“Vjerujem da čitaoci u mojim romanima prepoznaju iskrenu emociju, a potom i poruku koju im svakom novom knjigom šaljem – ljubav”, kaže poznata spisateljka, autorka romana koji su u vrhu najprodavanijih u regionu
Razgovarala Marina Strugar
Foto Vesela Mišković i privatna arhiva
AJelena Bačić Alimpić rođena je u Novom Sadu. Školovala se u Karlovačkoj gimnaziji u Sremskim Karlovcima i na Filozofskom fakultetu u rodnom gradu, na Katedri za jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik. Iza nje je veoma bogata novinarska karijera, ovjenčana mnogobrojnim nagradama za televizijsko stvaralaštvo u zemlji i regionu. Ipak, odluku da napusti svijet novinarstva i otisne se u svijet književnosti smatra jednom od najtežih i najboljih koje je donijela. Autorka je romana Ringišpil (2010), koji je preveden na makedonski, turski, bugarski i slovački jezik, nagrađen “Zlatnim Hit liberom” i dvije godine zaredom proglašavan najčitanijom knjigom domaćeg autora. Ringišpil je objavljen i u luksuznom izdanju, u prestižnoj ediciji Dragulji Lagune, kao jedan od najprodavanijih i najčitanijih romana u istoriji izdavačke kuće Laguna. Njeni romani Pismo gospođe Vilme i Poslednje proleće u Parizu takođe su postali bestseleri, prevedeni su na makedonski jezik, nagrađeni “Zlatnim Hit liberom” i proglašeni za najčitanije knjige domaćeg autora 2012. i 2014. godine. Jelena je 2014. proglašena i za najčitanijeg stranog autora u Makedoniji te dobila priznanje od Matice makedonske. Godine 2015. objavljen je njen četvrti roman Noć kada su došli svatovi, prvi iz trilogije Kazna za greh koji je ostvario nove rekorde u prodaji i čitanosti. Knjiga uspomena, druga iz trilogije Kazna za greh, objavljena 2016, takođe je prevedena na makedonski jezik i zauzela je prvo mjesto na listi najčitanijih i najprodavanijih knjiga te godine. Treća knjiga iz trilogije, Molitva za oproštaj, objavljena je takođe 2016, i kao i sve knjige iz trilogije ušla u prvih pet najprodavanijih i najčitanijih knjiga 2016. godine. Njena sedma knjiga Nigde nema te, objavljena 2017, takođe je postala bestseler, prevedena je na makedonski jezik i ponovo je oborila rekorde u prodaji i čitanosti u Srbiji i regionu. Uspjehe nastavlja da niže romanom Kofer iz Berlina.
Njegove bele rukavice je njena nova knjiga, nova priča, nedavno objavljena, a Jelena otkriva kroz kakve sve etape, iskušenja je prolazila u njenom stvaranju. “Kao i svaki put kada stvaram novo književno djelo, bilo je tu mnogo istraživanja, čitanja, obilaženja određenih mjesta, a onda tokom pisanja i neprospavanih noći, suza, radosti i tuge.”
Sa svakom novom knjigom nastojite da odete korak naprijed, u ovoj ste se prvi put bavili istorijskom ličnošću. Zašto Vam je bila inspirativna i šta je u toj ličnosti toliko fascinantno da Vas je pokrenulo na stvaranje ove priče?
– Da, prvi put sam se bavila istorijskom ličnošću o kojoj se, čini mi se, nedovoljno zna na našim prostorima, a njegov lik, život i djelo su veoma zanimljivi. Međutim, u romanu sam koristila samo istorijske činjenice vezane za njegov rad, ali ne i za život. Sve je izmaštano, od njegove žene koja o njihovom neobičnom životu kazuje iz prvog lica, pa do ostalih likova i same radnje.
Ljubica je još jedna u nizu jakih književnih heroina po kojima ste postali prepoznatljivi. Zašto je volite i šta će čitaoci u njoj prepoznati?
– Čitateljke će se sigurno u njoj prepoznati, kao što sam se prepoznala i ja. Volim je zbog toga što je bila u stanju da se uhvati ukoštac sa životom i poslije mnogih poraznih istina koje je saznala, da nastavi dalje uzdignute glave i hrabro prigrli svoju djecu kao najvrednije blago. Volim što sam je baš takvu izmaštala.
