Napisala Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom
Moje ime je Mohammad Adday. Sirijac sam. I već devet godina s troje djece putujem od Sirije do Njemačke. Još nisam stigao.” Ovako svoju priču počinje čovjek koji se 2011. upustio u najopasniji poduhvat svog života, bježeći od smrti.
Mohammad Adday (44) imao je lijep, ispunjen i sređen život u Deir ez-Zuru, najvećem gradu istočnog dijela zemlje, 450 kilometara udaljenom od Damaska. Imao je fabriku za proizvodnju i prodaju mlijeka i sireva, a supruga Reem Aldandal je radila u Ministarstvu odbrane. Bili su dobrostojeća porodica, bili su sretni, imali prijatelje… “Kad je rat počeo, sve se promijenilo”, kaže Mohammad danas. Već je 19 mjeseci u Bosni i Hercegovini. Kao izbjeglica, osoba bez igdje ičega. Ali ima svoju djecu, zbog koje ne odustaje.
Na čamcu smrti
Sedamnaestogodišnja Nimet prava je glasnogovornica porodice Adday, odmjerena je u riječima, pažljivo vaga svaku, a svom je ocu i prevoditeljica u svakodnevnim razgovorima s Bosancima. Odlično govori engleski, a volontira u utočištu za migrante na Ilidži “House of All”. Ova ponosna djevojka ničim nije zaslužila da devet godina odrasta na putu ka boljem životu. Mašta o danu kad će krenuti u školu i ostvariti svoj san da studira računarski inženjering.
Kada je postalo jasno da rat i pucnjava neće stati, Mohammad i Reem odlučili su otići iz Sirije. Njihova djeca – kćerke Nimet i Sofia i sin Yusuf – imala su tada sedam, pet i godinu dana. “Željeli smo otići u zemlju u kojoj ćemo se osjećati sigurno i zaštićeno. U zemlju u kojoj bismo mogli ići u školu”, kaže Nimet, koja je 25. decembra napunila 17 godina.
Ali, nije bilo jednostavno otići. Dok je Mohammad bio “prokazan” kao pobunjenik protiv vlade zbog svojih stavova, Reem je radila u vladinim institucijama, te su njih dvoje postali prijetnja… “Premještali smo se iz grada u grad, ali svugdje se ratovalo, svuda su bila bombardovanja, zračni napadi… A mi smo bili usred toga. Ja nisam bio za sirijske vlasti, pa su me htjeli ubiti, a kako je moja supruga radila za Ministarstvo odbrane, bila je na meti druge strane. To nas je još više užasnulo, a posebno smo strahovali za našu djecu. I zbog toga smo otišli iz Sirije 2011. godine iako je to bilo najteža odluka koju smo donijeli u životu”, priča nam Mohammad, čijih je šest članova šire porodice ubijeno u sirijskim zatvorima. “Bio sam prisiljen otići…”, tiho dodaje.
Automobilom su stigli do susjednog Libana, legalno, s pasošima. “I dalje me je bilo strah, jer su nam na granici zabilježili imena, nije slutilo na dobro, posebno zato što je sirijska vlada zabranjivala izlazak iz zemlje svojim službenicima.” Iz Bejruta su potom avionom otišli za Istanbul. Tamo su pokušali organizovati kakav-takav normalan život, upisati djecu u školu, ali za sve je trebalo mnogo novca: za smještaj, hranu, odjeću… U Istanbulu su ostali četiri godine, a novac koji je Mohammad dobio od rasprodaje svog imetka, topio se munjevitom brzinom. “Najam stana sam plaćao 600 dolara mjesečno; ako bi se neko od nas razbolio, i odlazak ljekaru je morao biti plaćen… A Istanbul je jako skup grad. Skoro sve smo tamo potrošili. Ipak, uspio sam pokrenuti novu proizvodnju hrane, jer to znam da radim.”
