Priredila Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević
U narednih pet godina, Bosnu i Hercegovinu planira napustiti svaki treći stanovnik (33,5%), dok je 60,5% građana doživio da mu je u posljednje tri godine u inostranstvo otišao blizak član porodice ili blizak prijatelj, stoji u rezultatima istraživanja agencije PRIME Communications, provedenog u decembru 2019. U istraživanju je učestvovalo 1600 ispitanika, a primijenjen je višeetapni stratifikovani slučajni uzorak (moguća greška + – 3%).
Ekonomski analitičar Faruk Hadžić nedavno je iznio podatke kako je BiH za pet godina izgubila 21.700 studenata, 26.000 srednjoškolaca i 17.300 osnovaca. “I ja razmišljam o odlasku iz BiH sa cijelom porodicom, prijatelji me pitaju šta čekaš. Ubrzano se praznimo, imat ćemo ozbiljne ekonomske probleme”, kazao je Hadžić za Face TV. Prema podacima Unije za održivi povratak BiH, u posljednjih šest godina bilježi se stalni rast odlazaka iz BiH: od 2013. do kraja 2019. BiH je napustilo više od 200.000 ljudi. Zabrinjavajući je podatak da je samo tokom prošle godine otišlo oko 60.000, dok je 2018. godine BiH napustilo oko 40.000 ljudi.
O odlasku razmišlja većina građana, vagajući razloge za i protiv, a one koji su bliže odluci da napuste BiH ubrzat će i 1. mart – kad na snagu stupaju novi zakonski propisi u Njemačkoj (poželjnoj destinaciji bh. građana) kojim se proširuju mogućnosti za zapošljavanje kvalificiranih stručnjaka iz zemalja van EU. Zabrinjavajući demografski trend još nije polučio konkretnu akciju bh. vlasti zabavljene vlastitim kadrovskim kombinacijama i aktuelnom političkom krizom.
INES MRENICA
U Evropskoj uniji vidim bezbroj mogućnosti za svoju djecu
“Pogledajte današnju Bosnu i Hercegovinu: dešava se egzodus tužnih lica sa autobuskih stanica; upalite televizor – ne valja; odete da se liječite – zaborave vam makaze u želucu; otvorite djetetovu čitanku – vuk sjedi na grani… Odlaze ljudi koji su u potrebi za poslom i golom egzistencijom, a odlaze i ljudi zasićeni nekim bezveznim pričama… Ovo društvo su upropastili diletanti.” Ovako je prije tačno dvije godine najavila svoj odlazak iz BiH Ines Mrenica (42), dramaturginja i novinarka, tadašnja urednica i voditeljica emisije Veliki ekran na BHT-u. Danas s mužem i dvoje djece živi u Zagrebu.
“Odluka nije bila teška, jer sam već osjećala pritisak na poslu u smislu da u datim okolnostima nisam mogla više napredovati. Živim i radim u Evropskoj uniji sa svim njenim manama i vrlinama, neometanog kretanja, i u njoj vidim bezbroj mogućnosti za svoju djecu.” Ines nije imala egzistencijalno uslovljen motiv za odlazak, tražila je, prosto, stabilniju sredinu u kojoj će njena djeca dobiti kvalitetno obrazovanje, gdje se “neće trovati PM česticama najzagađenijeg grada na planeti i gdje se isto tako neće u tolikoj mjeri trovati nacionalizmom”. I dalje je poslom vezana za Sarajevo: radi kao scenaristica, nešto malo na polju oglašavanja, a odnedavno joj je povjeren i veliki projekat na jednom portalu. U Zagrebu je počela izrađivati keramičke figurice Ana Little Poterry, koje prodaje i u jednom sarajevskom konceptualnom dućanu. Uglavnom, vrijeme provodi na relaciji Zagreb – Vis – Sarajevo. Svugdje joj je lijepo kad se ne unosi u lokalne probleme. “Trudim se imati turistički pristup geografiji da iz svega zvlačim najbolje. Ljudi su manje-više svugdje isti. Lijepo mi je doći u Sarajevo i vezana sam nekretninama i poslom, tako da možda mogu reći kako nikada nisam za posve ni otišla. Ne treba biti isključiv. Planiramo nekad i povratak, a onaj odozgo se smije i sve je apsolutno moguće.”
