Razgovarala Mersiha Drinjaković
Docentica dr. sc. Klementina Nuk-Vuković, psihologinja u Centru za mentalno zdravlje Vitez, već osam mjeseci je na prvoj liniji zaštite ljudi koji se teško suočavaju s pandemijom i probuđenim strahovima svake vrste. “Centri za mentalno zdravlje su u proteklom periodu bili, a i sada su, jedna velika ‘radilišta’”, kaže nam naša sugovornica, te napominje kako su njezine kolege i kolegice odmah reagirali te nudili pomoć, savjete, podršku.
Koliko smo u ovih osam mjeseci spoznali važnost mentalnog zdravlja, brige za vlastitu psihu?
– Spoznali smo puno novih stvari, neke dobre, a neke manje dobre. Vjerujem da smo značajno povećali svijest o važnosti očuvanja našeg mentalnog zdravlja, jer je utjecaj na njega bio trenutan, od prve loše vijesti krenuo je pritisak. Srećom, sustav zaštite mentalnog zdravlja u našoj državi je brz i efikasan; centri za mentalno zdravlje su reagirali, kolegice i kolege su na različite načine nudili pomoć, savjete i podršku, što je dalo i dosta dobre rezultate. Silom prilika, zasigurno smo više no inače pričali o mentalnom zdravlju. Nisam sigurna jesmo li kao zajednica osviješteni da je za sve osobe jednako važno kao i fizičko zdravlje, ali mislim da se svijest o tome sve više razvija.
Govoreći o svakodnevnom iskustvu u Centru za mentalno zdravlje u kojem radite, na kakve sve probleme ljudi nailaze u ovo pandemijsko vrijeme?
– Centri su radili po kriznim planovima rada i značajan broj klijenata koji su procijenjeni kao klijenti visokog rizika su kontaktirani od strane centara kako bi dobili potrebnu podršku, znači, prije no što su se sami javili, kako bi izbjegli pogoršanja njihovog mentalnog zdravlja. Neposredno nakon izbijanja pandemije aktivirani su brojevi za psihosocijalnu podršku koji su bili dostupni 0-24. Iskustva našeg centra, odnosno do sada praćene evidencije kroz redovita izvještavanja, ukazuju na najveći broj klijenata koji izvještavaju o simptomima anksioznosti i depresivnosti, zatim klijenata sa pogoršanjima općeg funkcioniranja koji su od ranije sa dijagnozom PTSP-a. Nerijetko su razlozi zahtijeva za savjetovanjem poteškoće u partnerskim odnosima, koje su kulminirale u ovom periodu. Osobno osobito težak i specifičan period za članove timova Centra za mentalno je zdravlje je bio period karantinskog smještaja osoba koji su ulazili u državu, kada su naši klijenti nerijetko bile osobe sa dijagnozom PTSP-a i u stanju pogoršanja izazvanog trenutnim okolnostima.
Svakodnevnica vrvi crnim brojkama, povećanjem oboljelih, strahom od virusa, ekonomskom neizvjesnošću – kako ostati pri zdravom razumu?
– Bilo bi lijepo imati provjereni brzi recept, ali kao što su brojni stručnjaci već rekli, ovo nije brza trka već maraton; potrebno je predano, kontinuirano i strpljivo raditi na uvođenju zdravih navika i obrazaca ponašanja. Konkretno, možemo dati savjete kao što su: ograničavanje vijesti dva-tri puta dnevno, slušanje provjerenih informacija i savjeta struke vezane za zaštitu našeg zdravlja, održavanje socijalnih relacija na dostupne i moguće načine, kao što neprestano ponavljamo posljednjih mjeseci: fizička distanca da, ali socijalna nikako ne. Ne zaboraviti pružiti podršku ljudima oko nas, ne prepuštajući zajedničke trenutke i otvoreno komuniciranje slučaju, već ih pomno planirati. Potrebno je održavati tjelesnu kondiciju uz prilagođene aktivnosti poput šetnje i kućnog vježbanja. Možemo fokusirati pažnju na razvijanje novih vještina, i/ili stjecanje novih usmjerenih znanja koji su u skladu sa našim interesima. Zar ne bi bilo savršeno iskoristiti vrijeme fizičke distance za učenje novog jezika, pisanje, ili pletenje, šivenje, izradu nakita, slikanje ili drugi kreativni rad! Mogućnosti su doista jako brojne.
“Važno je fokusirati se na pozitivne stvari koje moramo u potpunosti osviješteno unositi u svoj svaki dan: važne interpersonalne odnose, samo naše vrijeme, naše hobije. I truditi se ostati u ravnoteži, dan po dan”
Još jedan aspekt je jako važan: mnogi građani imaju PTSP, ali se time uglavnom niko nije bavio, a sada na površinu isplivavaju upravo te ratne traume. Koliko je teško boriti se sa starim i novim strahovima?
