Razgovarao Senad Pećanin
Snimci Majda Balić i Velibor Božović
Potpuno se neprirodno osjećam kada sa Sašom Savićem (49) razgovaram “za novine”. S jedne strane sam presretan da je neko naš, iz raje, postao u svjetskim razmjerama tako uspješan i ugledan čovjek. S druge, ne mogu da se naviknem da je to onaj Saša, s kojim sam radio na Omladinskom programu Radio Sarajeva i na Dobrim vibracijama TV Sarajevo, osnivač i predsjednik Ribolovno-demokratske stranke koji je mrtav-ozbiljan prijetio da će pozvati milione jegulja iz Meksičkog zaljeva da izvrše invaziju na ovdašnje rijeke ukoliko se političari nekadašnje Jugoslavije ne uozbilje… Ali, nisam jedini: ne može se navići ni teta Emina, Sašina mama, koja mi priča šta mu je rekla kada joj je javio da je izabran za najuspješnijeg marketinškog menadžera u Americi: “Rekla sam mu: tolika Amerika a nemadoše nikoga boljeg od tebe da izaberu?!”
Od svoje radijske emisije napravio je brend, da bi dvadesetak godina kasnije njegovo ime postalo brend. Već je u legendu ušlo to kako je, kao izbjeglica iz Sarajeva kojeg je rat zatekao u Sloveniji na pecanju, prve ozbiljnije pare zaradio u Pragu 1992: američkim turistima, levatima koji su tih godina pohrlili da vide bivše komunističke zemlje, uvalio je na desetine komadića nekakvog srušenog zida koji je ugledao iza studentskog doma u kojem je bio ilegalac; naravno, od Saše su na Vaclavskim Namestima kupovali posljednje ostatke Berlinskog zida… Samo desetak godina kasnije, zločinačka Al-Kaida ruši američki san. Svega nekoliko dana nakon 11. septembra, Bijela kuća odlučuje da pokrene veliku i skupu marketinšku kampanju popravljanja imidža Amerike u islamskom svijetu. Sugovornika koji treba da osmisli kampanju u State Departmentu čeka tadašnji državni sekretar Colin Powell. Naravno, američka administracija zna ko je najbolji, i na sastanak sa Powellom dolazi – naš Saša sa Koševskog.
Ni taj sastanak, a ni to što godišnje provede stotinjak dana putujući s jednog kraja svijeta na drugi (prvom klasom; priznajem da sam fasciniran time s obzirom koliko koštaju te karte), ne sprječava ga da svake godine nađe vremena da nekoliko puta dođe u Sarajevo i posjeti majku Eminu, Neretvu i stare prijatelje. No, ovaj dolazak se razlikovao od svih prethodnih: ne samo što nije doletio biznis-klasom, nego je po prvi put u Sarajevu organizovano predavanje na kojem su zainteresirani platili ulaznicu od 117 maraka da bi čuli o Savićevom iskustvu u marketinškoj industriji i iz prve ruke se upoznali s onim što nas čeka u bliskoj i daljoj budućnosti. U salu nije moglo da stane više od skoro 200 ljudi, a sav prihod Saša je odlučio podijeliti ribolovnom udruženju iz Konjica koje čuva i poribljava Neretvu te Fondaciji “Obrazovanje gradi BiH” sjajnog generala Jovana Divjaka. Bio sam na predavanju i podijelio sam ushićenje svih prisutnih: radi se o događaju godine u Sarajevu! Osjećao sam se kao da slušam predavanje u Silicijskoj dolini. (Kad sam mu ovo rekao, Saša mi je ispričao sljedeće: “Prije tri sedmice, u Googleu sam imao sastanak s direktorima. Kad sam došao u Silicijsku dolinu, po mene su poslali auto, sjeo sam, i onda shvatio da nema vozača. Vozili smo se dvadesetak minuta i u nevjerici sam gledao hoće li nas spucati kakav auto. Ali nije.”)