JASMINKO HALILOVIĆ
Mnogo je lakše živjeti ovdje ako si šest mjeseci godišnje vani
Sarajevski ekonomista Jasminko Halilović (31), direktor Muzeja ratnog djetinjstva, krajem 2019. je, svodeći račune vlastitih godišnjih rezultata, podijelio s prijateljima na Facebooku dilemu o odlasku ili ostanku u BiH. Dva mjeseca kasnije, pitamo ga da li je riješio dilemu. “Ne želim otići iz BiH zato što su tu ljudi do kojih mi je stalo, i zato što imam izgrađen društveni i poslovni život. S druge strane, sve bolje se osjećam kad sam van BiH. Godi mi udaljenost od političkog i društvenog blata u kojem se svakodnevno valjamo.”
Slika nam svakodnevnicu u kojoj je zbog prirode posla izložen javnosti, te je, kako kaže, bio i jeste nevoljen od političara i politike i zbog toga bio na udaru inspekcija, službi i procedura. “Ta vrsta pritiska ne godi nikome i umara čovjeka. Ne radi se o tome da od nečeg bježite ili da vas je neko otjerao i pobijedio takvim pritiskom, već o tome da je život jedan i da za takve procese nemate i ne želite imati vremena. Tako da, iako još uvijek nisam donio odluku da se negdje selim, provodim i provodit ću sve više vremena van BiH dok se stvari ovdje ne promijene.”
Zasad ga u definitivnom odlasku sprečava činjenica da ionako u prosjeku van BiH provodi više od 180 dana godišnje, što mu zahtijeva i posao, te to što puno stvari može raditi bilo gdje, samo da ima pristup internetu. “To je vjerovatno glavni razlog zašto se nisam odselio iz Bosne. Mnogo je lakše ‘živjeti’ ovdje ako nisi tu šest mjeseci godišnje. Osim toga, moj posao je takav da sam dosta angažovan i van BiH, ne ovisim o našoj državi na bilo koji način. Zbir tih svih faktora čine da ja živim negdje na pola puta između BiH i inostranstva. Da nije tako, vjerujem da bih trajno otišao.”
Društva su, smatra Halilović, dobra onoliko koliko su dobra u prosjeku, a ne onoliko koliko su dobre njihove najsnažnije jedinke. “Bez pravednog sistema nema pravednog društva, a ljudi ne žele živjeti u nepravednom društvu. Zašto? Pa zato što već za 10-20 eura mogu odletjeti u pravednije i bolje društvo. Kome to nije jasno, i ko misli da će ljudi ostajati ovdje zato što nas ‘nijedno sunce neće grijati kao bosansko’, ti nisu bili ni u Kolumbiji, ni na Floridi, ni u Italiji ili Njemačkoj. Sva ta sunca griju isto kao bosansko, ali je većina drugih stvari značajno bolja nego u Bosni.”
ARNELA ISLAMOVIĆ
Umjesto Dohe izabrala sam Lukavac
Poziv da radi za poznati lanac salona ljepote u Kataru, Lukavčanka Arnela Islamović (24) shvatila je kao svojevrsni “internacionalni fakultet”. “Vrijeme koje sam provela u Dohi bilo je dovoljno da razvijem i preobrazim sebe, a uz jake mentore i da usavršim sve što sam željela. Uspjeh, sloboda, ideje, vizije, kreativnost i snaga se stiču u praksi nakon nebrojeno neuspjeha, padova, pogrešaka, truda, znoja i suza.”
Prije nekoliko godina vratila se kući i otvorila salon za uređivanje obrva “Magic brows by Arcie”. Danas je sretna i ispunjena zadovoljstvom zbog poslovnog uspjeha. Nije se pokajala što se vratila u domovinu i što je odabrala da u rodnom gradu nastavi svoj posao. Kaže kako joj se snovi ostvaruju: “Napunjene 24 godine, peta godina radnog iskustva, upoznala sam svijet, vlasnica sam registrovanog biznisa već dvije godine, a prije i na kraju svega – vječita zaljubljenica u ljude i život.” Arnela je svjesna toga da se mnogi odlučuju na odlazak iz BiH, a evo šta im poručuje: “Na sebi radiš i razvijaš se svakog dana, sata i minute. Niko nije zaslužan za ono ko si danas, a ni ono ko ćeš postati, pozitivno ili negativno. Budi dobar čovjek prije svega, vrijedno radi i bori se hrabro, budi zahvalan na svemu – a sve ostalo će doći, prije ili poslije.”
