Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio Kemal Softić/Spektroom
Ovaj tekst objavljen je prije šest godina, ali vrijedi ga pročitati i danas. Umjetnik svjetskog glasa, grafički dizajner i ilustrator Mirko Ilić (61) stigao je u Sarajevo kao kustos i idejni tvorac kolekcije plakata “Tolerancija”, čiji su autori neki od najutjecajnijih dizajnera današnjice. Izložbu, koja je otvorena ispred Akademije likovne umjetnosti povodom Dana Evrope, organizirali su Odsjek grafičkog dizajna ALU Sarajevo, POP-UP! Sarajevo – Studentski festival vizuelnih komunikacija, te EU Info Centar u BiH, a ujedno su i zaslužni za Ilićev dolazak iz New Yorka, gdje živi preko tri decenije.
Rodom iz Bijeljine, Ilić je već kao srednjoškolac talentom za strip i ilustrovanje stvorio ugled u Jugoslaviji. U zagrebačkom omladinskom sedmičniku Polet, gdje je radio kao urednik stripa, zajedno s nekolicinom istomišljenika, osniva 1976. neformalnu grupu crtača stripova Novi kvadrat, koja postaje važan faktor na tadašnjoj sceni. U Poletu je upoznao i svoju prvu suprugu, danas poznatu novinarku i spisateljicu Slavenku Drakulić. Radio je tada omote ploča za Arsena Dedića, Prljavo kazalište, Azru, Bijelo dugme, zatim naslovnice, pozorišne plakate, plakat za film Ko to tamo peva, a stripove objavljivao u domaćim i stranim strip magazinima. Za njegov talenat i ambicije prostor Jugoslavije postao je premalen, pa 1986. odlazi u New York – s dva kofera i 1.500 dolara u džepu. Danas je vlasnik kreativnog studija koji nosi njegovo ime, a međunarodni ugled izgradio je kao art direktor Timea, New York Timesa i Washington Posta. U braku je s američkom dizajnericom Nicky Lindeman, s kojom ima dvoje djece. Imali smo čast da prisustvujemo konsultacijama koje je održao studentima druge godine grafičkog dizajna ALU u Sarajevu. Britak na jeziku, inteligentan i spreman svaku situaciju pretvoriti u šalu, Ilića je bilo pravo zadovoljstvo slušati.
Od prvog crteža na podu u rodnoj kući, kad ste nacrtali Djeda Mraza, a vaša majka ga prekrila i sačuvala, pa do danas, još niste napravili, kako ste jednom rekli, “it” djelo. Gdje ste bili najbliže tome?
– To nikad ne znate. Mislite da znate, pa se ispostavi da nije. Neke stvari su mi emotivno vrlo važne. Recimo, napravio sam strip Shakti i njime zaprosio svoju prvu suprugu – Slavenku Drakulić. Ispostavilo se da se i ostalima sviđa Shakti, osjetili su neku energiju. Međutim, da je Shakti najlošiji strip na svijetu a da je ona rekla “da”, meni je izvrstan! U indijskom vjerovanju, Shakti je ženska pokretačka snaga, koja je važna da bi pokrenula muškarca. Zato je tu konj, muški konj, koji nema jahača/jahačicu. To je mala sentimentalna priča koja mi je pala na pamet, nacrtao sam je, pokazao je Slavenki i ona je rekla “da”. Bio sam tada jako mlad, imao sam 20 godina.
Je li to bilo prerano za brak?
– U brak sam ušao na vrijeme. I izašao iz njega na vrijeme. Kad sam se oženio Slavenkom, meni je bilo 20, a njoj 29, i imala je osmogodišnju kćer Rujanu. Bilo je puno više obaveza nego što sam očekivao, jer se Slavenka ubrzo razboljela: otkazala su joj oba bubrega i krenula je na hemodijalize. To nije nešto što očekujete. A ja sam imao dosta divlji život do tog trenutka, tako da sam već bio umoran od žurki i bendova. Na sreću, ili na nesreću, kako već gledate na to, nikad nisam pio, nisam se drogirao; mene su samo zanimali odnosi među ljudima i ono što radim.
Kako je teklo vaše obrazovanje uz rad?
– Počeo sam raditi ilustracije u srednjoj školi i već sam bio relativno poznat crtač. Imao sam veliki kompleks znanja – zbog nedostatka literature, i još uvijek mislim da sam nedovoljno obrazovan. Uvijek sam se nastojao družiti s pametnijima od sebe: primjerice, s Arsenom Dedićem; dizajn prve ploče sam radio upravo za njega. On me je, kad sam imao 20 godina, zvao “gospodine Iliću”. Do kraja smo ostali dobri prijatelji.
I Slavenka Drakulić je bila neko od koga ste puno naučili?
