Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimci Privatni album
Često je Tuzlanka Branka Antić-Štauber sama sebi postavljala pitanje kako je moguće da prije 25 godina karijeru mlade i ambiciozne ljekarke, infektologinje, nadopuni ulogom jedne od osnivačica Udruženja Snaga žene. I jednu misiju liječenja zamijeni drugom: u radu sa osobama koje su opterećene gubicima, siromaštvom, razaranjima, iseljavanjem, traumatizacijom, socijalnom, političkom i svakom drugom nesigurnošću, ali i bolešću i psihosomatikom, kao posljedicu svega rečenog. “I dalje tražim odgovor na to pitanje, ali Snaga žene je za mene mjesto gdje čovjek dotakne dušu drugog čovjeka, mjesto gdje može da čuje druge, ali i da osjeti samog sebe i da iskaže svoj profesionalni i ljudski kapacitet, kreativnost u podršci, razumijevanju, empatiji, dijalogu… Snaga žene je snaga koju treba podijeliti, Snaga žene je sloboda koju svi želimo da imamo”, kaže nam na početku razgovora Branka Antić-Štauber, koja od 1996. u Tuzli radi na psihološkoj podršci i ublažavanju ratnih trauma, a od 1999. i kroz Udruženje Snaga žene.
Kako mirite dvije misije, onu ljekarsku i ovu, rekla bih, iscjeliteljsku?
– Rad u našem udruženju Snaga žene je nadahnjujući, pokretač je svih promjena i svega dobrog što čovjek nosi u sebi, daje slobodu u kontaktu, komunikaciji, hrabrost u promjeni i pokušaju da napraviš korak o kome prije nisi ni sanjao. Rad u ljekarskoj praksi je potvrda dugotrajnog izučavanja medicine i medicinskih disciplina koje će pomoći ljudima da dođu do tako željenog zdravlja i ozdravljenja.
Možete li se prisjetiti početne ideje Udruženja Snaga žene?
– Sjećam se entuzijazma s kojim smo osnovali udruženje. Bila je to grupa žena, stručnjakinja iz različitih oblasti društvenih djelatnosti, socijalne radnice, psihologinje, doktorice, pedagoginje, pravnice, koje su smatrale da treba djelovati, nešto korisno raditi. I to sa ogromnom grupom izbjeglica koja je bila zarobljena u malom prostoru, dodijeljenom im u okolini Tuzle, na margini civilizacije i na margini društvenih događanja. Žene, djeca, kolone… ostavljeni ljudi na ulici u sportskim dvoranama, u školama, stadionima, na otvorenom, sa plastičnom kesom u koju su smjestile sve što su imale. Uspomene, sve vrijednosti, cijeli život u jednoj kesi. Bilo nam je to dovoljno da se pokrenemo i dođemo do njih, pokušamo nešto korisno uraditi. Smatrale smo da je tad bilo ljudski i dovoljno da razgovaramo s njima, čujemo njihove priče, podijelimo njihov strah, zebnju, nadu.
Kako je izgledala pomoć u tim počecima?
– Počele smo u prognaničkim naseljima, svakodnevno smo bile u nekoj od škola, sportskim dvoranama. Moja koleginica pedijatrica Nevzeta Mustafić i ja radile smo medicinske preglede, podjelu lijekova, pratile epidemiološku situaciju. Psiholozi i socijalni radnici su razgovarali sa ženama, slušali njihove priče. I danas su mi u pamćenje urezane te ispovijesti.
A gdje je sve Snaga žene prisutna danas?
– Djelujemo u 14 gradova u BiH, sa sve tri nacionalne skupine, i dijelimo različita iskustva, približavamo ljude jedne drugima, da pokušaju razumjeti i pomoći i sebi i njima. Svjedočimo danas da je to moguće: preživjeli i žrtve najbolje razumiju jedni druge i spremni su za dijalog koji je toliko važan. Voljni su za običan ljudski razgovor u kojem je moguće postaviti pitanje zašto se to dogodilo, i da pronađu odgovor koji će biti realan, razuman, ili da, jednostavno, konačno spoznaju besmisao rata.
Kako je Snaga žene mijenjala i mijenja živote žena?
– Poslije toliko godina rada Snaga žene svjedoči promjenama, i ponosni smo na postignuća. Proces rehabilitacije onako kako smo ga mi vidjeli, i u interakciji s korisnicima oblikovali, pokazao se veoma dobrim i učinkovitim. Primijenjeni model oporavka od traume, resursno orijentirani proces rehabilitacije, bio je objeručke prihvaćen od naših žena. To je bilo ono što im je trebalo, ono što su one znale i u čemu su mogle i nas da poduče.
Šta je najviše pomagalo?
