Razgovarala: Elma Hodžić
S Vedranom Božinović, dramaturginjom i glumicom u predstavi “Seljačka opera”, razgovaramo o tome kako je nastajala predstava te zašto je “Seljačka opera” relevantna za savremeno društvo. Kako izgleda život scene i predstave prije premijere? Kako bi izgledao svijet da u njemu nema pozorišta i umjetnosti?
Kako protiču pripreme za premijeru predstave „Seljačka opera“? Možete li nam opisati kako izgleda život scene prije premijere?
Premijera je sad već jako blizu i to je dodatno uzbuđenje za sve – od onih ljudi koje publika vidi na sceni, do onih koji su iza scene i koji su, zapravo, publika nastajanja predstave. S jedne strane izuzetno sam uzbuđena jer je pred nama veliki zadatak. S druge strane, već desetak dana znam da imamo predstavu nekako na dohvat ruke. Sad je potrebno samo još toliko napora da je zgrabimo. Kraj svakog procesa nastanka predstave je kao posljednja tri kilometra maratona. Sve te boli. Imaš osjećaj da cilj nikad nije bio dalje. U isto vrijeme, raduješ se i strepiš da li ćeš ga dostići. I znaš da je sad trenutak da uložiš svu snagu i izdržiš – inače smo, što se kaže, džaba krečili.
Koji su bili izazovi rada na predstavi? Koliko dugo zapravo traju pripreme za ovako slojevitu predstavu?
Kako sam ja radila kao dramaturginja predstave, moj rad počeo je još prošle godine. Naime, Seljačka opera Darvasa Benedeka i Pintéra Béle igrana je po Evropi, pa i SAD-u, ali samo na izvornom jeziku – mađarskom. Koristila sam dva postojeća prevoda na engleski i srpski, koji su zapravo titl prevodi predstave, kako bih napravila tekst koji će biti vjeran originalu, ali koji će se istovremeno uklopiti u muziku, koja je zadata. U cijelu priču krajem prošle godine ulazi Lejla Jusić, koju nekako smatram pridruženim članom Drame Narodnog pozorišta Sarajevo i velikom prijateljicom naše kuće, koja je uklapala tekst u zadati ritam notnih zapisa. Početkom godine počinju korepeticijske probe s glumcima. Lejla je uradila mnogo posla jer je sa svakim od devet glumaca propjevala cijelu ulogu. U februaru nam se priključuje maestro Fuad Šetić, koji je u međuvremenu s orkestrom od tri violine i kontrabasom uvježbavao muziku. Fuad je muzički beskrajno talentovan i inteligentan mladi čovjek uz svu svoju, da ne kažem švicarsku, preciznost, jako duhovit i bilo je zadovoljstvo surađivati s njim. Onda, početkom marta, počinju probe s rediteljem Andrásem Urbánom koji radi na način da predstava uvijek nastaje iz onih glumaca koji će je igrati. Mnogo smo improvizovali na zadate teme, koje su uvijek bile u vezi s komadom. Volim način na koji András radi jer je uvijek dobar za ansambl – on uspijeva da iz ljudi izvuče ono najbolje, ali su njegove predstave uvijek zajedništvo. Ja vjerujem da je pozorište zajedništvo, tim a ne soliranje, i zato sam jako uživala u radu sa svim kolegama iz Narodnog pozorišta Sarajevo, ali i dragim gostima Mirvadom Kurićem, Amrom Kapidžić, Aldinom Omerovićem, Makom Čengićem, Sanelom Krsmanović Bistrivodom, Saninom Milavićem, Sanjinom Arnautovićem i Sarom Seksan. Uz sve su nam se priključili i mađarski koreograf Krisztian Gergye, jedan od onih ljudi s kojima želite raditi još nekad u životu i Adisa Vatreš, kostimografkinja i scenografkinja koja je predstavi dala vizualnost. Trajalo je, ali je svaka faza bila izuzetno uzbudljiva. To uzbuđenje se stalno osjeti na glumcima. Čini mi se da svi mi jako volimo ovu predstavu od trenutka kad ona još i nije bila predstava. I to je uvijek dobar znak.