To je priča jedne neobične, hrabre i uporne žene i majke koja ne podliježe nedaćama i hvata se ukoštac sa životom. Koliko je takvih žena oko nas, da li je ovo vrijeme iznjedrilo više takvih ili žena drugog mentalnog sklopa i vrijednosnog sistema?
– I danas, u savremenom svijetu postoje heroine, hrabre žene i predane majke i supruge, mada, na moju žalost, mislim da su se mnoge vrijednosti današnjeg poimanja života i svijeta iskrivile, unizile, neke čak i poništile. Žalim one žene kojima je materijalna strana života najvažnija. Voljela bih da se vrati ono vrijeme kada smo više bili upućeni jedni na druge i kada su nam porodične vrijednosti bile ispred svega.
Majka ste dvoje djece, Marka i Dunje, da li je teško u takvoj klimi vaspitavati djecu i da li je moguće pripremiti ih za život?
– Naravno da je moguće. Ljubavi nikad dovoljno, a ja sam je svojoj djeci poklanjala, i danas to činim, neštedimice. S ponosom mogu da kažem da sam majka dvoje odrasle, lijepe, pametne, empatične i uspješne djece. Izrasli su u divne mlade ljude i moj su najveći uspjeh.
Šta su Vama donijele godine i iskustvo?
– Zrelost i, nadam se, mudrost.
Brojne su nagrade koje ste dobili za književni rad, ipak, čini se da je najdragocjenija činjenica da je svaki od Vaših romana ili najprodavaniji ili u vrhu najprodavanijih, i to u regionu.
– Potpuno ste u pravu. Najveća nagrada jesu moji čitaoci. Zbog sebe i zbog njih pišem, trošim svoje emocije bez kalkulacija, i mislim da to prepoznaju. Oni su najveći i najmjerodavniji kritičari i moj vjetar u leđa.
Da li Vam to stvara dodatni teret pri radu na novim književnim djelima, i koji su Vam najdraži komentari čitalaca? Koja to značenja oni pronalaze, a zbog kojih su Vaši romani toliko čitani?
– Naravno. Zapravo mi nameće obavezu i odgovornost da se trudim da budem još bolja, jer ne želim da ih razočaram. Komentara ima raznih, ali svakako su to oni kada mi neko kaže da mu je, ili njoj, neka moja knjiga promijenila život, dala snagu ili pokazala put. Smatram da se senzibiliteti i energije naprosto prepoznaju. Vjerujem da čitaoci u mojim romanima prepoznaju prije svega iskrenu emociju, a potom i poruku koju im svakom novom knjigom šaljem -–ljubav.
Vašim junacima ljubav je zapisana, određena, sudbina kojoj se ne može oduprijeti. Da li je i to Vaše intimno određenje i poimanje ljubavi?
– Smatram da smo svi mi sudbinski predodređeni za život. Moje poimanje ljubavi je hrišćansko, jer sam vjerujuća i zaista svima želim samo dobro, pa čak i onima koji su mi nanijeli zlo. Svoju djecu sam naučila da ne sude o ljudima koje nisu upoznali, niti o knjigama koje nisu pročitali. Zahvalna sam Bogu što mi je dao ovaj dar, zahvalna sam mu na svemu.
Kada ste objavili prvi roman Ringišpil, više ste bili fokusirani i javnosti poznati kroz novinarski rad. Da li ste mogli naslutiti da će Vaš život krenuti ovim tokom?
– Ne, naravno da nisam. Ni u snu nisam mogla da pomislim da će mi se život potpuno preokrenuti. Kada sam dala otkaz na televiziji prije pet godina, mnogi su komentarisali kako je to nevjerovatna hrabrost i ludost, istovremeno. Danas tvrdim da je to jedna od najtežih i najboljih odluka koje sam donijela u životu.
Koliko je pisanje katarzično za Vas lično?
– Vrlo je katarzično. Kada pišem, ne štedim svoja osjećanja. To ponekad može biti i vrlo bolno, ali je svakako oslobađajuće.
Koji književni lik je bio uzrok Vaših najdubljih ličnih, moralnih, emotivnih borbi?
– Ana Balint, junakinja Ringišpila, zbog svega što sam utkala u njen lik. Prvenstveno sebe.
Gracija CG 161, 5.7.2019.