AMILA TERZIMEHIĆ: Bosanska Wonder Woman

Najnoviji film glumice kojoj je pripala čast da otvori 23. Sarajevo Film Festival, predivne Amile Terzimehić, indijski je špijunski triler Vivegam, u kojem je ulogu tajne agentice dobila zahvaljujući svojim zavidnim borilačkim vještinama

Nedavno objavljeno

Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom

U ulozi domaćice ceremonije otvaranja 23. SFF-a našla se 29-godišnja glumica Amila Terzimehić, kojoj je ova dužnost došla kao “šlag na tortu” nakon uspješnog perioda obilježenog angažmanima na filmu i u teatru. A najbolje od svega, naša je glumica, nakon holivudske, postala dio i indijske filmske industrije. Naime, uloga plaćenog ubice, hladnokrvne Alexe koja vješto barata noževima i pištoljima, u filmu Novembar Man iz 2014. godine, gdje je igrala s Pierceom Brosnanom, otvorila joj je mnoga vrata. Pa i ona indijske kinematografije. Prošle godine iznenadio ju je poziv reditelja Sivakumara Jayakumara, poznatijeg kao Siva, koji joj je ponudio ulogu u svom novom filmu Vivegam, rekavši kako ju je gledao u Novembar Manu. Amila je u prvi mah odbila, s obzirom da je imala puno obaveza, ali Siva je bio uporan i spreman na kompromis oko termina i plana snimanja. Napokon je pristala i, kako kaže, priuštila sebi iskustvo kakvo dotad nije imala. Snimanje je trajalo skoro godinu dana na različitim lokacijama: od Beograda, preko Sofije, do Chennaija, glavnog grada indijske države Tamil Nadu. Špijunski triler Vivegam, u kojem glavnu ulogu igra 46-godišnji Ajith Kumar, jedna od najvećih indijskih zvijezda, kojeg je Forbes stavio na listu 100 najpoznatijih osoba iz te zemlje, premijerno će biti prikazan 24. augusta u Chennaiu.
Kako je izgledalo vaše iskustvo u Indiji?
– Uvijek mi je bila želja otići u Indiju, tako da sam bila presretna kada su mi rekli da ću biti na snimanju mjesec dana. Ovaj film je jedan ogroman produkcijski zalogaj, čak veći nego što je bio Novembar Man. Nevjerovatno je da se samo u Chennaiu snimi preko sto filmova godišnje. Imala sam čast da igram s Ajithom Kumarom, koji je njihova možda i najveća zvijezda. On je glumac koji živi svoj poziv, potpuno je predan glumi, i jedna je od najskromnijih osoba koje sam upoznala i sa kojima sam sarađivala. Ono što je posebno zanimljivo jeste hijerarhija koja vlada na setu. Disciplina, red, požrtvovanost svakog u ekipi je nešto što apsolutno vrijedi upoznati i naučiti.


Na kojem ste jeziku glumili?
– U filmu govorim engleski i tamilski. Iskreno, bilo mi je jako teško naučiti replike na tamilskom, ali sam imala asistenta koji mi je pomagao u izgovoru i akcentu. Tako da je vremenom postalo lakše i bezbolnije.
Po čemu se snimanje u Indiji razlikovalo od dosadašnjih?
– Ekipa s kojom sam radila vođena je izrekom “Sve je moguće i ništa nije nemoguće”, te mišlju “Sve što želimo i zamislimo, možemo zajedno ostvariti”. Tako je i bilo. Postoje neki mir i vjera u zraku kada si u takvom okruženju. Staloženiji si, nema stresa i nerviranja ni zbog čega. Glumci kao i čitava ekipa doživljaju set kao sveto mjesto i tako se ophode prema snimanju. Ritual indijskih glumaca je da svaki dan prije početka snimanja imaju molitvu pred kamerom za uspješan dan, dok ostali iz ekipe zapale kokos. Indijci su čista emocija: sve što rade, rade do kraja, čitavim svojim bićem. Snimanja su trajala preko 12 sati dnevno, ponekad bez dana pauze u sedmici.
Kakva je vaša uloga?
– Moj lik zove se Rachel. Igram agenticu, špijunku u antiterorističkoj organizaciji koju vodi Ajith Kumar.
Kao u November Manu, i u ovom filmu ima dosta scena borbe – kao da postajete akciona heroina. Kako vam se to sviđa?
– Oduševljena sam prilikama koje dobivam da igram u akcionim filmovima. Ja sam se jako dugo bavila sportom prije nego što sam upisala Akademiju scenskih umjetnosti, a akcioni filmovi, po mom mišljenju, objedinjuju i glumu i sport. Presretna sam što mogu raditi dvije stvari koje najviše volim.


