Piše Kristina Ljevak Bajramović
„Verba volant, scripta manent” (riječi lete, napisano ostaje) bilo je prvo što sam naučila na času latinskog. Kasnije će se ispostaviti da je to jedini jezik koji mi je, osim maternjeg, išao.
Imam jednu čarobnu svesku. Nisam je kupila u ezoterijskoj radnji, nije mi je poklonila žena koja zna kad je retrogradni Merkur, niti sam je prije prve upotrebe punila na mjesečini. Obična je. Ali sve što u nju upišem, prije ili kasnije se desi.
Godinama sam mislila da je do sveske. Do korica, papira, hemijske koja lijepo klizi, do neke moje male privatne magije koja ne zahtijeva ni kristale, ni afirmacije, ni radionicu pod nazivom „Probudi boginju u sebi“, što bi me vjerovatno natjeralo da boginju uspavam na još deset godina.
Onda sam, prilično kasno za osobu koja se profesionalno bavi tekstom, shvatila da nije čarolija u svesci, nego u zapisivanju. Ono što ne zapišem ostaje magla, nejasna namjera, plutajuća obaveza, nešto što će me pratiti danima i gristi me iznutra, a da ne znam tačno zbog čega sam nervozna. Ono što zapišem prestane biti pritisak u glavi i postane zadatak sa vrlo jasnim ishodom.
Slično je, čini mi se, i s mojim crnim haljinama. Godinama sam mislila da ih nosim zato što ih volim. Onda sam shvatila da ih volim zato što je dovoljno da ih navučem na sebe. Nema pregovora između gornjeg i donjeg dijela, nema pitanja da li majica ide uz hlače, nema jutarnjeg referenduma pred ormarom, nema potrebe da se tijelo, raspoloženje, vremenska prognoza i stvarnost dogovaraju kao koalicioni partneri poslije izbora.
Crna odjeća je sistem. Cipele u boji su dokaz da nisam sasvim odustala od estetike. Iz daljine ionako niko ne zna razliku u šavu, a ako neko zna, taj ima previše slobodnog vremena i vjerovatno zaslužuje da mu se povjeri organizacija ormara, države i svih neriješenih predmeta iz mog života.
Sve češće mislim da mnoge stvari koje smo zvale karakterom, ukusom, lijenošću, kampanjskim radom, čudnom prirodom ili snalažljivošću zapravo mogu biti naši mali privatni sistemi preživljavanja. Čarobna sveska. Crna haljina. Cipele u boji. Prepisan raspored festivala zato što tuđi redoslijed u našoj glavi ne postoji. Lista na papiru. Rad u zadnji čas. Spontan nastup koji ne nastaje iz praznine, nego iz godina čitanja, slušanja, zapisivanja, kriza, grešaka, preživljavanja i unutrašnjih mapa.
Neki dan sam tražila jednu bilješku za koju sam bila sigurna da je u svesci. Nije bila. Bila je u telefonu, između podsjetnika za kupovinu i rečenice koja mi je pala na pamet dok sam čekala da voda proključa. Druga polovina iste ideje bila je u dokumentu na laptopu, treća u poruci koju sam sama sebi poslala, a četvrta, najvažnija, u glavi, gdje joj je, objektivno, bilo najrizičnije mjesto. Izvana bi se moglo reći da sam nešto „spontano povezala“. I jesam. Samo što je ta spontanost prije toga prošla kroz nekoliko skladišta, jedan haotičan pogon i najmanje dvije smjene prekovremenog rada.
Iza moje spontanosti je fabrika. To nije uvijek lijepa fabrika, nema uredno označene pogone ni radno vrijeme, često radi noću i u vanrednim okolnostima, ali postoji. U njoj se slažu rečenice, pamte tuđe priče, povezuju knjige, ljudi i događaji, prave bilješke, spašavaju rokovi i povremeno proizvodi iluzija lakoće.
Možda zrelost nije u tome da konačno postanemo uredne, linearne i uvijek spremne osobe. Možda je zrelost u tome da prepoznamo vlastite male sisteme i prestanemo ih se stidjeti. Da čarobnoj svesci damo mjesto komandnog centra, haljini priznamo organizacijsku funkciju, a spontanost prestanemo poklanjati kao prirodni dar i počnemo je štititi kao kapital.