Osim sadržaja, fascinirala me je i Sašina pripremljenost. Iako sam se još prije 15 godina u New Yorku uvjerio da valja proći tri sekretarice da bi se došlo do njega, očekivao sam nekadašnjeg majstora improvizacije, kojem nije potrebna posebna priprema za ono što ima u malom prstu. Međutim, ne samo da sam se prevario nego je Saša demonstrirao zapanjujuću “kontrolu lopte” u svakoj situaciji: predavanje je ilustrirao s pedesetak zanimljivih slajdova kojima je bio okrenut leđima, a u svakom trenutku je bez gledanja znao ne samo koji je sljedeći slajd već i svaki podatak ili brojku koja se na njemu pojavljuje. Kad sam ga pitao je li se pripremao za predavanje, iz odgovora sam shvatio da se promijenio i da je potpuno različit od većine nas ovdašnjih: naime, malo ko bi ovdje javno priznao da je štrebao i pripremao se za javni nastup, čak i ako jeste. Uostalom, evo šta mi je rekao o svom odnosu prema poslu i obavezama:
– Jako mi je važno da sve bude na visokom nivou. Evo, juče sam otišao da se ošišam kod Šabića; predstavljam sebe i svoju firmu. Za svaki sastanak sam spreman: ako ljudi iz Klasa hoće da plate da bi sa mnom razgovarali, ja moram prije sastanka znati što više o Klasu. Ako si u nečemu dobar, bilo bi nepošteno razočarati ljude nečim što nije na nivou njihovih očekivanja. Svaki put se trudim da dam više nego što klijenti očekuju. Iznenađujuća je gungula oko mene u Sarajevu. Ja sam u svijetu ribolova poznatiji nego u svijetu marketinga. Prije nekoliko godina sam išao u Sibir i na jednom dijelu rijeke, u dužini od 500 metara, morao se izvesti zabačaj muhe lijevom rukom, jer je takva konfiguracija terena i duva vjetar pa je jedini način koji će ti dati šansu da uhvatiš lososa taj da zabaciš lijevom rukom. A moja lijeva ruka je uvijek bila samo za ukras, nisam njome mogao ni jesti. To me je toliko naljutilo da sam po povratku u New York uzeo ličnog trenera s kojim sam radio šest mjeseci kako bih izjednačio performansu lijeve sa desnom rukom. I sljedeće godine sam otišao na isto mjesto i poslije 15 minuta uhvatio lososa od 12 kila! Time sam vratio svu tu investiciju. Tako je u svemu: hoću da budem bolji čovjek, bolji otac, bolji direktor…
Kako izgleda tvoj radni dan?
– Ustajem u šest, vodim cuku napolje, vratim se, istuširam, spremim, krenem na posao oko 7, a tokom vožnje od 45 minuta obavim razgovore s Evropom. U uredu, sekretarica vodi moj život: ona organizuje, ona me brani, brine da sam zdrav, da sam pojeo, ne znam kako bih bez nje… Evo moje sedmice: kratki sastanci, lista čekanja, klijenti, zaposleni… Sve se to nekako ugajguli. Imaš neka odricanja, ali ih dovedeš u mjeru da nikog ne ugrožavaju. Ako supruga i ja imamo pola sata da provedemo zajedno u 22:30, kad psa izvedemo napolje, gledamo da to bude lijepo, samo za nas. Poslije 12 sati posla, vježbam violinu s mlađom kćerkom i radim matematiku sa starijom. Nemam puno vremena za sebe, osim što subotom poslijepodne sjednem u kola, najčešće sam, i odem u svoju kuću u Woodstock, koja je u šumi, nema ni TV-a, ni interneta…
Nakon što je tvoj munjeviti uspon u karijeri okončan čelnim pozicijama u najvećim marketinškim agencijama, McCann, Publicis i Havas Media, prešao si u kompaniju MediaCom, koja je imala puno problema u poslovanju, da bi je poslije tri godine napravio najuspješnijom. Objasni mi šta si poduzeo po dolasku na čelo nove firme, što je rezultiralo tvojim proglašenjem za menadžera godine u marketinškoj industriji najvećeg tržišta na svijetu?