Kakve sve vještine posjedujete?
– Trinaestogodišnje bavljenje ritmičkom gimnastikom dalo mi je podlogu za snimanje akcionih filmova. Osim toga, kao djevojčica sam išla na karate, džudo i sportsku gimnastiku. Poslije sam na akademiji ponovo učila sve to, plus mačevanje, jahanje i streljaštvo. U suštini sam početnik u svemu, ali imam prednost da brzo učim sve što je vezano za tijelo, kao i želju i volju da sve želim savladati i dovesti do savršenstva. Ti slatki izazovi me uzbuđuju.
Izazova vam nije manjkalo u ovoj godini. Po čemu ćete je pamtiti, barem ovih sedam proteklih mjeseci?
– Možda će zvučati čudno, ali prije dva mjeseca sam imala određenih zdravstvenih problema, koji su me prikovali za krevet skoro 30 dana. Imala sam jako naporan tempo posljednju godinu i sigurno da sam počela razumijevati samu sebe. Nakon tog iskustva i nemogućnosti da radim bilo šta, počela sam puno više cijeniti sebe, svoje tijelo kao glavni i jedini instrument, te posao kojim se bavim. Uvijek sam govorila da je tijelo pametnije od nas i da ne mogu misliti da sam jača i spremnija nego što zaista jesam, ili želim da jesam. Pod svaku cijenu. Tako da je to najbolja lekcija koju sam mogla imati i naučiti u ovoj godini.
Šta ste sve radili?
– Bilo je više projekata istovremeno. S obzirom da sam Vivegam dugo snimala, u tom periodu sam radila sa Dinom Mustafićem u Narodnom pozorištu predstavu Sve se nekako preživi osim smrti, kao i završavala proces predstave Christophera Peditta i snimala istoimeni film Fearing’s Funhouse. Peditto je došao slučajno u Sarajevo, potpuno se zaljubio u grad i odlučio da u džez klubu Monument postavi predstavu s našim glumcima. Radili smo oko šest mjeseci, a predstava se temelji na poeziji i prozi “najvećeg pjesnika američke depresije”, Kennetha Fearinga, i govori o anksioznosti kao pojavi modernog doba. Film je u postprodukciji, tako da još uvijek ne znam kad će biti premijera i gdje.
Šta nam možete reći o liku striptizete Charlotte koju igrate u predstavi i filmu?
– Na ovo pitanje vam najbolje može odgovoriti moj momak Srđan! (smijeh) Charlotte je žena kojoj je san da postane balerina i pleše balet, ali za život zarađuje tako što izvodi striptiz. Na ovoj ulozi sam se najviše bavila svojim samopouzdanjem jer mislim da su žene koje se bave time veoma jake i hrabre. Osim toga, uživala sam u radu na predstavi zbog kolega i kolegica s kojim sam bila na sceni. Naši glumci i glumice koji su već odavno etablirani i cijenjeni s tolikim žarom i ljubavlju se bave ovim poslom – kao da su jučer diplomirali. Bilo je to jedno inspirativno iskustvo iz kojeg sam puno naučila.


