Razgovarala Lejla Lojo-Karamehmedović
Snimila Senka Ćatić/Spektroom
Mada definicija zdravlja podrazumijeva savršeno i sinhronizirano funkcioniranje tijela i psihe, gotovo uvijek ovo drugo ostavljamo po strani, a brinemo i tretiramo samo fizičku bol koju osjećamo. No, šta se dešava kada počne da boli um ili da šalje signale koji se manifestiraju kao pritisak u grudima, gušenje u grlu, jako lupanje srca, neraspoloženje, anksioznost…? Nažalost, ovakva stanja, čiji ishod može biti i fatalan, sve su češća među našim sugrađanima. Pandemija Covida-19 i sva neizvjesnost koju sa sobom nosi, u velikoj mjeri narušavaju naše mentalno zdravlje. Napadi panike i anksioznost su za mnoge naše sugrađane postali svakodnevica. O tome mogu li se takva stanja u jeku pandemije smatrati prihvatljivim, kako ih možemo prevenirati i kako općenito sačuvati mentalno zdravlje tokom pandemije, govorio nam je psiholog sa dugogodišnjim iskustvom u kliničkoj i sportskoj psihologiji, predsjednik Udruženja za zaštitu mentalnog zdravlja Menssana, dr. sci. Remzija Šetić, zaposlen u Centru za mentalno zdravlje Stari Grad u Sarajevu
Kako biste ocijenili sadašnje mentalno zdravlje/stanje naših sugrađana?
– Definicija mentalnog zdravlja Svjetske zdravstvene organizacije kaže da je mentalno zdravlje stanje dobrobiti u kojem pojedinac ostvaruje svoje potencijale, može se nositi s normalnim životnim stresom, može raditi produktivno i plodno te je sposoban pridonositi zajednici. I uz to kaže da je duševno zdravlje dio općeg zdravlja, a ne samo odsutnost mentalnih poremećaja. Dakle, zdravlje predstavlja kompletno fizičko, mentalno i socijalno blagostanje, a ne samo odsustvo bolesti i nemoći. Razmislite onda koliko je pojava pandemije zapravo ugrozila naše cjelokupno zdravlje, pa samim tim i mentalno. Definitivno smo izgubili stanje blagostanja. Nivo stresa koji je nastao pojavom pandemije – pritom mislim na brigu zbog mogućnosti zaraze Covidom-19 sebe i bližnjih, kai i na stres zbog zabrinutosti za posao, prihode, školovanje djece itd., uz sav životni stres koji imamo specifično za naše društvo (nestabilne društvene, političke i ekonomske prilike), nadilazi naše mogućnosti adaptacije i jasno je da je naše mentalno zdravlje ugroženo. Pojedinačno imamo kapacitete koje angažiramo da bismo se adaptirali na sve promjene koje se dešavaju, međutim, ove promjene traju dugo i očigledno je da će posljedice ovih događaja značajno promijeniti naš uobičajeni način života na duži vremenski period, moguće i trajno. Koliko su naši ljudi pogođeni svim što se dešava, jasno se vidi u svakodnevnoj komunikaciji. Ljudi su veoma zabrinuti, prestrašeni, često zbunjeni, postaju i ljuti jer se suočavaju sa vlastitom nemoći. Postajemo i ogorčeni jer su na površinu izbile sve slabosti našeg društva. Definitivno nam je svima jasno da naše društvo nije sistem i struktura koja nam nudi sigurnost i mnogi posežu za individualnim akcijama kako bi pomogli sebi i drugima. Međutim, i te individualne akcije, koje razumijem kao dobronamjerne, nanose štetu jer otkrivaju sve slabosti našeg društva, a uz to mogu biti i opasne jer ne možemo biti sigurni da ako je nešto pomoglo meni da će pomoći i vama. Imamo kompetentne ljude koji bi znali upravljati krizom, ali nemamo sistem koji je usmjeren da iskoristi sve potencijale koje imamo. Fokus cijele priče otišao je u pogrešnom pravcu, loše se komunicira sa informacijama, neprovjerene i subjektivne procjene pojedinaca dobivaju veliki značaj u medijima i sve to nanosi štetu. Postale su važnije političke igre i utjecaji od samih potreba građana.
“Ljudi su veoma zabrinuti, prestrašeni, često zbunjeni, postaju i ljuti jer se suočavaju sa vlastitom nemoći. Postajemo i ogorčeni jer su na površinu izbile sve slabosti našeg društva”
Svi se brinemo za fizičko zdravlje, no šta moramo učiniti da bismo sačuvali psihu i zdrav razum?
