Razgovarala: Vedrana Božinović
Snimio: Irfan Redžović
U Sarajevo je došao onda kada su mnogi iz njega odlazili. I ostao šesnaest godina. Ostavio je funkciju direktora kulture u jednoj velikoj francuskoj firmi, zaledio posao izdavača, spakovao kofere i upustio se u avanturu za koju mu je, kako kaže, teško precizno odgovoriti zašto. Francis Bueb uspio je ostati među rijetkim internacionalcima koji se ovdje osjećaju kao kod kuće, ne zarađuje milione i vodi kulturni centar koji je mjesto okupljanja mladih umjetnika, ljubitelja francuske kulture, ali i djece koja uče francuski. Javnost ga zna i kao čovjeka koji je pokrenuo Evropske književne susrete u Sarajevu i festival Vrtovi Stoca, Vrtovi Evrope u Stocu, te izdavača koji je na francusko tržište plasirao bh. autore. Iako živi u Bosni i Hercegovini i kaže da iz nje ne misli otići, ne govori bosanski jezik.
Kada ste prvi put pomislili kako bi bilo dobro doći u Sarajevo?
– Veoma sam brzo odlučio da dođem, da nekako probijem obruč o kojem sam slušao. Problem se javio kada sam shvatio kako ne pripadam niti jednoj humanitarnoj ili vojnoj organizaciji, nisam bio ni novinar ni diplomata – dakle, po svemu, nisam mogao doći ovdje. Međutim, donio sam odluku i došao sam. Nije bilo jednostavno, ali sam uspio. I odmah sam zaključio da je to mjesto na kojem želim biti – zato jer je ono što se tu pokušavalo uništiti najvrednije i za mene i za nas kao Francuze ili Evropljane.
Sjećate li se prvog susreta s ratom?
– Prvi susret sa Sarajevom bio je ratni sarajevski aerodrom. Bio sam užasnut onim što sam video: jednostavno, bilo je mnogo gore nego što sam mogao i zamisliti. Došao sam sâm, nisam nikoga znao, niko me nije čekao. Vrlo tjeskoban osjećaj. Sjećam se grafita po zidovima: “Dobro došli u pakao”, ali i: “Dobro došli u civilizaciju”. Nakon tog prvog susreta i pročitanih grafita, znao sam da ću ostati.
I, jeste li se pokajali?
– Ne. Ja sam po prirodi vjeran, tako da ne mogu ni pomisliti da bih mogao otići odavde. Da citiram jednog pisca: “Kopat ćeš i kopati sve dok ne nađeš put kući.” Ja još uvijek kopam.
Znači li to da imate avanturističkog duha?
– Bilo je, naravno, u tome i mnogo avanturizma, što je i razumljivo, jer ga ima u svakom takvom poduhvatu. Ali ne mislim da sam pretjerani avanturista. Uvijek sam imao mnogo jači osjećaj za realnost i praktičnost, čija je najbolja potvrda to da bez njih nikada ne bih uspio da napravim ovo što sam napravio.
Kako gledate na kulturna dešavanja tada i danas? Čini se da se onda mnogo više pažnje posvećivalo kulturi?
– Velika je razlika između toga što se dešavalo tada i danas. Ne smije se nikako zaboraviti kako je svaki kulturni događaj za vrijeme opsade Sarajeva bio ne samo organiziranje kulturnog događaja nego i organiziranje otpora u getu. I to se osjetilo i kod ljudi koji su ih pokretali, ali i kod onih koji su dolazili da ih gledaju. Radilo se o otporu. Danas je drugačije. Ovdje se, neosporno, dešava mnogo stvari: filmski, pozorišni, muzički festivali – mislim prvenstveno na Jazz festival, zasigurno su ozbiljni kulturni događaji, vrlo ozbiljni festivali koji se po organizaciji i imenima koja na njih dolaze ne razlikuju od ostatka Evrope. Ali su oni u slučaju Sarajeva i BiH još uvijek i politički događaji. Za vrijeme njih, ova zemlja daje o sebi sliku velike i inteligentne evropske zemlje.
ZAŠTO NE GOVORIM BOSANSKI “Jedini pametan odgovor koji sam smislio jeste da je to dobro zato jer bih se, da govorim vaš jezik, sigurno počeo baviti politikom. Misteriozno je da ne znam sastaviti gotovo niti jednu rečenicu, ali savršeno dobro razumijem šta se dešava oko mene”
Da, ali kada se sve sabere, radi se o periodu od mjesec dana. Šta s preostalih jedanaest mjeseci?