– Jako teško i zahtjevno. Nove traume koje pokreću naša stara mjesta bola zahtijevaju posebnu pažnju i zajednički put prema zacjeljivanju, kojim kročimo s našim klijentima. Simptomi PTSP-a se često nastoje ignorirati, gurnuti pod tepih, a onda kod prvog stresora, PTSP djeluje kao katalizator za nekontrolirane reakcije i niz drugih neprilagođenih obrazaca ponašanja. I da, ne bih se složila da se PTSP-em nitko nije bavio, ali zasigurno smo mogli imati više sustavne brige. PTSP ne ugrožava samo one kojima je dijagnosticiran. Nerijetko je potrebna pomoć i podrška cijeloj obitelji, i svima u okruženju osoba sa PTSP-em, kako bi se s navedenim iznijeli na najbolji način.
Šta savjetujete ljudima koji traže pomoć?
– Savjeti ovise o poteškoćama s kojima ljudi dolaze, teško je dati univerzalne savjete, jer svako dolazi sa svojom skupinom problema. Usluge koje im se nude također ovise o individualnom stanju, tj. procjeni potreba. Centri za mentalno zdravlje nude široku lepezu usluga multidiscipinarnog tima poput: savjetovanja, psihoterapije, okupacione terapije, koordinirane brige.
Šta i sami osjećate kao problem, ili izazov, danas?
– Zasigurno je izazov ostati u kontaktu sa sobom, vjerujući u pozitivan ishod situacije u kojoj jesmo, napraviti balans između neizbježnih stresora s kojima se susrećemo svaki dan i naših korištenih stilova suočavanja sa svakodnevnim stresom. Važno je fokusirati se na pozitivne stvari koje moramo u potpunosti osviješteno unositi u svoj svaki dan: važne interpersonalne odnose, samo naše vrijeme, naše hobije. I truditi se ostati u ravnoteži, dan po dan.
Kako ljudi da se odluče na psihoterapiju, koliko je uopšte izvodivo u ovom vremenu i koliko naš zdravstveni sistem podržava ovaj aspekt brige o sebi?
– Kolege u centrima za mentalno zdravlje zasigurno nude i ovu uslugu, sada prilagođenu i online uvjetima rada. Tako da izvodivo jeste, i nema razloga da se ljudi ne odlučuju i na ovaj korak. Podaci o uslugama unutar centara za mentalno zdravlje pokazuju da se ljudi odlučuju za psihoterapiju. Iznenadili biste se koliko je naš sistem zaštite mentalnog zdravlja razvijen, ne samo u odnosu na nama bliske zemlje regije nego i na brojne države u EU. Nažalost, zakonski okvir djelovanja i educiranja psihologa i psihoterapeuta nije dobar. Edukacije iz područja psihoterapije, kolegice i kolege su uglavnom finansirali sami. Uskoro zahvaljujući Projektu mentalnog zdravlja u BiH izlaze prve generacije savjetovatelja, čija edukacija je finansirana od strane projekta mentalnog zdravlja u Bosni i Hercegovini kojeg podržava Vlada Švicarske a implementira Asocijacija XY, u partnerstvu sa Federalnim ministarstvom zdravstva i Ministarstvom zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske. Sa ovakvim i sličnim programima situacija može krenuti na bolje i po ovom pitanju.
Jedna od većih prepreka je da u Bosni i Hercegovini nemamo niti zakon o psihologijskoj djelatnosti, tako da s te strane imamo dosta nesređenu situaciju, koja često vodi u nestandardnu, lošu uslugu koju provode nestručne osobe. Dodatna podrška bi za početak mogla ići u tom smjeru. Također, formiranje Komore psihologa bi dodatno pomoglo usvajanju standarda i podizanju kvalitete psihologijskih usluga u našoj državi.
Velika je potražnja za lijekovima za smirenje. Koliko farmakologija može pomoći?
– O uključivanju farmakoterapije odlučuje dr. psihijatar. Naravno da lijekovi mogu pomoći ukoliko ih je propisala stručna osoba, te se uzimaju slijedeći upute i preporuke sa redovitih kontrola. Ono što je također vidljivo i nerijetko se čulo i od klijenata u centrima za mentalno zdravlje jeste da su se sami odlučivali za uzimanje lijekova koji nisu preporučeni od strane struke; navedeno se ne preporučuje niti u kom slučaju.
Da li će, ako se situacija i donekle smiri sa virusom –a to je isto neizvjesno – tek tada popustiti ovaj kolektivni grč, a psihičko stanje postati sve lošije?
– Da, navedeno možemo očekivati, ali i prevenirati dobro organiziranim sistemom podrške i praćenja, za što vjerujem da smo nakon svih iskustava koje smo prošli u posljednjim, ali i ranijim periodima, spremni. Osobito vjerujem u mrežu centara za mentalno zdravlje koji su značajno osnaženi u prethodnom periodu, kao i u kolegice i kolege koji imaju dovoljno znanja, iskustva i motivacije da nesebično rade.