MAJA BEKTO
Teško bih se usudila dati savjet o ostanku ili odlasku
Nakon tri decenije života u Parizu, modna dizajnerica Maja Bekto (50) se prije pet godina doselila u Sarajevo. U modnom biznisu se iskušala s francuskom markom La Triperie, a prije osam godina osnovala je sa sestrom Vesnom WoolFabrique, brend tkanih rukotvorina – od ćilima do torbica. Usto, adaptirala je gornji sprat očeve kuće i otvorila guest house Secret Rooms Sarajevo. “Vratila sam se zbog krize srednjih godina i optimističnog karaktera”, kaže Maja kroz smijeh. “Zbog želje za promjenom i stresa kojeg uzrokuje život u velikom gradu. Ali i želje da doprinesem na svoj način, bar malo, valorizovanju Bosne i Hercegovine, da pokušam u svom domenu – dizajnu – razviti posao koji pomaže očuvanju tradicije i vrednuje zanat i umijeće naših zanatlija. U BiH postoji potencijal koji ne samo da nije iskorišćen nego se i gubi i nestaje jer nije dovoljno podržan od države.” Osim modnim dizajnom, u Parizu se bavila i filmskom scenografijom, ali i odgojem sinova, danas tinejdžera Ivanna i Gorana, koji se tamo školuju. “Logistika je komplikovana jer, nažalost, još uvijek nemamo direktan let između Sarajeva i Pariza. Moji dječaci imaju školski raspust svaka dva mjeseca, pa se nastojimo vidjeti u tim periodima ili tamo ili ovdje. Trudimo se izvući najpozitivnije bez obzira na prepreke.”
Ne, nije se, kaže, pokajala što se vratila u Sarajevo, i to zahvaljujući ljubavi i prijateljstvu, ali priznaje kako osjeća anksioznost kada razmišlja o političkoj situaciji u našoj zemlji. “BiH nije eldorado… Teško bih se usudila dati savjet o ostanku ili odlasku. Ali to ne mora značiti da neki hrabri mladi ljudi koji imaju želju, energiju i ideje ne bi mogli stvoriti sebi, ali i svom okruženju, bolji život i nadu u bolju budućnost. Poznajem čak i Francuze koji su nakratko došli u Sarajevo pa ostali evo već nekoliko godina i zavoljeli našu zemlju do te mjere da se nerviraju baš kao i mi ‘domaći’ kada se priča o politici, zagađenom vazduhu itd.”
Maja smatra kako je u ovom trenutku vrlo teško zaustaviti odlazak mladih ljudi iz države koja stagnira i u kojoj je prisutna nazadna ideologija. “BiH bi trebala biti država Bosanaca i Hercegovaca. Naša ‘religija’ bi trebala biti ekologija, očuvanje prirode, razvoj organske poljoprivrede, ulaganje u potencijal mladih kroz edukaciju, razvijanje i čuvanje naše kulturne baštine i starih zanata… Mislim da bismo zaista trebali imati pravo ministarstvo urbanizma i estetike! Treba nam ministar ljepote, dobrote i etike.”
BOŽIDAR JANJIĆ
U BiH ne vidim perspektivu ni u jednom pogledu
Dvadesetpetogodišnji Banjalučanin Božidar Janjić pakuje kofere. “Želim otići jer u BiH ne vidim nikakvu perspektivnu budućnost ni u jednom pogledu”, kaže. Dosad ga je, dodaje, sprečavala jedino činjenica da s bh. pasošem nije prispio na puno mjesta u svijetu. Još nije dobio vizu za Njemačku, ali nada se da će mu i to poći za rukom čim položi potrebne testove znanja njemačkog jezika. Božidar, koji trenutno radi u jednoj privatnoj firmi, završio je srednju Tehničku školu, ali se zbog potreba koje vladaju na njemačkom tržištu prekvalifikovao u medicinskog tehničara. No, njemu je krajnji cilj Švicarska, gdje mu sestra živi i radi već sedam godina.
I sam je svjestan da ljudi odlaze, posebno njegovi vršnjaci, a to vidi ovako: “Istina je da je to velika šteta, ali šta drugo ljudima tih godina preostaje ako žele nešto da ostvare u životu?! Mislim da se odlasci mogu zaustaviti jedino totalnim promjenama u našoj državi, jednostavno da sve bude drugačije.”
