Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević
Proteklih godinu dana je rediteljica Jasmila Žbanić, iako živi na relaciji Berlin – Sarajevo, ipak najčešće provodila vrijeme u rodnom gradu, odsustvujući uglavnom zbog neodložnih poslova i festivala. Kaže kako joj Sarajevo više odgovara, jer voli ovdašnji način života, ali… “Kad moram da puno radim, onda mi je Berlin idealan. Malo više je osamljeniji i više se mogu fokusirati na posao. Usto, imam više izvora – filmova i pozorišnih predstava, a tamo sam povezana i sa puno filmadžija. U svakom slučaju, Sarajevo – Berlin mi je najljepša kombinacija.”
Serija Znam kako dišeš, urađena prema Jasmilinoj ideji, a koju je kroz scenarij razradila sa dramaturginjom Elmom Tataragić, već je na samom početku krenula sjajno: prikazana je na ovogodišnjoj Mostri, i to je prvi put da je jedna televizijska serija sa ovih prostora svoju svjetsku premijeru imala u sklopu jednog od najvećih filmskih festivala. Sasvim zasluženo, dodat ćemo, nakon što smo imali privilegiju pogledati prve dvije epizode.
Sve je u Znam kako dišeš aktuelno i ogledalo današnjice: vršnjačko nasilje, maloljetnička samoubistva, komplicirani odnosi roditelja i djece u društvu koje svaki dan postavlja novi izazov pred roditeljstvo, pravosuđe u koje javnost nema povjerenja, mediji čija uloga je prevažna ako se shvati na pravi način. Kao kreatorica serije nastale u okviru BH ContentLaba BH Telekoma, Jasmila Žbanić i njezina producentska kuća Deblokada okupile su sjajnu ekipu. Od ukupno šest epizoda, prvu, drugu i posljednju režirao je Alen Drljević, a ostale reditelj Nermin Hamzagić. Jasna Đuričić u naslovnoj ulozi tužiteljice, majke tinejdžera i žene pred razvodom, pun je pogodak. Kao što je bio i izbor Lazara Dragojevića za ulogu njenog sina.
Kako je rođena ideja za ovu seriju?
– Kada se desio jedan slučaj samoubistva maloljetnika u Sarajevu, razgovarala sam sa kćerkom i rekla joj: “Molim te, ako ikad nešto bude, ako se ikad nešto desi, dođi, reci nam, problemi će se činiti puno manjim kad se izgovore.” Ona mi je odgovorila sljedeće: “Nikad ti ne bih rekla, ja imam svoje dostojanstvo.” Ostala sam u potpunom šoku, smatrala sam da smo jako bliske, da puno pričamo, da znam puno stvari o njoj. Po glasu, kad mi se javi na telefon, mogu pogoditi ocjenu koju je dobila, u dlaku bih pogodila, eto to – znam kako diše. I ovo me je šokiralo, to da neke stvari nikad meni ne bi rekla. Bilo mi je to jako neobično i počela sam razmišljati o tome koliko znam svoje dijete, koliko mi svi poznajemo svoju djecu. Oni su neka druga bića, oni nisu naši nastavci.
Vaša kćerka je, uslovno rečeno, krenula putem svojih roditelja upisavši studij dramaturgije.
– Kad sam rodila Zoe, čitala sam joj knjige o Harryju Potteru jer sam čula da dijete treba da čuje glas, rečenice. I od tih najranijih dana sam je zarazila knjigama, obožava čitati! I, recimo, kad je mala bila, odemo u Zagreb, ostavimo je u Profilovoj knjižari na dva sprata – nemamo je kome ostaviti jer moramo raditi – i vratimo se za pet sati, a ona je već pročitala dvije knjige i kupila tri. Manijakalno je čitala, pisala je… i bilo mi je jasno u kojem će pravcu to otići. U jednom trenutku mi se činilo da bi bila fantastičan psiholog, jako je empatična osoba i razumijeva ljude i ljudske odnose, a sigurno su i te knjige pomogle, i druženja naša s puno ljudi, mislila sam da će se baš obogatiti u tome (smijeh). Ne znam koliko može zaraditi u ovom našem poslu.
Da li vas je iznenadio njen izbor studija?
– Nije me iznenadio, nego sam mislila da će više eksperimentisati, šarati, ali to je njen izbor, nešto što zaista voli. I interesantno mi je koliko je drugačija od mene, mojih tema, mog jezika, potpuno je druga generacija, druga planeta, drugi način razmišljanja. I to mi je genijalno, želim da bude svoja, da ima svoj put. Sve je do nje. Ona dobro zna da joj ja nikad u životu nisam htjela pomoći kad je posao u pitanju, da ne bi bila dijete koje će dobiti neku povlasticu zbog mene i Damira. Zamolila me je da joj ‘izganjam’ kartu za neki film na proteklom SFF-u, i naravno da nisam htjela. Ne želim da bude nesigurna, mi smo jake ličnosti, nisam htjela da Zoe raste u našoj sjeni. Neka se bori za sebe. Čak sam, kao feministkinja, odlučila da Zoe nosi muževo prezime, što mi je bilo vrlo teško, ali upravo zbog toga da ljudi ne mogu povezati mene i nju na prvu. Ona jeste privilegovana osoba jer ima mogućnosti da gleda puno više stvari nego druga djeca, ali mora vratiti tu privilegiju.
Kreatorica ste serije koja ima dva reditelja: Nermina Hamzagića i Alena Drljevića. Kako je to izgledalo?