– Za to vrijeme priprema se slijedeći festival. Šalim se, naravno. Shvatam šta želite reći. Sarajevo u augustu za vrijeme Sarajevo Film Festivala nema nikakve veze sa Sarajevom u novembru ili nekom drugom mjesecu kada se ne dešava ništa. Tada je to grad u depresiji i bijedi. Ne znam kako to promijeniti i da li treba svaki mjesec organizirati neki festival. Ne mislim da bi to bilo izvodljivo. Socijalna situacija u zemlji je katastrofalna u gotovo svim domenima, ima sve više ljudi koji rove po kantama za smeće, u takvim se okolnostima malo ko sekira zbog toga što nema izložbi ili koncerata.
Nedostaje li Vam, kao čovjeku koji dolazi iz kulturnog centra, da se svakoga dana dešava nešto novo?
– Ove godine bio sam nekoliko puta u Francuskoj i ponovo sam otkrio svoju zemlju. Zadnjih nekoliko godina nisam gotovo nikako išao kući i ove me je godine zapanjila ljepota Pariza, ali i kulturno bogatstvo. Naravno da čovjeku nedostaje svakodnevnica u kojoj se uvijek nešto dešava na kulturnom planu, naravno da je jama između Pariza, ili Londona, Berlina, Strasbourga, ogromna u odnosu na Sarajevo, ali ja sam izabrao da živim ovdje. Prosto zato jer ima stvari koje treba da uradim. Nisam završio svoj posao. Nisam još dobio ono zbog čega sam došao da se borim. U meni još uvijek postoji neki bijes.
Šta će biti kraj Vašeg posla?
– Jučer mi je jedna prijateljica rekla strašnu stvar: rekla mi je vašu izreku po kojoj se ne može ispraviti kriva Drina. Ova izreka mi je bila strašna jer je gotovo alibi za sav nerad na svim planovima. Ako ne treba ispravljati krivu Drinu, neka ostane kriva Drina. Ali samo Drina. Jer sve ostale stvari nisu neispravljive. Treba ih ispravljati. Tu sam dok god mislim tako.
Šta je to najvažnije što je Bosni i Hercegovini donio Centar André Malraux?
– Mogao bih nabrajati čitav niz primjera koji svjedoče o tome kako je Centar Malraux jedna škola života koja na neki način i formira i pomaže mlade ljude koji redovno postaju kulturna elita ove zemlje. Osim toga, bio sam prvi koji je izdao Jergovića ili Sidrana, kao i mnoge druge, u Francuskoj, pomagali smo gotovo sve mlade sineaste ove zemlje na neki način prije nego je iko i znao za njih… No, od svega mislim da je najvažnije da je Centar Malraux zadnjih šesnaest godina doprinio tome da građani BiH vole Francusku.
Koliko ste znali o našoj zemlji prije nego ste došli?
– Odluka da dođem i živim ovdje za mene je bila izuzetno važna. U toj me odluci ohrabrivala Malrauxova kćerka, ali i neki drugi prijatelji, pisci i sineasti koji su znali šta se ovdje dešava i pratili sve što je izlazilo u svijet o BiH. No, mislim kako je pored njihovih ohrabrenja ključno bilo to što sam za vrijeme svog sazrijevanja pročitao nekoliko romana bh. pisaca koji su utjecali na moje formiranje i koji su još uvijek u meni.
Kojih autora?
– Recimo, Ivo Andrić i njegovi romani. Način na koji on govori o bosanskohercegovačkoj čaršiji je fantastičan i vrlo istinit. Kad kaže kako ni kokoška ne može snijeti jaje a da za to ne zna cijela mahala, to je zapravo pogodak u suštinu.
Kako gledate na savremene bh. autore?
– Današnja literatura je naslijeđe rata: sve što je napisano, u potpunosti je protkano ratom i razdorom među ljudima prisutnim još i danas. Ta šizofrenija je piscima nametnuta. Jednako kako su i današnji reditelji djeca rata: njihovo odrastanje u ratu vidljivo je u njihovim filmovima. Iznenađujuće je da tako mala zemlja ima toliko velikih pisaca. To su i odlični pisci, ali i prekrasne ličnosti. Kada neko od njih nešto napiše, to je onda događaj.
Spominjete pisce kao autore, ali i kao ljude. Često je pitanje da li dobar pisac mora biti i dobar čovjek. Šta Vi o tome mislite?