– U ovom vremenu smo fokusirani da se zaštitimo od potencijalne infekcije, a možemo time zanemariti svoje mentalno zdravlje. Postavljamo pitanje: “Šta ako mi se desi Covid?” Da se ne bi desio, pokrećemo ponašanja kojima želimo uspostaviti kontrolu. Osobe koje su sklone ovakvom načinu razmišljanja često i pretjeruju u tome i procjenjuju da su za njih i njihove bližnje opasne situacije koje realno nemaju neku veliku opasnost. Zbog toga je u ovom vremenu neophodno da zadovoljimo i druge potrebe, osim potrebe za preživljavanjem ili izbjegavanjem korone. To su potreba za pripadanjem, privrženošću ljudima, ljubavlju, socijalnim odnosima, itd. Mentalno zdravlje ćemo zaštititi tako što ćemo selektirati informacije, nije neophodno da sve znamo i da na vrijeme budemo o svemu informisani. Dovoljno je da se dva puta dnevno informišemo o trenutnom stanju epidemije u zemlji. Trebamo napraviti selekciju životnih prioriteta, pa i selekciju prioriteta u informisanju. Jeste da nas mediji pretrpavaju informacijama, posebno negativnim, ali imamo mogućnost izbora i selekcije informacija od kojih ćemo imati i korist. Trebamo se okružiti razumnim ljudima, ljudima koji će nas obogatiti svojim pozitivnim gledanjem na sve što se dešava. Danas nije lako dijeliti savjete. Za savjetnike danas trebamo razumne, mudre ljude, sa puno znanja i iskustva. Ne trebaju nam savjetnici željni samopromocije po svaku cijenu. Da biste očuvali svoje mentalno zdravlje pokušajte uspostaviti ravnotežu, vratiti uobičajeni život u onim dijelovima u kojima je to moguće, fizički se aktivirajte, boravite u prirodi. Uz sve probleme, odvojite vrijeme za sebe i radite stvari koje vas odmaraju.
Živimo (li) u strahu? Koliko dugo još možemo taj strah od nevidljivog neprijatelja podnositi?
– Danas živimo sa puno anksioznosti i straha. Anksioznost se prvenstveno manifestira u vidu zabrinutosti za sebe i svoje bližnje. Zabrinutost može biti dugotrajna, ona ne mora biti intenzivna, prisutna je i korisna jer nas navodi da preduzmemo postupke gdje ćemo uspostaviti neki vid kontrole nad našim životom. Postajemo nešto više oprezni. Zabrinutost se manifestira i u blagim tjelesnim simptomima anksioznosti (tjelesna napetost). Prijemom novih negativnih informacija, gdje postajemo svjesniji da se suočavamo sa realnom ugroženosti, zabrinutost prelazi u strah, a strah je primarna i intenzivna emocija, urođena reakcija na prijeteću situaciju. Zabrinutost koja vodi ka većoj opreznosti je poželjna pojava, dok dugotrajan i intenzivan strah koji prelazi u paniku nije poželjna pojava i ukoliko se javlja potrebno je zatražiti stručnu pomoć. Koliko dugo možemo podnositi stanje straha je individualno određeno i zavisi od naših kapaciteta suočavanja sa situacijom u kojoj smo se našli.
Sve vrijeme govorimo o osobama koje strahuju od zaraze koronom. Ali šta je sa osobama koje su je preboljele i koje su stigmatizirane od strane pojedinaca u društvu? Kako se nositi sa predrasudama koje postoje prema osobama oboljelim od Covida?
– Predrasudama su doprinijele negativne informacije, posebno negativne informacije o samoj opasnosti virusa, odnosno o njegovoj infektivnosti i načinima prenosa. Zbog toga se osobe koje su Covid-pozitivne često stigmatiziraju, odnosno negativno obilježavaju. To je često bio slučaj u početnim fazama pandemije. Danas, kada imamo malo više iskustva s virusom, kada u svom okruženju imamo poznanike koji su Covid-pozitivni, ili su bili, i kada ishodi toga nisu nužno bili negativni, manje je predrasudnih stavova i stigmatizacije. Negativnim obilježavanjem neke osobe samo pogoršavate situaciju i ugrožavate nekoga. Srećom, ne susrećemo ekstremne oblike odbacivanja takvih osoba, a što je veoma važno. Posebno je važno da se unutar zdravstvenih institucija spriječe predrasudni stavovi i ekstremni negativni oblici postupanja prema osobama koje su Covid-pozitivne. Nažalost, imali smo priliku čuti i vidjeti i neprimjerene postupke, a možemo biti zadovoljni da su oni bili u pojavnom smislu na nivou incidenta i nisu postali praksa.
“Zabrinutost koja vodi ka većoj opreznosti je poželjna pojava, dok dugotrajan i intenzivan strah koji prelazi u paniku nije poželjna pojava, i ukoliko se javlja, potrebno je zatražiti stručnu pomoć”
Kako cjelokupna situacija s pandemijom utječe na osobe koji posljedice po mentalno zdravlje nose još iz ratnog perioda?
