Razgovarala Elma Zećo
Snimio Jasmin Fazlagić
Iako dugo nije radio u BiH, novi selektor naše reprezentacije, fudbalska legenda Safet Sušić (54), kaže da se osjeća dobro. Uvijek je volio doći u Sarajevo, međutim, nije imao priliku tako često zbog poslovnih obaveza. “Za mene je ovo nova uloga, uglavnom sam do sada radio na terenu. Ovo je ipak više kancelarijski posao – više vremena provedeš u birou nego na terenu. Ustvari, još nisam izašao na teren. Volim da okupim igrače oko sebe i da s njima radim svaki dan”, kaže Safet Sušić, koji je posljednjih godina radio kao trener u Turskoj, no njegova adresa stanovanja je Pariz.
Nedostaje li Vam Pariz?
– Sada mi ne nedostaje pošto znam da mogu u svakom trenutku da odem na nekoliko dana. Bit ću na relaciji Pariz – Sarajevo do početka kvalifikacija.
Očekivanja javnosti od reprezentacije su velika. Šta Vi možete obećati?
– Kada bih došao u neki klub, nikada nisam obećavao, jer se nikada ne zna šta se može desiti: možeš da ostaneš bez jednog ili dva igrača, može biti povreda, crvenih i žutih kartona… Mogu samo da obećam da ću s moje strane uraditi sve da se postigne dobar rezultat. Obećavam ozbiljan i profesionalan rad, a što se tiče rezultata, da nisam ubijeđen da se može nešto napraviti, sigurno ne bih došao.
Hoćete li praviti izmjene kada je u pitanju tim kojeg je postavio Vaš prethodnik Ćiro Blažević?
– U interesu svih nas je da igraju najbolji. Postoji mogućnost da neki igrači prestanu igrati, vidim da ima njih nekoliko koji imaju 34 godine, međutim, u startu ću se osloniti na ove igrače koji su igrali u zadnjim kvalifikacijama, jer nema razloga da nešto mijenjam pošto svi dobro igraju i postigli su dobar rezultat. Samo će se vjerovatno u narednom periodu pojaviti neko novo ime, ili možda neki igrač koji igra ovdje a do sada nije imao priliku da bude u reprezentaciji. Uglavnom, igrat će najbolji. Većina igrača koji bi trebali buti članovi reprezentacije igraju u inostranstvu, stoga mi predstoji veliki posao da obilazim i gledam utakmice, tako da, kada dođu kvalifikacije, imam uvid u sve igrače na koje mogu da računam.
Reprezentacija se, nažalost, nije znala nositi u sudbonosnim utakmicama. Kolika je uloga psihologije u fudbalu i da li s našim igračima treba raditi na tom planu?
– Nisam siguran. Igrao sam 20 godina i desilo se jednom-dvaput da nam dovedu psihologa u ekipu, ali ne vjerujem da to nešto pomaže. Mislim da se mentalno jak postaje s dobrim rezultatima. Mi smo, istina, u zadnje vrijeme igrali dobro, ali protiv srednjih, slabijih ekipa; protiv velikih imali smo veoma loše rezultate. Sad trenutno imamo dobru ekipu, ne mogu da kažem izuzetno dobru, kad budemo pobjeđivali velike protivnike, imat ćemo i veliku ekipu.
Karijeru ste započeli sa 16 godina. Ko je otkrio Vaš talenat?
– Počeo sam vrlo mlad da igram, prvo u Krivaji u Zavidovićima. Sa 18 sam došao u Sarajevo. Već prije dolaska u Sarajevo igrao sam mnogo i u Sarajevu i okolo Sarajeva, to je bila treća liga. Na tim utakmicama uvijek ima predstavnika klubova koji gledaju i traže talentirane igrače. Takav je slučaj bio i sa mnom. Igrao sam dobro u Krivaji, ljudi su došli i ponudili mi da dođem u Sarajevo, što sam i uradio. Znam ko je dolazio kod mene, ali, vjerujte mi, više ne mogu da se sjetim imena.
VOLIM SLATKIŠE “I kada sam bio fudbaler imao sam problema s kilažom, čitavu karijeru igrao sam sa četiri-pet kilograma viška zbog toga što nisam imao disciplinu u ishrani. Ne jedem mnogo, ali jedem stvari od kojih se deblja. Volim slatkiše”
Kako su izgledali Vaši prvi fudbalski koraci?
– Igralo se svugdje. Zavidovići, gdje sam živio, malo su mjesto, 10.000 stanovnika, ništa drugo nije bilo. Svi su igrali fudbal; bio je fudbal i bio je rukomet. Opredijelio sam se za fudbal jer sam za njega imao više smisla. Djeca nisu imala izbora kao danas, čak nije bilo ni televizije kada sam bio mali. Igralo se i prije škole, i poslije škole, svugdje, na ulici, u školskom dvorištu, gdje god se stiglo.
Kao igrač niste mnogo mijenjali klubove, više ste ih promijenili kao trener. Da li se to tako desilo zato što možda niste voljeli često mijenjati okruženje i ljude?
– Kada sam došao u Sarajevo, poslije isteka prvog ugovora imao sam ponuda iz svih velikih klubova, pogotovo Partizana i Zvezde, ali pošto mi je bilo lijepo u Sarajevu, nisam imao razloga da mijenjam klub. Možda sam pogriješio. Da sam otišao u Partizan, Zvijezdu, Dinamo, igrao bih možda u kupu evropskih šampiona, ali lijepo mi je bilo u Sarajevu, imao sam dobro društvo i nisam htio da idem negdje dalje. Tako je bilo i u Paris Saint-Germainu: ostao sam osam i po godina iako sam imao ponude i iz Italije, Marseillea, ali potpuno isti slučaj.