– Kad sam radio u Poletu, upoznao sam tamošnju sekretaricu koja nikad ništa nije napisala ni objavila, već je radila kako bi izdržavala svoju kćerku. To je bila Slavenka. U tri sekunde sam shvatio da je pametnija od pola tih ljudi. Ona je njima ispravljala tekstove, pravila ih pametnijim. I shvatio sam da od nje mogu nešto naučiti. Pošto je meni pamet atraktivna, Slavenka mi je bila izuzetno atraktivna. Prema tome, ništa mi nije značila ta razlika u godinama. Iako, iskreno govoreći, kad prijateljima kažete da se hoćete u 20. godini oženiti za nekog od 29, to je njima izgledalo ovako: “Ona će umrijeti za tri godine! To je neka stara ženska!” Međutim, mene je, djelomično, ta potreba za družiti se s pametnijim ljudima dovela do te ljubavi.
Jeste li vi danas Amerikanac?
– Jesam! Dodijelili su mi prije nekoliko godina i hrvatsko državljanstvo, ali mi ga isprva nisu htjeli dati. To dodjeljivanje je meni simbolično i drago, međutim, imati američko državljanstvo još uvijek nije loše. Čak i uz Trumpa; neće ni on trajati dugo.
Kada govorimo o dizajnu, važi li i dalje “manje je više”?
– U dizajnu – da! To žene znaju nešto bolje: ako stavite na sebe sve što imate u ormaru, ne znači da ćete izgledati dobro, a vrlo često jednostavna crna haljina može napraviti sve što treba. S druge strane, dobar dio muškaraca ne kupuje stvari kao žene. Ja, naprimjer, kupujem odjeću kao žena: prvo pipnem, i ako mi ne paše pod rukom, ne kupujem. To je vrlo ženski. Te informacije koje dobijete preko dodira su vrlo važne: kad sjednem u restoran i pod rukom osjetim da je stol mastan, ne da mi se tu jesti. To ja i mladim dizajnerima ovdje pokušavam prenijeti: prepisano na njihovo djelovanje, mora se pokazati ljubav; ja hoću da vidim da ti voliš to što si radio. Da ne otkrivam ja tebi greške na tvom vlastitom radu.
Koja je vaša najveća životna greška?
– Imam ih mnogo, velika je konkurencija. Možda to što sam spustio slušalicu mami u pola razgovora jer me je počela živcirati. Tad je ležala u bolnici, na VMA u Beogradu, a ja bio u Americi. I kad sam sljedeći put nazvao, ona je već bila umrla… To nije imalo nikakve veze s mojim ponašanjem, ali je bilo tužno da je baš tako završilo.
Vaša mama je sačuvala vaše radove u Bijeljini?
– Nikad nisam skupljao ništa od svojih radova, tako da sad u New Yorku imam puno više stvari drugih ljudi nego svojih. Pošto sam sve ostavio iza sebe kad sam odlazio u Ameriku, mama je uzela radove i odnijela ih u Bosnu. Kad je umrla, poslao sam prijatelja i on je, koliko je mogao uzeti, natrpao u auto i poslao mi. A za ostalo, ne znam šta se desilo, vjerovatno je bačeno.
Nikad se niste zapitali šta je bilo s ostatkom?
– Ne okreći se, sinko. Ne idem u Bijeljinu. Ne mogu ići u grad koji ima Trg Draže Mihailovića. U zadnjih 20 godina tamo sam bio samo jednom, i to na jedan dan: sahranio sam mamu. Ne bih išao niti u grad koji ima ulicu Ante Pavelića ili Hitlerovu ulicu… Evo, živim u New Yorku, mogu ići gdje god hoću, upravo su me zvali u Kinu i otići ću. Zašto bih išao u grad u kojem se ne osjećam dobro, kad mogu ići tamo gdje se osjećam dobro. Ne idem u lokalne diktature. Sebe previše volim da bih si to napravio.
A ko vas još voli?
– To je vrlo teško znati. Mislite da znate, ali ne znači da znate. Čitao sam negdje vrlo smiješnu stvar: kad kažete da volite piletinu, vi zapravo volite ono što piletina radi za vas. Kad god nešto volite, mislite o tome zašto je to dobro meni.
Valjda vas vole supruga i djeca?
– Vjerovatno da, hahaha! Ljubav je čudnovata stvar. Ne volim govoriti o svojoj obitelji zato što su oni osobe s vlastitom vrijednošću i ne želim da se o njima priča samo zato što su moji sinovi. Evo: jedan je u koledžu, drugi treba da ide na koledž, i to je to. Oni ne treba da žive u mojoj sjeni, to je preveliki teret za nositi, jer ja bacam dugu sjenu (smijeh). Uvijek se zezam: da nisam skroman, bio bih savršen.