– Stvorio sam firmu s potpuno novim gledanjem na marketinške izazove i načine na koje ih rješavaš, to je broj jedan. Zatim, povezao sam sve baze podataka koje je firma prethodno koristila odvojeno. Kad sam doveo inžinjere i naučnike koji su to sve uradili, shvatili smo da, ustvari, imamo sve podatke o 198 miliona personalnih profila ljudi koji žive u Americi. Dakle, odjednom se ukazala mogućnost da se ne obraćamo tebi reklamom zato što si dio nekog plemena ili društvene grupe kojoj pripadaš, nego ti se obraćamo reklamnom porukom koja je vrlo lična i određena svim onim što o tebi znamo. Dakle, povezali smo baze podataka, od kreditnih kartica do medija i brendova koje pratiš, i tako dalje… Sad dolazim do ostvarenja životnog sna: totalnog redizajniranja značenja reklamne kampanje. Reklamna kampanja je način na koji se poruka isporuči milionima ljudi. To hoću da promijenim koristeći internet, društvene mreže i druge tehnologije koje su nam na raspolaganju. Želim isporučiti ideju o brendu na različite načine milionima ljudi, ali tako da poruka bude kreirana na poseban način za svakog od njih. To je bilo nemoguće do prije četiri-pet godina, a sad imam i gradim algoritme koji sklapaju reklamnu poruku na osnovu podataka koji definišu tebe i jednako tako svakog od miliona ljudi kojima će poruka doći.
To je uzbudljivo, ali djeluje pomalo zastrašujuće. Razmišljaš li ikada o ovoj dimenziji?
– Naravno. Zastrašujuće… A šta nije zastrašujuće u našim životima? Pogledaj taj svoj iPhone, koji je predstavljen svijetu prije sedam-osam godina, pa razmisli koliko se stvari u tvom životu promijenilo za to vrijeme. Kad sam se spremao za ovu prezentaciju u Sarajevu kod moje mame, koja u stanu nema ni kompjuter, ni internet, i živi kao prije dvadeset godina, sjetio sam se da je moj pokojni tata, dok smo sestra i ja odrastali, dovodio svog prijatelja jednom godišnje da nam napravi porodičnu fotografiju. I izgledala je kao porodična fotografija svih porodica u regionu: u pozadini imaš ili regal ili police s knjigama ili pločama. E, sad, zamisli kad tvoja djeca budu pravila porodičnu fotografiju: pravit će je mobitelima koji su zaduženi za nestanak dizajna u našim životima i našim stanovima. Dakle, više nema knjiga u stanu jer su ti sada u telefonima i kompjuterima; nema više ploča ni CD-ova jer su u telefonima; ne koristiš kameru, ni fotoaparat jer telefon služi i za to; ne koristiš ni televizor zato što ono što te zanima možeš gledati kad hoćeš i gdje hoćeš na svom telefonu. A nema više ni regala. Prema tome, meni to ništa nije zastrašujuće sve dok imaš mogućnost olakšati ljudima život i učiniti ih produktivnijim. Ljudi će ti dati priliku da s njima komuniciraš.
S druge strane, veoma smo ozbiljni kada se radi o privatnosti ljudi, i to nikada nećemo narušiti ili zloupotrijebiti. Ovim sahranjujemo način na koji se radilo decenijama: kreiraš istu poruku za milione ljudi, ponavljaš je više puta i to se zove kampanja. Toga više neće biti. Jedna od posljedica novih tehnologija jeste i činjenica da su ljudi u svoje ruke uzeli odluku da li će, koje i kakve marketinške poruke prihvatati. Dakle: otvoren sam prema reklami ako mi ona isporučuje neku vrijednost, to jest, ako mi pomaže da živim bolji, brži i produktivniji život. Reklama koja me pokušava uvjeriti bez ikakvih razloga da trebam kupiti tvoj proizvod, više ne funkcioniše. Dalje, prvih stotinjak dana po dolasku u firmu ja sam glumio muhu na zidu i slušao šta zaposleni govore i imaju mi reći. Svakom uposleniku sam postavio isto pitanje: o čemu se radi, kakva je to firma u kojoj oni rade? Pedeset ključnih ljudi mi je dalo pedeset različitih odgovora i odmah sam shvatio da prije svega moramo pojednostaviti objašnjenje razloga zašto postojimo. Definisali smo razlog postojanja u jednostavnoj i razumljivoj rečenici: Naša svrha je da kreiramo i distribuiramo ideje koje će pomoći ljudima da vide brendove u drukčijem svjetlu.
To je onaj “mission statement” koji je u Americi uobičajen.