– Prema stručnim psihološkim smjernicama u vremenu pandemije Covida-19, jedna od grupa pod povećanim rizikom za mentalno zdravlje su raniji korisnici usluga u mentalnom zdravlju, tj. osobe koje su ranije imale određene psihičke poremećaje. Ove osobe su pod povećanim rizikom iz razloga što odranije imaju slabije kapacitete nošenja sa životnim problemima, te što ovakvi oblici izolacija, ograničenih socijalnih odnosa, itd., kod njih smanjuju mogućnost dobivanja adekvatne podrške iz okoline, te ih čini osjetljivim na pogoršanje psihičkog stanja, pa i mogući razvoj složenijih psihičkih problema. Zbog toga je izuzetno važno da ove osobe imaju dostupnu adekvatnu stručnu pomoć, te da se zajednica pozabavi pružanjem podrške svom stanovništvu u smislu pojačanog osjećaja solidarnosti koji će kod svih nas jačati osjećaj pripadanja i sigurnosti unutar grupa i društva u cjelini.
Većina pacijenata koja je prebolovala Covid-19 kazala je kako je u tom periodu borbe važno psihički biti stabilan i jak. Možemo li direktno dovesti u vezu jedno i drugo?
– Ne možemo sa sigurnošću govoriti o takvim odnosima, ali su važna subjektivna iskustva osoba koje su to prevazišle. Odranije je u psihologiji poznata veza dobrog nošenja sa stresom i imuniteta. Bitno je da se u takvim stanjima usmjerimo na konkretno rješavanje problema vezanog za bolest, da zadržimo nadu, vjeru u ozdravljenje i pozitivan ishod, da svoju energiju trošimo isključivo u prevazilaženje tegoba, a nikako u dodatno očajavanje i samosažaljenje.
Šta možemo uraditi kako bismo otkrili da se neki od nas ne mogu psihički nositi sa cjelokupnom situacijom? Kako prepoznati te simptome? Kako takvim osobama pomoći?
– Osobe koje dugotrajno osjećaju pretjeranu zabrinutost, intenzivan strah, strah koji prelazi u paniku, stalno prate sadržaje koji su vezani za izvor straha (Covid-19), preduzimaju rigorozne i nerazumne mjere u svrhu zaštite, te kod kojih se smjenjuju periodi izraženo sniženog raspoloženja, gubitka volje i interesovanja za uobičajene stvari, osobe sa promijenjenim obrascem spavanja (znatno manje ili znatno više se spava), izmijenjenim obrascem ishrane (gubitak ili znatno pojačan apetit), značajnim padom samopouzdanja, negativnim pogledom na sebe, svijet oko sebe i negativnim predviđanjem budućnosti, trebaju potražiti stručnu pomoć. Ako ove pojave prepoznate kod sebe ili kod svojih bližnjih, potražite stručnu pomoć i ohrabrite druge da se jave psihologu i psihijatru.
Čini se da sredina, kada je korona u pitanju, ne postoji: imamo osobe koje se strogo pridržavaju epidemioloških mjera i one koji, uprkos, smrtnosti i stanju kojem se BiH nalazi, koronu još negiraju… Kako takve osobe osvijestiti?
– Izbjegao bih dihotomno gledanje na ponašanja vezana za zaštitu od Covida-19, po principu ili-ili… Imamo ljude koji se pridržavaju preporučenih mjera potpuno, neki djelimično, neki uopće ne rade po preporukama. U ovakvim situacijama ljudi aktiviraju različite mehanizme odbrane vlastite ličnosti. Susrećemo ljude koji dugotrajno koriste mehanizam odbrane “poricanja”. Na početku pandemije objavio sam tekst u kojem sam naglasio da je vrijeme pandemije period “borbe sa ljudskim ponašanjem”. Ljudi se ponašaju na različite načine u ovim situacijama iz dva razloga: iluzije neranjivosti (neće se to meni desiti) i smanjene percepcije vlastitog rizičnog ponašanja (to kako se ja ponašam nije opasno po mene). Ukoliko vjerujemo da nam se Covid-infekcija može desiti, te da je rizično rukovati se, grliti i ljubiti s drugim ljudima, dugotrajno sjediti u grupi u zatvorenom prostoru, ne nositi masku, itd., onda ćemo preduzeti mjere opreznosti. S druge strane je sve suprotno. Zašto neko dugotrajno poriče i ne želi da vjeruje, zavisi od njegove individualnosti. Nikako ne bih generalizirao te stvari jer bismo mogli negativno obilježavati određene grupe ljudi. Ali, veoma je važno da se javne ličnosti, nosioci dužnosti u društvu i sl. ponašaju epidemiološki odgovorno u svakom smislu. Nepovjerenje u sistem, opća negativna atmosfera i besmislene političke igre, kod naših građana su poljuljali potrebu odgovornog ponašanja. Dalje, sistem pored svih preporuka mora koristiti i represivne mjere, ljudi neće promijeniti svoje ponašanje sve dok im pustite da se ponašaju kako su navikli. Zato je kazna često efektivna u ovakvim ponašanjima.