– Povratak na vlastitu zemlju, rad na svom imanju, rad sa ljekovitim biljem, uzgoj povrća u plastenicima, rad koji ulazi u okvir hortikulturalne, radno okupacione terapije promijenio je živote naših korisnika. Mogućnost da svoju traumu nosiš, ali da ti ona ne pravi problem u svkodnevnom životu, da možeš da govoriš i o preživljenom, ali i da tvoj život ima smisao. To je bio vrhunac onoga što je bila naša ideja i cilj.
Šta je vama najemotivniji projekat, nešto što vas je ostavilo bez riječi?
– Sve što smo radili bilo je prepleteno emocijama i empatijom, ali susret s djecom koja su proživjela logor i na neki način svjedočila traumatizaciji majki, očeva, svjedočila ubistvima, silovanju, bez hrane i sigurnosti… Djeca koja su preživjela strah i užas, nedužna djeca koja ne raspoznaju ni vjeru, ni naciju, ni problem, ni razlog, zašto su zatočeni… A zamislite dotad ih niko nije pitao kako su. Na neki način bili su iznenađeni kada smo mi okupili njih male logoraše; nikome dotad nisu ispričali svoje priče, strah, zebnju… Oni su sada odrasli ljudi. Taj susret mi je zaustavio misli i dah. Njihova bol i razmišljanje, njihovi snovi, želje, ambicije… Teško je pogledati u oči djetetu koje govori iz danas već odrasle osobe. To su naša djeca, to su mali ljudi koji danas jasno definišu svoje živote, ali smetnja ipak postoji.
Šta je smetnja?
– Oni traže krivce koji nikada nisu procesuirani i danas traže da prožive male dječije snove koji su ostali neodsanjani. Veoma je bolno povrijediti dijete. Rane su duboke i teško se liječe, tu smo da pokušamo da popravimo i da sada djelujemo.
Kakva je vaša veza sa Ženama Srebrenice?
– One su duša duše cjelokupnog rada u Snazi žene, prvi povratci, prve žene koje su imale hrabrosti da uđu u Srebrenicu, da traže svoju djecu, muževe, braću, očeve. Pa onda stvarni povratak, ostanak tamo, retraumatizacija, ponovna izgradnja života, obnova kuća, stvaranje domova, socijalizacija, rehabilitacija, siromaštvo… Sve je bilo odjednom. Kad su došle u Srebrenicu, bez obzira na političke okolnosti te 2001., odlučile su da ostanu, čak i bez ičega tad. One same, u razrušenim kućama. Ta njihova hrabrost da se ponovo suoče sa istinom i stvarnošću za mene je bila nevjerovatna, ali i inspirativna, i potpuno sam razumjela sve što su one šuteći rekle. One su stvarno posebne. Taj potencijal koji daje novu dimenziju mira, suživota, održivog povratka je nešto o čemu treba govoriti, pisati, život bez mržnje, život sa razumijevanjem, život koji je izgubio cijenu, ali je neizmjerno uložio u pomirenje, povjerenje, snagu promjene, vjere koja oslobađa. Morate jednostavno svjedočiti toj dobroj promjeni i majčinskoj toplini i razumijevanju. Veza sa ženama Srebrenice, sa onima koje su danas na istinitom putu i onima koje su još uvijek tu da svjedoče o prošlosti, ali i o dobroj promjeni, za mene je duboka i obilježila je dio mog života, dio mog razvoja i moje promjene.
Radite sa populacijom koja je pretrpjela neki oblik traume, pratite i transgeneracijsko prenošenje traume, kakve posljedice će to u narednim godinama ostaviti po cjelokupno društvo?
– Veoma je važno obratiti pažnju na mlade i na nove generacije koje dolaze. Prenesena trauma je problem koji dolazi u društvima koja nisu sprovela ispravan put oporavka cjelokupnog društva i koja nisu radila na procesu rehabilitacije pojedinaca kao i društvene zajednice. Reforme, promjene, širok pristup postratnoj problematici, školski sistem, zdravstvo, briga za mentalno i fizičko zdravlje, dostižnost pravde i pravičnosti, kultura i duhovnost, sve i sigurno još puno toga je trebalo harmonizirati, prepoznati i korigovati. Mi već imamo vidljive posljedice transgeneracijskog prenosa, imamo mlade koji reflektiraju neprihvatljive oblike ponašanja, ubistva, samoubistva, odlazak iz zemlje, nezaposlenost, anksioznost, depresivnost i elemente PTSP-a. Ovo su važna upozorenja za pokretanje na široku akciju pomoći usmjerene ka mladim ljudima. Mislim da je za naše društvo to sada najvažnije i najznačajnije, u protivnom država će ostati bez vitalnog i zdravog kapaciteta koji leži u snazi i potencijalu mladih.
