Piše Emina Hadžić
Kažu da vrijeme liječi sve. Ali vrijeme je više od lijeka – ono je tiha sila koja polako, ali sigurno, otkriva ono što treba biti otkriveno. Dok mi živimo dan po dan, često izgubljeni u trenucima, vrijeme neprimjetno odmiče, noseći sa sobom iluzije, maske i poluistine. Tek kada prođe dovoljno vremena, kad smo sposobni pogledati unatrag, vidimo stvari onakvima kakve zaista jesu. Pitanja koja su nas jednom progonila, odgovori koje nismo razumjeli, ljudi koje smo idealizirali – sve se razotkrije.
U nekim trenucima, činilo se da ništa nema smisla. Pitamo se zašto smo prošli kroz određene boli, zašto smo gubili ljude koje smo voljeli, zašto su neki odnosi završili baš kad smo mislili da će trajati zauvijek. I upravo tada, dok kopamo po starim pitanjima, shvaćamo da vrijeme nije tu da nam odmah pruži odgovore, već da nas vodi kroz proces koji nam je potreban da bismo sazreli. Kada prođu godine, kad rane zacijele i suze presuše, u miru sagledamo prošlost. Odgovori tada dolaze tiho, kao da su oduvijek bili tu, čekajući da ih napokon razumijemo.
Put prema istini
Vrijeme ne otkriva samo odgovore; ono nam pomaže da vidimo ljude onakvima kakvi zaista jesu. Koliko puta smo vjerovali u nekoga, gledali ga kroz ružičaste naočale, nesvjesni svih mana koje su stajale tik ispod površine? Koliko puta smo si obećali da ćemo zauvijek ostati uz nekoga, a onda nas je vrijeme udaljilo, razotkrivši istinu o onome što nas je povezivalo? Ljudi koje smo jednom smatrali prijateljima, oni koje smo voljeli svim srcem, s vremenom pokažu svoje pravo lice. Neki ostanu tu, uz nas, kroz sve oluje i tišine, dok se drugi odmaknu, nestanu, ostavljajući nas sa sjećanjem koje izblijedi kao stari film.
Ponekad, vrijeme nam pokaže da smo se vezali za ljude koji nas nisu znali cijeniti. S druge strane, otkrije nam i one koji su uvijek bili tu, tiho, iz sjene, ljudi koji su možda prolazili neprimijećeni, a zapravo su bili pravi prijatelji. Vrijeme nam pomaže da prepoznamo iskrene osmijehe, tople zagrljaje i ljude koji su nas vrijedni.
Ali najvažnije, vrijeme otkriva i nas same. U trenucima kada smo suočeni s vlastitim strahovima, nesigurnostima i gubicima, vrijeme nas vodi ka dubinama našeg bića, prisiljavajući nas da se pogledamo u ogledalo. U tim tišinama, između onoga što smo bili i onoga što postajemo, vrijeme nam pomaže da otkrijemo šta zaista želimo, šta nas pokreće i šta nas čini sretnima.
Vrijeme je poput starog prijatelja. Ne nudi nam uvijek odgovore koje želimo, niti nam pruža ljude koje zamišljamo. Ali, ono nas uvijek vodi prema istini, onakvoj kakva jest. Vodi nas prema ljudima koji su vrijedni ostanka, prema pitanjima koja trebamo postaviti, i prema odgovorima koji su nam u srcu oduvijek bili poznati. Vrijeme ne žuri, ono je strpljivo. I ako smo i mi strpljivi, otkrit će nam sve što trebamo znati, jer vrijeme sve donese ko čekati umije.