Ljeto je samo po sebi optimistično, ali polako ulazimo u depresivni period jeseni i zime, vrijeme koje se najviše provodi u četiri zida. Dodamo li tome epidemiološku situaciju, šta možemo uraditi da se što bolje mentalno pripremimo za period koji dolazi?
– Nisam poklonik da određene sezone nužno dovode do nekih značajno negativnih pojava. U nekim periodima godine, pod djelovanjem atmosferskih promjena mogu nastati neke promjene na psihičkom planu, ali ih ne treba katastrofizirati. Pokušajmo prihvatiti da možemo dobro i lijepo uživati i u kišnom danu, prihvatimo da se može šetati ulicama i otići na planinu i kada kiša pada. U Bosni se previše ograničavamo tim promjenama; pa šta bi radili ljudi koji žive na sjeveru naše planete?! Sami odlučujemo o našim životima i krojimo svoju sudbinu.
Školska godina počela je online nastavnim procesom, a zatim smo prešli na kombinirani model. Zapravo, niko ne zna odgovor na pitanje je li “bolje” stvarati generacije sa rupom u znanju ili rizikovati i djecu slati u školu. No, šta je bolje za psihičko zdravlje djece?
– Za psihičko zdravlje djece, za njihov adekvatan psihosocijalni razvoj, potrebno je da djeca idu u školu. Uglavnom smo se fokusirali na zaštitu od infekcije, međutim, zanemarujemo druge potrebe svih nas, a potrebe djece su za socijalnim odnosima, druženje sa vršnjacima, pripadanje, itd. Dopustili smo treninge i da li smo utvrdili da se u tim kontaktima desio neki veliki broj prenosa Covida-19? Koliko znam, nije. Dakle, to može biti jedan od pokazatelja šta trebamo raditi. U obzir trebamo uzeti potrebe nastavnika i roditelja. Polazak u školu treba biti sa što manje stresa za sve. Moramo se navikavati da živimo sa Covidom-19, da uvodimo kod djece nove navike, djeca će to bolje usvojiti nego mi odrasli. Mi pružamo više otpora. Jedino izražen problem i otpor u promjenama navika mogu imati adolescenti, ali i kod njih trebamo razvijati opcije koje će omogućiti da se pridržavaju mjera predostrožnosti. Parcijalnom primjenom online nastave možemo rasteretiti prostorne kapacitete škola, ali zadržati se samo na online nastavi nije nikako dobro. Mi smo se prije pandemije borili da djecu odvojimo od kompjutera, a sada ih vežemo za njih. Uz to, veoma su upitni kvalitet te nastave i stečeno znanje. Postoje pokazatelji da zadržavanjem djece na online nastavi, udaljavanjem iz škole, povećava se mogućnost izloženosti različitim oblicima nasilja (fizičko, emocionalno, socijalno, putem interneta, zanemarivanje i iskorištavanje djece), a posebno bih izdvojio da socijalna distanciranost kod djece može usložiti neke poteškoće sa mentalnim zdravljem koje su imali i prije korone.
“Mentalno zdravlje ćemo zaštititi tako što ćemo selektirati informacije, nije neophodno da sve znamo i da na vrijeme budemo o svemu informisani”
Šta mislite, koliko dugo ćemo osjećati posljedice korone na naše mentalno zdravlje?
– Posljedice vezane za pandemiju Covida-19 osjećat ćemo tokom cijelog trajanja, a vjerovatno i poslije toga. Još ne znamo potpuno šta se dešava, i ne možemo praviti predviđanja. Zato je bitno da se usmjerimo na stvari koje mi kontrolišemo i na koje možemo utjecati, a to je naš život, naše odluke, naše ponašanje. Trebamo stvarati okruženje optimizma i nade, pokušati praviti pozitivnu promjenu tamo gdje je to moguće, insistirati na razumnim rješenjima; ako ništa, možemo duboko u sebi osuditi destruktivne postupke pojedinaca i grupa. Preuzeti odgovornost i slobodu donošenja vlastitih odluka, ali da smo svjesni da ćemo i snositi njihove posljedice. Na velike globalne promjene ne može se utjecati, možemo ih pratiti i čekati da vidimo šta će se desiti, a o njima ne trebamo ni brinuti. Zato, stvarajte oko sebe pozitivnu atmosferu, pomozite jedni drugima, širite poruke koje će kod ljudi probuditi nadu, i koje će probuditi vjeru u ljude oko vas. Svi smo mi izvor pomoći i podrške, samo trebamo odlučiti da to želimo biti.
