Napisao Ozren Kebo
Dragi gosti: A ima i takvih prijatelja koji kada dođu da vas posjete, nisu došli u goste, nego u inspekciju. Znate već, to su oni što uvijek nađu neki uvjerljiv izgovor da zagrnu tepih i provjere stanje mrva, da bijelim rukavicama mjere milimetarsku prisutnost prašine na TV ekranu i ukupni dojam stana. To su oni dragi musafiri uoči čijeg dolaska domaćini sviraju stanje povišene higijenske opasnosti: peru se zavjese, udaraju nove fuge u kupatilima, kreči se ona zamuzgana površina oko šaltera, mijenjaju posteljina i voda u vazama, utikači čiste od otisaka i dubinske prašine u vodovima, kuhinja riba, a mašina za suđe dezinficira.
S takvim patolozima nema ni nagađanja ni kompromisa. Oni su neprijatna činjenica koju valja otrpjeti jednom u godinu dana. Ni u čemu se ne možete nadmetati s njima. Poraz je tu prirodno stanje i jedino što čovjeku preostaje je da se za olujnu mećavu pripremi što bolje. I onda skrušeno čeka da ista prođe. A kada prođe, s olakšanjem odahnete. Eto, preživjesmo i ovo. Ma i nije tako strašno, bar smo uradili generalku. Sad smo mirni do sljedećeg Božića. Fakat.
Politički čin: Komična je činjenica da se sve ispolitiziralo. Danas čim izađeš iz kuće na ulicu, to je već politički čin, jer od načina na koji si odjeven, pa do prevoznog sredstva kojim se prebacuješ s tačke A na tačku B, sve je poruka. U našoj skromnoj kasabi iskaznica ti je već taj gradski prevoz. Tramvajem putuju penzioneri, studenti i nezaposleni. Komercijalu koristi niža srednja klasa, ona što joj nije zahmet iskeširati dvije marke za prevoz. Taksi je već viša srednja klasa, cijene se kreću od tri do deset maraka.
A aute po gradu vozikaju oni što fakat imaju. E sad, to fakat imaju fakat je relativan pojam. Jer može biti da si zaimao za Golfa dvojke, kojeg više niko neće ni džaba, ili da si se do lakata zavalio u Peugeot 3008 i otamo osmijehom uzvraćaš na zavidne poglede.
Kotrljamo se kroz život pričajući o sebi najživopisnije priče. I samo da znate, ima, ne gore, nego već ovdje, na ovom dunjaluku, neko ko sve to marljivo bilježi.
Razgovor o književnosti: Uđem u redakciju. Tih dana, sticajem sretnih ili nesretnih okolnosti, zavisi od toga kako ko čita ovaj zapis, intenzivno sam mijenjao mobitele. U 15 dana izmijenio sam tri modela. Tako, kad sam se pojavio ovog uobičajenog julskog jutra s novim aparatom, odmah se zametnu živa diskusija o mobilnoj telefoniji i performansama modela kojeg sam upravo izvolio prošetati. Neki od nas pojma nemaju, drugi znaju sve, tako da je konverzacija sadržavala uobičajenu količinu nesporazuma i humora. Sve dok diskusiju nije prekinuo jedan sarkastični posmatrač:
– Ja književnika i rasprave. Pa evo već deset minuta ne prestajete pričat o mobitelima. A nivoa vam…
Njegov sarkazam nije nas obeshrabrio. Naprotiv, znajući koliko smo krivi i koliko u njegovim riječima ima istine i opravdane podrugljivosti, smjesta smo krenuli u kontraofanzivu:
– Pa šta ti misliš? Da ćemo, ako smo pisci, pričati o značaju i simbolici zatvaranja i otvaranja vrata kod Prousta? Ili semantičkim konotacijama Orwellove antiutopije? Ili o diskursu kao centralnoj temi postmodernizma? Ma daj. Autorov zadatak je da piše o životu. A mobitel ti je danas jedna od važnijih činjenica u našim životima. Pa tako i u književnosti. Ono što su 1794. bili zalazak sunca, preljub i neuzvraćena ljubav, danas su ti inbox, SMS, pixeli, kamere… Sve se vrti oko mobitela. To je izum koji temeljno mijenja našu komunikaciju. A komunikacija je temelj književnosti.
I šta? Naš je razgovor smislen i duboko književan! Molim!
Jedna divna Sarajka na ulici je srela Marka Vešovića i upustila se s njim u razgovor o svemu, pa i o poeziji. Tokom ugodnog čavrljanja, sazna poražavajuću stvar – to je bilo prvi put nakon tri mjeseca da je Marko progovorio sa živim insanom
Prije nego što otpočne sedma decenija: Čovjek koji doživi i preživi 60 godina ne bi trebao više ništa da radi. A od čega će živjeti narednih šest decenija, to također više ne bi trebalo da je njegov problem, nego stvar društva koje takvog pojedinca nagrađuje visokim primanjima i priznanjima. Jer pobogu, vrtio se po planeti šest decenija, preturio preko leđa i glave sve što se moglo preturiti: od rata, klanja i krize, do rođenja, svadbi i sahrana. U njegovom se srcu skutrilo toliko bola i tuge, radosti i veselja, dosade i beznađa, očaja, straha, mržnje, ljubavi, zavisti, plemenitosti, ljubomore i oblajavanja, da on zaslužuje najviše priznanje, Zlatni orden s lovorovim vijencem za visoka životna dostignuća.
E tako, sad kad smo se nagovorili ovoj truhloj civilizaciji, možemo nastaviti dalje.
Samoća Marka Vešovića: O starosti znamo sve. Destruira čovjeka na svim nivoima. Bolest dođe po svoje, siromaštvo također. Igor Mandić u Predsmrtnom dnevniku opisuje epizodu s čijom se porukom teško pomiriti. Supruga mu je liječnica u penziji, on jedan od najslavnijih jugoslovenskih pisaca i novinara. Ali došao je u situaciju da se obrati pogrebnom društvu, poništi grobnu pretplatu i povuče novac koji je godinama uplaćivao za sopstveni sprovod. S tim je iznosom bračni par Mandić počastio sebe tako što je, između ostalog, kupio biftek i butelju najboljeg vina. Bez ovog dramatičnog životnog zahvata takva gozba za njih bi bila nezamisliva.
Još teži primjer mogli smo neki dan naći na Instagramu. Jedna divna Sarajka na ulici je srela Marka Vešovića i upustila se s njim u razgovor o svemu, pa i o poeziji. Tokom ugodnog čavrljanja, sazna poražavajuću stvar – to je bilo prvi put nakon tri mjeseca da je Marko progovorio sa živim insanom. Jedini dijalozi koje ovaj genijalni pjesnik vodi su oni na grobu njegove Gordane.
Uglavnom, niko nema odgovor na pitanje šta je bolje: umrijeti u starosti ili na vakat, prije roka.