Ali pojedinim Turcima, kako nam kaže, nije bilo drago što imaju stranu konkurenciju, pa su pred Mohammada stavljali razne prepreke, slali mu inspekcije iako je sve bilo legalno. “Radio sam mnogo i naporno, uposlio Sirijce koji su kao i ja napustili zemlju, ali neki Turci, ne mogu reći da su svi isti, jednostavno nisu mogli podnijeti činjenicu da tu radim i zarađujem.” Uspjeli su da ga slome, fabrika koju je stvorio je zatvorena, a to mu je jako teško palo. Ljudi su ostali bez posla. “Sve što sam stvarao tri godine nestalo je u trenu. Odlučili smo otići iz Turske.”
I tad, prije četiri godine, supruga i on su se razdvojili, napravivši plan koji ih je trebao voditi do prilike za normalan život. Reem je uspjela otići u Njemačku te zatražiti politički azil. “Trebala je za nas osigurati uslove da dođemo, želio sam što prije djeci pružiti normalan život, sretne dane…”
Desetogodišnjak s najljepšim očima koje smo ikad vidjeli bio je beba od godinu dana kada je krenula njihova porodična izbjeglička golgota. Najbolje od svih članova porodice govori bosanski jezik, a hvali se i da dobro kuha – naročito špagete. Jusuf je trenirao karate dok su bili u Turskoj, a išao je jedan mjesec i u BiH na trening i čak dobio medalju, no sada bi volio upisati školu fudbala. I on želi biti doktor kad poraste, ali i biti Ronaldo – još nije, kaže, odlučio.
Odluka o odlasku iz Turske bila je teška zbog rizika u koji su se upuštali. U oktobru 2016. otišli su u Izmir, odakle su platili put do Grčke – u gumenom čamcu koji danas zovu čamcem smrti. U kojem je bilo mjesta za 30 osoba, a njih je bilo 67. “Bilo je puno djece, čamac se jako ljuljao i svakog časa se mogao prevrnuti”, priča Nimet. “Bilo nas je strah, bilo je hladno, a ja sam krila da se bojim kako ne bih još više uplašila Sofiju i Yusufa. Sjećam se da sam mislila kako ćemo, ako ne poginemo u brodolomu, sigurno umrijeti od hladnoće.”
Nakon užasne plovidbe nemirnim morem u prenapučenom čamcu, uspjeli su stići u Grčku. “Trajalo je tri sata, ali nama se činilo kao tri godine”, kaže Mohammad. Na grčkom otoku Hios, u kampu, koji se smatra nesigurnim i traži se njegovo zatvaranje, proveli su godinu dana, čekajući… “U kampu su bili Iračani, Iranci, Afganistanci, Kurdi… Svaki dan se neko tukao. Jako sam se bojao za djecu, kako ih zaštititi.”
Izgubljeni dokumenti
Uspjeli su otići iz tog grčkog kampa, domoći se kopna; njihovo novo prebivalište bila je Janjina, gradić na sjeverozapadu Grčke, šest sati udaljen od Atine. Tamo su u migrantskom kampu proveli godinu dana. I onda, nakon svih patnji, napokon je stigla sretna vijest: mama je dobila politički azil u Berlinu, te su se svi ponadali da će porodica uskoro biti na okupu. Iz Njemačke je u Grčku poslala papire koji će njenog muža i djecu dovesti njoj. A onda je uslijedio šok: odvjetnica koja je bila zadužena za Addayeve obavijestila ih je kako je dio dokumentacije negdje izgubljen. To je bila kap očaja koja je prelila čašu. Mohammad je doživio srčani udar, jedva je preživio. Smjestili su ga u bolnicu. Dok je ležao na operacijskom stolu, srce mu je stalo. Uspjeli su ga vratiti elektrošokovima. “Možete li zamisliti kako je bilo nama, njegovoj djeci, kojoj je tata u tom trenutku sve na svijetu?”, govori Nimet.
Kad se oporavio, Mohammad je odlučio, kako-tako, otići iz Grčke. Bio je poražen administracijom, razočaran u pravni sistem, koji bi, kako kaže, trebao pomagati ljudima, a ne praviti im smicalice i gubiti dokumente. I, krenuli su dalje. On i njegova djeca. Sami. Kiša, snijeg i hladnoća bili su im jedini pratitelji, dok su te zime, prije dvije godine, kroz šumu pješačili do Albanije. “Hodali smo noću, bez ikakvog svjetla, da nas ne bi otkrili. Ja i troje djece. Možete li to zamisliti?” Grlo mu se stezalo dok ih je gledao kako šibani vjetrom, kišom i snijegom posrću šumskim stazama. I onda napokon – Albanija. Tamošnje policije se sjeća po dobru, nisu im, kaže, pravili nikakve probleme. Prešli su i Albaniju, te stigli pred granicu sa Crnom Gorom: prešli su je iz četvrtog pokušaja.