– Da. A to je upravo ona pomoć koja meni kao potrošaču treba kad odem u supermarket ili prodavnicu i ispred sebe vidim pedeset vrsta istog proizvoda skoro istog pakovanja, skoro iste cijene, način na koji te ubjeđuju da kupiš upravo njih je isti, i ja, zbunjen, treba da se odlučim za jedan. To je rukovodilo svime što smo uradili, ljudima koje smo zaposlili, talentima koje smo pokušali da nađemo… I stvari su krenule svojim tokom: počeli smo praviti bolje kampanje, postali tačniji u ispunjavanju naših obećanja klijentima, počeli dobijati nagrade i počeli rasti s novim klijentima na način koji nikada prije nije viđen u jednoj takvoj kompaniji. Prošle godine smo samo s novim klijentima sklopili posao od oko milijardu i šesto miliona dolara. To je sve bilo jako uzbudljivo, ali je meni donijelo i nove izazove. Ja nekoliko puta godišnje pravim istraživanje u mojoj firmi koliko su zaposleni sretni što rade u njoj. Ozbiljno slušam šta mi govore i pokušavam ispraviti sve što mogu. I onda mi jedno istraživanje pokaže da je broj sretnih zaposlenika pao za 25 posto u roku od tri mjeseca. I to se desilo baš kad smo zaposlili nove ljude. A u firmi služimo doručak zaposlenim i ubrzo ću ti objasniti zašto je to bitno za ovu priču. Dakle, radim i razmišljam o novim tehnologijama, privlačenju talenata, edukaciji zaposlenih, investicijama…, a ono što sam zaboravio jeste da naložim da se svako jutro kupi 250 banana više nego dotad, za nove ljude koje smo zaposlili. E, to ti je ljepota menadžmenta: ako hoćeš da budeš uspješan menadžer, moraš djelovati na različitim nivoima. Moraš da inspirišeš klijente koje imaš i o kojima sanjaš, i to je obaveza na nekom najvišem nivou, ali moraš biti spreman razgovarati i s ljudima koji ti čiste ured, koji su početnici u poslu, da njih inspirišeš, obezbijediš im infrastrukturu, pa i tu bananu za doručak.
Saša, želim da ti izložim jednu svoju “teoriju”, razlog zbog čega mrzim marketing. Nekad je marketing služio kao sredstvo da ljudi zadovolje svoje potrebe za proizvodima ili uslugama. Međutim, čini mi se da to već odavno, ne znam tačno od kada, više nije svrha marketinga: njegova svrha je danas da kod ljudi vještački stvara potrebe. Dakle, cilj nije zadovoljavanje, nego vještačko stvaranje potreba. E, zato mislim, i sad malo karikiram, da ste ti i tvoje kolege zločinci koji vrlo uspješno kod ljudi stvaraju privid potreba za proizvodom koji reklamirate. Doduše, veći krivac sam ja: ko mi je kriv što sam kreten kojeg ste uspjeli ubijediti da mu treba svaki novi iPhone koji se pojavi! Evo, imam iPhone 6 Plus, ali već gledam kako da nabavim iPhone 6 Plus S, a ustvari iPhone 4 je bio sasvim dovoljan za moje potrebe…
– Mislim da te nismo mi ubijedili, a sad ću ti objasniti i zašto. Sve promjene koje su se desile u komuniciranju među ljudima imale su i pozitivne i negativne strane. Prije dvadeset godina, dakle prije masovne upotrebe interneta i Googlea, postojala je teorija koja je govorila da je veza između bilo koja dva čovjeka na Zemlji šest ljudi. Pojavom Facebooka i socijalnih mreža, veza je 1,7 ljudi. Razumiješ? Dovoljna su ti dva prijatelja na Facebooku preko čijih prijatelja možeš doći do svakog čovjeka na svijetu. Pozitivna stvar je to što se cijeli svijet povezao. Negativna stvar je to što kad smo ti i ja odrastali, naš krug prijatelja i ljudi sa kojima smo se poredili bio je pet-šest, maksimum deset bliskih ljudi. Tako da si ti svoju ličnost i imidž kreirao mjereći se i nesvjesno s deset ljudi iz mahale ili razreda. Pojavom socijalnih mreža, naša djeca se mjere i porede sa petsto, šesto, hiljadu ljudi iz najbližeg okruženja. Potreba da budeš ukorak sa svime što se dešava nije krivica marketinga, već novog načina života koji živimo. Marketing vjerovatno profitira na osnovu činjenice da ti želiš najnoviji iPhone, ili da naša djeca imaju najnoviju odjeću. Obojica imamo petnaestogodišnje kćerke: biti tinejdžer je danas puno teže nego kad smo mi odrastali zato što ima puno socijalnih mreža, a jedna od njih je Instagram. On je donio puno nesreće mladoj generaciji koja se kroz svoje fotografije mora upoređivati sa puno većim brojem ljudi. Dakle, taj trend selfija, koji mi gledamo kao “joj, kret…, šta se ovo…”, i konstantno kreiranje fotografije je samo jedan jecaj kroz koji se ostatku svijeta govori o pripadnosti trendu.