– Kada pred sobom imate knjigu bilo kojeg pisca, uvijek pred sobom imate i njegovu ličnost. Mislim kako imam talent da znam prepoznati kada pred sobom imam ličnost. To mi je, između ostalog, i dio zanimanja.
Po kojem principu birate bh. pisce koje plasirate u Francuskoj?
– Mislim da kao izdavač imam odlične antene. A ovdje još imam i dobru ekipu i prijatelje. Postoji izreka u Francuskoj kako treba imati nos za stvari kojima se baviš. Ja imam i uši i nos za prepoznati šta je to što treba plasirati. Slušam mnogo ono što se govori oko mene. Nekada zamolim da mi se nešto pročita ili dam da se prevede. Ali smijem tvrditi da me, kada je u pitanju izbor, do sada moj instinkt nikada nije prevario.
Kako znati šta treba čitati?
– Treba čitati. Tačka. Naravno, ne neselektivno. Postoje stvari za koje odmah znamo da ne vrijede ni da ih otvorimo. Ne čitam sve što treba pročitati, jer je to nemoguće, ali mislim da uspijevam pročitati ono što je važno. Postoji nekoliko selekcija. Najvažnija je ona po kojoj imam svoje pisce. Ukoliko su živi i još rade, pročitat ću svako njihovo naredno djelo. Recimo, sasvim je sigurno da ću pročitati svaku knjigu koju napiše Milan Kundera. Čitanje treba da bude jedna od svakodnevnih aktivnosti. Ako svaki dan dišemo, jedemo, hodamo, spavamo, morali bismo svakoga dana i čitati.
Postoji li knjiga koja nije trebala biti napisana?
– Da. Ona koju ja neću napisati, a koju stalno traže da napišem. Govore mi kako bih trebao da napišem svoju priču, a ja to stalno odbijam jer znam da ako je budem pisao, onda je neću pisati ovdje.
Koja je najvažnija stvar koju ste otkrili u BiH?
– Otkrio sam dobre ljude. Vrlo brzo sam bio svjestan toga, kao i toga da ova zemlja ostaje simbolom onog najboljeg i u isto vrijeme najgoreg što Evropa ima.
Koliko putujete po BiH i da li postoje gradovi koji su Vam posebno dragi?
– Veoma sam vezan za Stolac. Napravio sam tamo jedan mali festival koji funkcionira dosta dobro. To je predivni jug, komadić raja, nešto što podsjeća na predjele Francuske. U Stocu sadim biljke, drveće, bavim se zemljom. Imam oko stotinu i pedeset različitih biljaka i drveća, uzgajam masline, limun, naranče…
Možete li kao objektivni stranac reći koja je najočitija razlika između Bosne i Hercegovine?
– Uvijek mi je smiješan antagonizam između Bosanaca i Hercegovaca, ta ljubomora i vicevi na račun jednih i drugih. Smiješno mi je zato jer je to vrlo univerzalno. Takav antagonizam, koji je bezopasan, postoji i između svih regija Francuske koje se dodiruju. Naravno da je problem kada antagonizam nije bezopasan. Radi takvih ću reći kako vidim da su problemi jednaki. Ista je zemlja, suprotno onome što neki misle.
Nikada niste naučili govoriti lokalne jezike. Zašto?
– Zato jer mi to dugo nije izgledalo kao potreba. To je veoma čudno i ja sam sebe pitam svakoga dana zašto nisam nikada učio jezik zemlje u kojoj živim. Jedini pametan odgovor koji sam smislio jeste da je to dobro zato jer bih se, da govorim vaš jezik, sigurno počeo baviti politikom. Misteriozno je da ne znam sastaviti gotovo niti jednu rečenicu, ali savršeno dobro razumijem šta se dešava oko mene. Ne osjećam se izoliranim.
To znači da se družite samo s onim koji govore francuski. Mislite li da je to hendikep?
– To jeste hendikep. Ponekad je za mene to veoma bolno jer sam često samo s onim građanima BiH koji govore francuski. Važno je da me nije spriječilo da napravim nekoliko lijepih stvari, ali mi nedostaje druženje sa svima. Možda se nađe neka vaša čitateljka koja bi bila spremna da mi daje časove.
Koja je najteža riječ našeg jezika?
– Trg. To je nemoguće izgovoriti.
Šta morate uraditi svaki dan?
– Raditi. To je moj ritual.