“Trajalo je sedmicama. Dok smo pješačili, ne mogu vam opisati tu patnju, kako je hodati a ne znaš gdje si, orijentišeš se pomoću GPS-a na telefonu, u mokroj odjeći koju ne možeš osušiti, a druge nemaš.”
U Podgorici su ih priveli u policijsku stanicu. “Loše su postupali s nama. Bilo nam je hladno, pustili su nas da u mokroj odjeći stojimo na hodniku. Nisu nam dali da se malo ugrijemo. Rekli smo im to, ali nisu se obazirali. I još je jedan od njih namjerno otvorio vrata kako bi hladan zrak ulazio spolja i još nam više bilo zima. Gledao sam kako mi se djeca smrzavaju, a nisam mogao ništa. Srce me boljelo…” I tu Mohammad utihne, dalje ne može. Sjećanja su teška, emocije stežu grlo. Otac Hrabrost plače.
Dolazak u BiH
Četrnaestogodišnja Sofia je pametna i ponekad buntovna tinejdžerica koja se voli šaliti. Sanja o tome da postane doktorica. Sluša rap muziku i kaže da, kao i Yusuf i Nimet, govori šest jezika,: uz arapski, zna farsi, turski, grčki, engleski, a pomalo govori i bosanski.
Nakon nekoliko mjeseci putovanja iz Crne Gore, sredinom 2018. godine, nakon sedmog pokušaja, koliko ih je granična policija BiH vraćala natrag u Crnu Goru, Mohammad i njegova djeca ušli su u Bosnu. “I, eto, sad smo ovdje”, govori dok dlanovima briše suzne oči. Izvinjava se, kaže da nije mogao drugačije, nekad su suze jače od svega… Čim su stigli, javili su se UNHCR-u i dobili informaciju da bi rješavanje njihove situacije trebalo potrajati nekoliko mjeseci. No potrajalo je duže. I još traje.
U azilantskom centru Delijaš kod Trnova, u kojem nema telefonskog signala ni interneta, a do prve pumpe, jedinog mjesta na kojem se nešto može kupiti, ima dva sata hoda, proveli su šest mjeseci. A onda su ih volonteri doveli u iznajmljenu kuću na Ilidži, te su tamo bili više od godinu dana. Danas žive u iznajmljenom stanu koji im plaća UNHCR, gdje čekaju rasplet pravnih zavrzlama koje ih, ni krive ni dužne, drže taocima već godinama. “Prošle godine u šestom mjesecu imali smo zakazan termin u njemačkoj ambasadi. Našim slučajem se bavila jedna odvjetnica u Udruženju ‘Vaša prava’, međutim, nešto nije urađeno dobro i izgubili smo taj termin. Odgodili su ga za deset mjeseci.”
“Bilo nas je strah, bilo je hladno, a ja sam krila da se bojim kako ne bih još više uplašila Sofiju i Yusufa. Sjećam se da sam mislila kako ćemo, ako ne poginemo u brodolomu, sigurno umrijeti od hladnoće”
Uza sva razočarenja koja je doživio u ovih devet godina, Mohammad blagonaklono govori o Bosancima i Hercegovcima, o ljudima koje je upoznao i koji su mu bili kao melem na ranu. Čin ljubaznosti koji je doživio već pri dolasku u Sarajevo vrijedio mu je, veli, više od milion dolara. “Nikad neću zaboraviti lice žene koja me je pitala odakle smo. Kad je dobila odgovor, samo je rekla ‘sačekajte malo’ i brzo se vratila s cekerima punim hrane i sokova. To je istinska ljubaznost, ona koja dolazi iz srca, i zato je toliko vrijedna. Rekao sam joj da nam nije potrebna hrana, jer mogli smo je kupiti, ali da nam je više nego išta drugo trebala ta toplina, osjećaj da smo ljudi.” Neće zaboraviti ni gospođu koja im je prišla i povela ih u hostel na Baščaršiji te platila prenoćište.