Radio sam ja i kampanje koje me nisu činile sretnim. Recimo, pelene za petogodišnje dijete. Bilo mi je pomalo muka, jer šta će petogodišnjem djetetu pelena, zašto ga roditelji nisu naučili da koristi toalet? Ali, onda shvatiš da oba roditelja rade, često i po dva posla, da bi mogli platiti dobru školu za svoje dijete, koje u toj trci još nisu uspjeli naučiti da samo zadovoljava osnovne higijenske potrebe. To je jedna vaga koja se zove slobodno tržište, biznis i profit.
Dok sam čekao da se javiš, pročitao sam, na telefonu, intervju koji smo radili tamo neke 2001. godine, i veoma mi je bio zanimljiv. No, istovremeno mi iskoči ponuda za aplikaciju “pocket”, pogledam, dopadne mi se, skinem je, i onda dolazi momenat radi kojeg ti sve ovo pričam: da bih mogao koristiti ovu aplikaciju, kao i sve druge, traži se pristup svim mojim podacima: mejlu, Facebooku, kontaktima… Ponekad i odbijem takav zahtjev, pa ga nakon nekog vremena prihvatim, osjećajući se pritom baš loše: kao da me neko ucjenjuje za uslugu tražeći pristup mojim krajnje privatnim podacima. Objasni mi šta sam ja svojim pristankom na te uslove omogućio onome ko ih traži, šta će mu ti podaci? Je li taj moj “rendgenski snimak”, ti podaci, to što tebi kao marketinškoj agenciji treba?
– Da. To je to. Ha, ha, ha…
Objasni mi to, molim te!
– To što si ti sad objasnio je varijanta u kojoj te neko pita za pristanak da koristi podatke o tebi, tvoje kontakte, i da ih koristi bez da upotrebljava tvoje ime. To je važna stvar i oni to ne smiju prekršiti. To bi bilo kršenje zakona i kraj firme. Ali, oni hoće da te povežu sa stvarima koje tebe interesuju. Svaki put kad koristiš internet, za sobom ostavljaš trag. Ostavljaš ga nesvjesno, a ja taj trag koristim da napravim profil tvoje ličnosti, da saznam tvoje snove, da saznam šta si već kupio. Onda iz te nepregledne baze ponuda koju imam analitički odredim koja je vjerovatnoća da ćeš ti biti zainteresovan za određeni proizvod; potom kreiram specifičnu ponudu koja će tebe zainteresovati i navesti te, u konačnici, da kupiš prizvod ili uslugu koju ti nudim. Dakle, to je neki eko-sistem povezanih podataka o tebi i poruka koje ti ja šaljem.
Ja sam u redakciji posljednji ostavio pisaću mašinu i prešao na kompjuter. Imao sam stav da kompjuteri dehumaniziraju ljude, da treba uvesti moratorij na razvoj kompjutera jednako kao na nuklearno naoružanje… Misliš li da je uzaludno opirati se tome?