– Na snimanju serije Last of Us za HBO shvatila sam prednosti nekoga ko je showrunner, nekog ko je kreator i ko pokriva sve, od samog razvoja ideje do kraja postprodukcije, ko objedinjuje sve i ko zajedno s rediteljima osjeti svaki detalj i prati, bez obzira što se reditelji smjenjuju, da sve bude isto. Tako smo i ovdje na setu svi znali sve: Nermin je sjedio s nama na sastancima koji su se ticali Alenovih epizoda, i obratno. I tokom snimanja su neke sekvence režirali jedni za druge, jer je to bilo praktičnije.
A i sami ste rediteljica, kako je to funkcioniralo u praksi?
– Ovo mi je bilo fantastično iskustvo, jer su i Alen i Nermin fenomenalni i ljudi i reditelji, i razumjeli smo se, ali sljedeći put bih seriju radila kao rediteljica ili scenaristica, ne kao kreatorica. Stalno sam se borila sa tim svojim instinktom da “uletim“ kao rediteljica. Bilo je puno muke da sebe suspregnem u nekim stvarima. Bilo je lijepo iskustvo, ali bih voljela sljedeći put raditi zajedno i sa Alenom i Nerminom, kao jedan od reditelja.
Jeste li imali na umu neke od glumaca ili glumica dok ste radili na scenariju?
– Kad pišem scenarij nikad ne mislim na glumce, već samo na lik. Tek kad se počne raditi kasting razmišljamo ko je najbliži tom liku: sa Timkom Grahić ili Narcisom Cvitanović razmjenjujem ideje, kao i sa Alenom i Nerminom. Stvarno smo se potrudili za svaki lik u seriji, da to bude baš kako treba.
Serija je prikazana na Venecijanskom filmskom festivalu, domaća publika je već gleda na platformi My TV, emitovat će se i na HBO-u, imate odličnog i uglednog evropskog distributera… Sve je baš kako treba.
– Kad radimo, mi se nadamo da će to tako biti, ali nekad se desi, nekad ne. Jako smo ozbiljno pristupili svakom detalju, za sve što se ticalo scenarija, scenografije, kostima… radili smo sa stručnim ljudima. Jasna je bila u Tužilaštvu, svi smo provodili vrijeme u pravosuđu, u policiji, da vidimo kako ljudi rade. Probali smo da budemo što tačniji i autentičniji i sve se provjeravalo. Neke stvari smo, naravno, fikcionalizirali zbog zahtjeva dramaturgije, odmakli se od stvarnih slučajeva.
Mogu li se usuditi pitati za širu sliku bh. kinematografije danas?
– Imamo veliki broj talenata koji, po mom osjećaju, nisu dovoljno iskorišteni. Ima i produkcija, ima i znanja, ali ne postoji još dovoljno shvatanja. Zapravo, sa novom vlašću, imam utisak da razumiju, ali da nema dovoljno vizije i akcije da se to realizira. Evo, da kažem kako ćemo više znati u decembru, kad će se donositi neke odluke. Udruženje filmskih radnika i Udruženje reditelja i rediteljica dali su svoje projekcije šta bi se moglo uraditi. Ako se do decembra ništa od toga ne pokrene, ako se ne napravi dobra struktura u Fondaciji za kinematografiju, ako sve ostane isto, onda znači da su političarima puno važniji politički poeni nego film, kultura, reditelji…
Koje filmove i serije vi gledate?
– Kako je EFA svojim članovima poslala da gledaju filmove koji će biti nominirani za nagrade, bilo ih je fantastičnih: Zone of Interest, Anatomy of Fall, Theory of Everything. A što se tiče serija, posljednje što sam pogledala je Succession (Naslijeđe): toliko je fantastično napisana, šekspirski napisano, glumci divni, oborila me je s nogu.
Posljednjih godina serije dominiraju produkcijom, svuda u svijetu, nekako je film u drugom planu, kako vi gledate na to?
– Nisam puno analizirala, ali ono što sam čitala je da se desilo to da su filmovi u Americi dobili neku vrstu uškopljenosti, da se maltene rade algoritmi o tome kakve priče trebaju biti, a da je televizija dozvoljavala više slobode, više radikalnosti, smjelosti, pokretanje nekih političkih tema koje filmski studiji ne bi imali hrabrosti da pokrenu. Meni je to jako zanimljivo. Evo, mi smo ovu seriju radili kao film, sve je rađeno na filmski način, i sve što danas gledamo, a što je dobro, radi se upravo tako.
I vaše iskustvo na seriji Last of Us je, pretpostavljam, bilo inspirativno?
– Radila sam sa divnim glumcima: s Pedrom Pascalom i Bellom Ramsey. Oni su tako vrhunski glumci da je rad s njima potpuno zadovoljstvo. Moja kamermanka Christine Maier i ja smo radile sa HBO, došle smo ranije naravno, znale smo da će nam sve biti novo i drugačije, pa smo i došle da učimo prije samog snimanja. Imale smo stvarno sreću da smo na istoj frekvenciji sa kreatorom serije Craigom Mazinom, super smo se razumjeli. Radile smo našu epizodu sa potpunom slobodom, i u fazi pripreme scenarija sam radila sa Craigom. Uglavnom, moja epizoda je nudila glumcima mogućnost da imaju neki širi spektar djelovanja. I Pedro i Bella su pristali na to da rade probe, a to nije običaj na TV projektima, jer jednostavno nema vremena. Međutim, pristali su, davali su mi svoje slobodne dane i tad smo radili probe, što nam je svima koristilo, ulazili smo dublje u cijelu priču.
Iz toga se izrodilo i jedno posebno priznanje vama kao rediteljici?
– Za nagradu Emmy svaki glumac ima pravo da odabere svoju omiljenu epizodu da je drugi gledaju i ocjenjuju, a Pablo je odabrao baš tu našu, šestu epizodu Last of Us. To mi je baš bilo drago.