Prošle ste godine snimali njemački western Winnetou & Old Shatterhand u kojem govorite indijanski jezik.
– Da, i snimanje tog filma je bilo jedno posebno iskustvo. Igrala sam ženu poglavice koja svom mužu spasi život tako što, s djetetom u naručju, moli Winnetoua da ga ne ubije. Prvo što mi je bilo zanimljivo vidjeti jeste scenografija, kostimi i čitav svijet koji su kreirali za potrebe ovog westerna. Potom su mi morali potpuno promijeniti izgled kako bih izgledala kao Indijanka: potamniti kožu i staviti smeđe leće. Imala sam i asistenta koji me učio kako da izgovorim indijanske replike. Ono čega se najradije sjetim je dječak od dvije godine kojeg držim u naručju. Dva sata prije početka snimanja sam se igrala s njim, družila, pokušavala pričati s njim na španskom jer se morao naviknuti na mene da bi me zagrlio, jer me ne poznaje. Mislim da sam mu izgledala jako smiješno i smotano u tom pokušaju komunikacije.
Evo nas kod još jednog međunarodnog projekta: lani je turski film Tajne iz prošlosti, priča o o turskom mladiću koji dolazi u BiH kako bi pronašao biološku majku, okupio bosansku ekipu.
– Sad kako slušam vaša pitanja shvatam koliko sam sretna jer sam u dosadašnjem, iako još uvijek oskudnom filmskom iskustvu, imala priliku i sreću da igram dijametralne uloge i karaktere. To je ogromno bogatstvo koje jedan glumac može imati. U ovom filmu sam igrala djevojku u logoru koju siluje srpski vojnik i koju potom ubiju pred majčinim očima. Ta scena silovanja je za mene bila jako teška i emotivna. Nekoliko puta smo morali zaustavljati kadar jer je bilo jako teško gledati, ali i igrati… Premijera se ubrzo očekuje, ali se još ništa zvanično ne zna. U filmu sam imala scene sa Selmom Alispahić i Majom Jurić, koje igraju moju majku i sestru.
Uz sve dosadašnje iskustvo, šta preferirate: teatar ili film?
– Oboje. Teatar je, i uvijek će biti, najveći osjećaj slobode koji mogu osjetiti. Njemu se vraćaš uvijek i imaš stalnu potrebu za njim. Film je, za mene, još uvijek neistraženo polje. On sa sobom nosi toliko toga što moram naučiti. On je adrenalin, uzbuđenje i još uvijek misterija.
Kakvu ulogu priželjkujete?
– Glavnu. Želim tu vrstu odgovornosti.
S kojim biste glumcem voljeli imati ljubavnu scenu?
– S Michaelom Madsenom ili Dolphom Lundgrenom u mlađim danima! (smijeh)
Kojem se filmu uvijek iznova vraćate?
– The Red Shoes, Michaela Powella i Emerica Pressburgera.
A koji vam izmami suze?
– Puno je filmova. Ustvari, slaba sam na mnogo toga. Skoro svaki film koji pogledam, zbog nečeg pustim suzu, bar nakratko. Tako da je bolje da ne nabrajam J.
Vidite li sebe više kao Romeovu Juliju ili Wonder Woman?
– Kao Juliju kojoj je u jednom trenutku dosadilo da je Julia i obukla je kostim Wonder Woman te otkrila sve čari koje akcija, izazovi i adrenalin nose. Iskreno, želim da u ovim godinama iskoristim svoju fizičku spremnost i da naučim još puno stvari koje dosad nisam imala priliku. A poslije, kad ostarim, uvijek mogu igrati vješticu na metli koja daje jabuku Juliji J.
Kojoj se glumici divite?
– Volim rad Beatrice Dalle, kao i filmove Asie Argento; naravno, tu je i predivna Cate Blanchett. Ali niko nije čaroban kao Tatjana Šojić, i kao glumica, i kao osoba.
I na kraju, kakav vam je plan za SFF, koje programe nikad ne propuštate?
– Za Sarajevo Film Festival moraš biti pripremljen unaprijed ako ne želiš da tih divnih osam dana samo prođe pored tebe. Ono što nikad ne propuštam su dva festivalska programa: U fokusu i Tribute to. Naravno, večernje projekcije na Open Airu su ono što me asocira na SFF još prije nego sam odlučila da želim biti glumica. Master časove Joshue Oppenheimera i Olivera Stonea jedva čekam! A posebno se radujem našim filmovima: Muškarci ne plaču Alena Drljevića, Žabi Elmira Jukića i prvom animiranom dugometražnom bh. filmu Ptice kao mi, Faruka Šabanovića i Amele Ćuhare.

Gracija 322, 11.8.2017.

Pročitaj još
Related

IWG – Lider na svjetskom tržištu širi se na zapadni Balkan

Osam miliona ljudi u preko 120 zemalja već uživa...

Moje Sarajevo, moja priča

Saradnja najveće filmske smotre u regiji i BH Telecoma,...

Trik koji će vam pomoći da dobijete savršeno hrskave krompire

Sve što morate znate za pripremu krompira iz pećnice...

Authority Partners Bridge: Dvojac After Affair oduševio posjetitelje

Svi ljubitelji elektronske muzike sinoć su bili na pravoj...