Izlazak iz dobrovoljne samoizolacije iz prijeke potrebe

Kako sam, uz policijsku pratnju, stigla do ambulante, dobila boce infuzije, isporučila ih na adresu i sad čekam rasplet događaja, puna nade da će sve dobro završiti

Piše Mersiha Drinjaković

Ne, nisam željela izaći vani, dobrovoljna izolacija mi pruža osjećaj sigurnosti, ali moralo se, prijeka potreba: po hitnu uputnicu za infuziju u ambulantu porodične medicine u starom dijelu Sarajeva. Na ulicama je znatno manje automobila nego što sam to viđala prije desetak dana, kad je sve manje-više bilo drugačije. Rijetki prolaznici nose maske. Ne vidim izraze lica, ali naslućujem da se ne smiješe… Pošto sam iz Novog Grada, adrese ambulanti u starom dijelu Sarajeva mi baš i nisu poznate. Nakon uputa koje sam dobila pitajući nekoliko ljudi i ne izlazeći iz automobila, zalutam u Logavinoj ulici. Prati me policijski auto, vide ljudi da sam zalutala. “Znate li mi, molim vas, reći gdje je ambulanta ta i ta.” “Znamo, prati naš auto, dovest ćemo te. ”Pod policijskom pratnjom sam, mislim se, dobro je. Dovedu me pred ambulantu i kratko mahnu. Stvarno sam im zahvalna.

U ambulantu se ne ulazi. Pokucam, a medicinska sestra s maskom i rukavicama, kroz odškrinuta vrata, pazeći na razmak, pita za ime i donosi uputnicu, daje mi i boce infuzije te kratke upute od doktorice da se javim pripadajućem domu zdravlja koji bi trebao poslati ekipu da uključi infuziju. OK, dio zadatka završen. Isporučujem infuzije na adresu, uza sve mjere opreza (Otkrila sam da se jedina hirurška maska koju imam može koristiti i tako što se dezinficira, osuši, pa se obloži maramicama, za svaku novu upotrebu. Možda je i nedovoljno, ali zasad improviziram).

Telefon stalno zvoni, moram se javiti, a smetaju mi zaštitne rukavice (koje sam, usput, kupila davno, mami za rad oko cvijeća i u bašti, pa ostavila i sebi nekoliko), ali ne skidam ih. Javljam se samo na spikerfon i ne primičem mobitel licu. Valjda je i to pametno. Ispred apoteke na Grbavici je red – poštuje se pravilo razmaka, a ulazi jedno po jedno. Uzimam potrebne lijekove, a u kiosku preko puta i tri bočice antibakterijskog sredstva za ruke – 3,5 KM komad.

Dok vozim kući, opet primjećujem da na ulici nema puno ljudi (i oni koje vidim su sigurno izašli jer moraju – bar se nadam). Kući sam. Cipele ostavljam na krpu/dezinfekcijsku otopinu, odjeća se odlaže s posebnim oprezom i dezinfikuje.

Na redu je dom zdravlja. Znam kako je rečeno da ne trebamo ići ako nisu u pitanju akutni slučajevi. Zovem ih od kuće, (nakon prvog biranog broja fiksnog telefona svi drugi kontakti koji mi se daju su brojevi mobitela – i zdravstveni radnici su se organizovali kako znaju i umiju). Objašnjavam situaciju ukratko, ali ne dobijam baš ohrabrujući odgovor. Ljubazna i divna dežurna sestra Ismeta u domu zdravlja strpljivo mi objašnjava da sumnja kako neko sutra i prekosutra može izaći na teren kako bi uključio infuziju, ali da iskoristim druga raspoloživa sredstva: so za rehidrataciju, rehidromiks ili šta već, kaže da uzmem i nutridrink, mlijeko, da se pacijentu daje na kašičicu… Uzima moj broj telefona da mi se javi kasnije, sa povratnom informacijom. Čekam da mi se jave. Sigurna sam da hoće, sa bilo kakvom informacijom.A onda ću praviti plan za dalje. Dan za dan. Drugačije ne može.