada niko nije niti nazvao da pita jesu li djeca živa, do toga da nikada nikome nije palo na pamet donirati im jednu jedinu masku. O nabavljanju kompjutera ili tableta za online nastavu nema ni govora. Pa nije bilo za nabaviti elementarnih lijekova za epilepsiju za djecu koja su konstantno pod napadima. Grozno je to da im nikada nije palo na pamet sebi rezati budžete za razne naknade, ali za djecu sa poteškoćama su se već u prvom mjesecu pandemije sva sredstva ili radikalno umanjivala ili potpuno obustavljala. Strašna je to realnost. Mislim da samo rijetki pomisle da sutra i oni mogu biti u našoj koži.

Gracija 404, 11.12.2020.

Latest Posts

Raport