– Živiš svoj život na način i prema odlukama koje praviš. Prema tome, možeš odlučiti da odeš na neki svjetionik na Jadranu i tamo živiš do kraja života ili ćeš se uhvatiti ukoštac sa ostatkom svijeta. Kad sam bio u Indiji, kad sam vodio Procter and Gamble, u našem uredu u Mumbaiju vidio sam ljude koji su bili bosi i za koje nisam znao šta rade. Dobio sam odgovor da su to “pomagači”. Dakle, odu ti po kafu, cigarete, piće, hranu, daš im pare, oni ti donesu i to je njihov posao. Strašno me je pogodilo kad sam saznao da ih plaćamo 60 dolara mjesečno, a ja spavanje u hotelu u njihovom Mumbaiju plaćam 700 dolara za noć. Shvatio sam da je cijena sobe u kojoj odspavam devet sati jednaka njihovoj godišnjoj plati. To mi se učinilo stravično nepravednim i šokantnim. Onda sam zatražio da se s njima upoznam i popričam. Iz razgovora s jednim od njih koji je govorio engleski, shvatim da je mnogo sretniji nego ja. Činjenica da ima posao, da može svakog mjeseca sinu kupiti košulju, kćerki suknju, bila mu je dovoljna da vjeruje da je on bogom izabran na ovom svijetu. A ja sam imao sve najmodernije telefone i “avione i kamione” koje možeš da zamisliš! Prema tome, to je filozofsko pitanje šta želiš…
Kako ti se “činimo” – Bosna, Sarajevo, ljudi…?
– Sjećam se da si mi slično pitanje postavio i prije petnaestak godina kada smo pravili taj intervju koji si pomenuo. Mislim da si, po svom običaju, uzeo rečenicu koja je bila najbombastičnija, nešto kao “Nisam zadovoljan promjenama koje se dešavaju”. Iako sam ja apolitičan, ti si to uradio… Mada bih i ja to uradio na tvom mjestu. Onda sam ti rekao da sam bio nezadovoljan razmišljanjima mladih ljudi i uopšte orijentacijom na male snove. Čini mi se da se to nije promijenilo. A ja sam našao načina da svaki put kad dođem sebe učahurim u neki svoj mikrosvijet: da ne bih imao prilike da se razočaram ili vidim stvarnost, organizovao sam druženje sa prijateljima, dođem dan u Sarajevo, sljedeći odem u Konjic i čim zagazim u Neretvu, ja sam sretan. Mislim da se sada dešava jedna stvar koja je još gora nego kad smo pričali prije petnaest godina: kao što sam ja našao načina da Bosnu sačuvam u najljepšim uspomenama, tako su ovdašnji ljudi našli efikasan način da objasne zašto ovdje nije moguće ništa dobro učiniti. I onda se to koristi kao opravdanje da uopšte ne potrošiš bilo kakvu energiju razmišljajući kako nešto uraditi. Evo, vezano za moje predavanje i odluku da doniram prihod od prodaje ulaznica, ljudi me čudno gledaju i pitaju: “Što si donirao te pare?” Kao da me pitaju: “A šta je iza toga?” A moj odgovor je: “Prije sedam godina sam se spuštao prekrasnom Neretvom i nisam vidio nijednu ribu u rijeci. I umalo se nisam rasplakao na kraju tog dana. Dakle, neko nešto mora uraditi.” Lako je govoriti “ne može se”, “ne slažu se”, “kreteni” i tako dalje. Ja još uvijek idealistički vjerujem da promjene u društvu počinju od pojedinca. Vjerujem da se pozitivna promjena u društvu može desiti ako jedan uspješan čovjek inspiriše ljude oko sebe, pa oni druge oko njih, pa se tako stvore koncentrični krugovi inspirisanih ljudi. Mnogi pričaju o merhametu, ali je pitanje koliko ga ljudi stvarno prakticira. Ako su ljudi spremni da plate da bi vidjeli i čuli šta ja imam da kažem, da čuju moje iskustvo, onda ja njih hoću da uključim u očuvanje Neretve. Pa će se možda oni sljedeće godine, kada stanu u Konjicu vraćajući se s mora, osjećati dobro kad ugledaju u Neretvi pastrmku pa kažu: “E, vidiš onu dole pastrmku, ono sam ja platio!”
Je li ohrabrujuće da postoje ovdašnje firme poput Klasa i njegovih ambicioznih vlasnika iz Tešnja koji su tražili da se sretnu s tobom i popričaju o tome kako da plasiraju svoje proizvode na svjetsko tržište? Zanimljivo je da sam njihove proizvode nalazio u Stockholmu…
– Ja sam otkrio njihovo brašno u jednoj prodavnici u Queensu i redovno ga kupujem. Kad sam ga prvi put kupio, otišao sam kući, na internetu našao kako se prave uštipci i tajno ih napravio i pojeo, jer bi me Sabrina, moja supruga, vjerovatno ubila.