Ono što Mohammada, uza sve druge stvari muči, jeste školovanje njegove djece, koja su rijetko imala priliku u ovih devet godina uklapati se u obrazovne sisteme zemalja kroz koje su putovali. Bitno je napomenuti kako, po zakonu, ali i UN-ovim konvencijama, bh. vlasti imaju obavezu da djeci migrantima i izbjeglicama osiguraju obrazovanje. “Nismo išli u školu već mjesec dana, a ionako smo u Sarajevu išli samo tri mjeseca i to u medresu”, govori Nimet, dok Muhammad dodaje: “Bosanci se boje za svoju djecu u školi jer je puno bolesnih migranata u kampovima, imaju šugu i postoji mogućnost zaraze. Zato su bosanske vlasti zabranile migrantima da idu u školu. Mislim da je to razumno, ali predstavlja problem za nas koji imamo djecu. Moja djeca su pametna i vrijedna. Kad bi krenuli u školu, znam da bi bili najbolji.”
Mohammad Adday se za svoju djecu brine u svakom smislu. Svaku večer imaju obiteljski sastanak na kojem pričaju o proteklom danu, šta su doživjeli, dobro ili loše, jesu li imali neki problem koji treba riješiti. I pravilo je da se svi okupe za stolom kad je vrijeme objeda. A Nimet, Sofia i Yusuf uglas kažu kako njihov otac divno kuha, posebno kolače. “A baklava mu je najbolja”, kažu. “Nije ista kao što se pravi ovdje. Dođite i probajte!”
“Želim im pružiti nježnost koju bi imali da im je mama tu. Ja sam im trenutno i otac i majka”, kaže Mohammad.
Obećanje njemačke ambasadorice
Nada se da će, ako dođe do Njemačke, uspjeti djeci pružiti sve ono što sada nemaju. “U njemačkoj ambasadi su nam kazali kako papire trebamo poslati u njihovu ambasadu u Bejrutu, da se tamo nešto potpiše. To je bilo prije tačno godinu dana. Neko iz UNHCR-a je kazao odvjetnici u Udruženju “Vaša prava” da pošalje potrebne spise u Liban. Ali, oni to nisu učinili. I ja sam ih, na kraju, uspio poslati u maju 2019., za što sam platio 1500 eura. I kako je za sve to trebalo puno vremena, a onda i vrijeme za povratak papira iz Bejruta, mi smo izgubili i drugi termin u njemačkoj ambasadi.” Očaj ih je opet nadvladao. Činilo se da kraja nema zamkama birokratije, sve dok jedna dobra duša iz UNHCR-a nije učinila nešto dobro: “Novi dodijeljeni termin u ambasadi je bio za šest mjeseci, a ona ga je skratila na jedan mjesec.”
Čini se da se stvari, ipak, raspliću polako. Obitelj Adday je njemačku ambasadoricu Margret Uebber srela nedavno u Parlamentarnoj skupštini BiH, na obilježavanju Međunarodnog dana ljudskih prava, kada je Nimet za govornicom održala dirljiv govor o putu od Sirije do BiH. Ambasadorica im je tada obećala kako će ih primiti 30. decembra. “Rekla nam je kako nije ništa znala o našem slučaju. I obećala da će nam pomoći da ponovo vidimo mamu.” Mohammad i njegova djeca bi tako u 2020. mogli ući sa spoznajom da idu u Njemačku, gdje ih već godinama nestrpljivo čeka supruga i mama. “Mnogo nam nedostaje! Čujemo se s njom telefonom, ili preko društvenih mreža. Počela je raditi u kompaniji u Berlinu koja proizvodi i distribuira hranu za sve izbjegličke kampove u Njemačkoj.”
Mohammad, na kraju, s tužnim osmijehom dodaje: “Da nemam nadu, umro bih još prije nekoliko godina. Sanjam o tome da djeca idu u školu. Da ponovo imamo normalan život.”