I, mogu li oni ili neka druga domaća firma napraviti svjetsku priču?
– Tvrdim da je pravljenje i lokalnih i globalnih brendova zasnovano na uniformnim pravilima. Dakle, pojednostavljeno, svaki brend mora da zadovolji dva kriterija: da ostvari emotivnu vezanost sa potrošačima, sa ljudima, a na drugoj strani mora postojati neka praktična prednost koju taj brend ima u odnosu na konkurenciju. Kad kreneš s tim, onda dođeš do pitanja: šta je to što tebe veže s kafom iz Visokog, ili s brašnom, ili s toaletnim papirom, ili s drvenom stolicom… A drugi dio marketinške priče je šta je ta vrijednost koju ćeš dobiti kupovinom tog proizvoda ili usluge. I onda postoji proces po kojem vagaš i jednu i drugu stranu: neki brendovi igraju više na emotivnu, neki na racionalnu stranu. Ovdašnjim firmama ne dajem konkretne savjete, nego s njima dijelim moje profesionalno iskustvo i odgovore na vrlo jednostavna pitanja kroz koja oni moraju proći da bi postavili svoj brend na neki nivo koji im daje šansu.
Je li tvoje sarajevsko predavanje po nečemu različito od stotina drugih koja si držao širom svijeta?
– Za ovo predavanje sam se baš potrudio. Prvo, napisao sam ga na bosanskom, a ja bosanski u svom poslovnom životu ne govorim posljednjih 30 godina. Baš sam se mučio dok sam našao riječi koje opisuju to što hoću da kažem. A drugo, kroz njega sam imao priliku da se osvrnem na svoj profesionalni život i sve promjene koje su se dešavale u mojoj industriji, kako sam na njih reagovao i donosio zaključke na kojima se zasniva moje današnje znanje.
U kojoj mjeri su tvoji nastupi plod improvizacije, a u kojoj ozbiljne pripreme?
– Devedeset posto rad i priprema, deset posto improvizacija.
Nevjerovatno, ne mogu da vjerujem. Ti si se stvarno promijenio!
– Znaš šta je interesantno? Pošto ja nemam vremena, zauzet sam od sedam ujutru do osam navečer, ovu sam prezentaciju nekako sklopio i napisao prije tri sedmice i našao primjere koje ću prezentirati. Znaš kako sam našao vrijeme kad ću vježbati prezentaciju? Jedino slobodno vrijeme za vježbanje prezentacije je bilo kada sam vozio od svog ureda kući, navečer u osam. Onda bih sjeo u kola, isključio radio i nekih 60 minuta vožnje svako veče ponavljao priču koju hoću da kažem.
Kad dolaziš u Sarajevo iz Amerike, da li dolaziš kući ili dolaziš od kuće?
– Znaš, ja sam ponosni Sarajlija i ponosni Bosanac. Ali, moja kuća je tamo gdje je moja porodica i gdje radim.
Kako sam izgubio 29 miliona dolara
“Ja trošim puno, a zarađujem više nego što trošim. A zarađujem tako da proteklih dvadeset godina radim 12 do 14 sati dnevno, sa vrlo malo slobodnih vikenda i dana odmora. Doveo sam se u fazu da ako ne radim tri dana, ne osjećam se dobro. Nekad sam išao na pecanje u Sibir zato što tamo gdje ja idem ne rade mobilni telefoni; i dalje idem, ali sad nosim satelitski telefon. Kad smo kupili prvu američku kuću, ostvarenje našeg američkog sna, platili smo je 300.000 dolara. To je bilo 2000. godine. Njena cijena je sada 700.000 dolara, više nego duplo. I sada bi neko rekao: “Jao, kako ste vi to dobro, pametno odradili!” I to jeste dobro, bolje je od 300 napraviti 700 nego napraviti nulu. A i supruga i ja dolazimo iz Bosne, sa ubjeđenjem da je najgore biti dužan, u kreditu, i sve smo prodali da bismo kupili kuću, da se ne bismo zaduživali. Ali, vidi sad ovo: da smo tih 300.000 dolara uložili u akcije kompanije Apple, danas bismo imali 29 miliona dolara!”