U FK “Sarajevo” ostali ste najduže, skoro deset godina. Čega se najviše sjećate iz tog perioda?
– Ono što mi je, prije svega, ostalo u sjećanju je izuzetna atmosfera među igračima. Bili smo svi dobri prijatelji i nikad nikakvih problema nije bilo.
Koji Vam je najdraži go u karijeri?
– Nema jedan go, ima mnogo utakmica koje su mi ostale u sjećanju. Svi se sjećaju utakmice u Rumuniji, 6:4, kada smo igrali za reprezentaciju – tada sam dao tri gola. Tu su i prijateljske utakmice protiv Argentine i Italije kada sam isto dao po tri gola. Možda bih izdvojio go protiv Želje, kada smo pobjedili 2:1, zato što je oboren rekord posjete: bio je pun stadion, 50.000 gledalaca, pred kapijom je ostalo njih 20.000. Derbi je gradski prestiž, dao sam drugi go i pobijedili smo.
Kako ste kao igrač proživljavali sudijske nepravde?
– Desilo se i meni da nekada reagiram na sudijsku odluku kada sam smatrao da je nepravedna, ali nisam imao mnogo problema. U karijeri sam samo jednom dobio crveni karton, i to kada sam stao između dva igrača da ih razvadim na utakmici, čini mi se, Dinamo – Sarajevo u Zagrebu. Nemam razloga da se nešto žalim na sudijske odluke, jer sam uvijek govorio da sudija mnogo manje griješi na terenu nego igrači. Ako igrač može da pogriješi, zašto ne bismo dozvolili i da sudija pogriješi. Pogotovo kada sam počeo s trenerskim poslom, imao sam izuzetno korektan odnos sa svim sudijama.
Možete li uporediti fudbal iz vremena kada ste Vi igrali i ovaj današnji? Kao da je u njemu sve manje sporta i sve više biznisa?
– Istina je, danas je mnogo novca u igri i vjerovatno malo manje ljubavi ima prema klubovima. Igrači, prije svega, odlaze tamo gdje su im ponude bolje, dakle, u veće klubove. Kod nas nije bilo toga jer nije bilo mnogo novca u igri. Što se tiče samog fudbala, mislim da se nije bitno promijenio – možda se malo brže igra, igrači su možda malo više fizički spremniji, ali i u moje vrijeme isto se treniralo svaki dan. Jeste manje utakmica bilo, danas je napornije igračima, zato ima mnogo više povreda nego onda.
Gledajući iz današnje perspektive, šta je za Vas teže biti – igrač ili trener?
– Biti trener je daleko teže, jer jedan igrač može biti izuzetno dobar i u slaboj ekipi, a jedan trener može biti samo dobar ako ima rezultate iza sebe. Vidite kako se stvari rješevaju: kada ekipi ne ide dobro, prva stvar koja se radi je da se smjenjuje trener.
Šta za Vas znači gledati 90 minuta utakmicu za čiji ste rezultat najodgovorniji? Kakav je to stres?
– Dešavalo mi se nekad prije utakmice, pogotovo u Turskoj u početku, da popijem čak i tabletu za smirenje. Zaista je veliko opterećenje, posebno kada su u pitanju velike utakmice. I kada sam bio igrač, ali i kao trener, pred takve utakmice ne mogu da spavam.
Imate li neki ritual pred utakmicu?
– Nemam, mada sam ponekad sujevjeran, ali nemam nešto tipa: u prošloj utakmici obukao sam ovaj sako ili ovo odijelo i pobijedili smo, pa ću sad ponovo, takvih stvari nemam. Ali, vjerujem u nekakvu sudbinu. Ne uvijek, ponekad.
Jeste li strog trener, vičete li na fudbalere, služite li se psovkama, ili njegujete kultiviranije metode upravljanja ekipom?
– Ne. Za mene je jedna riječ na prvom mjestu u ovom poslu, a to je respekt. Radiš s momcima koji su formirane ličnosti, koji su oženjeni, imaju svoje porodice, tako se ja s njima i ponašam, više kao s kolegama, nego kao profesor prema učeniku.
Koja je za Vas razlika u gledanju utakmice preko TV-a i na stadionu? Neki smatraju da je televizija nadmašila stadion, gdje vidiš go jednom, dok se na televiziji ta akcija prikaže više puta.
– Istina je, kada imaš priliku da vidiš neku situaciju ili go više puta, normalno je da može više da pomogne, ali ja mislim da je mnogo važnije otići na stadion i pogledati uživo utakmicu nego na televiziji. Gledao sam dosta utakmica, pogotovo naše reprezentativce na TV-u, međutim, kada sam otišao na stadion, imao sam drugačiju sliku.
Ko je, po Vama, najkompletniji igrač danas?
– U ovom trenutku dvojica odskaču iznad ostalih, to su Messi i Ronaldo; uostalom, i smatraju ih trenutno za dva najbolja svjetska igrača.
Po čemu se razlikuju vrhunski i dobar igrač?
– Po rezultatima.
Fudbaleri su postali medijske zvijezde i izloženi su raznim izazovima: publicitetu, lijepim ženama, rastrošnosti, ekstremnom bogatstvu, alkoholu… Kako odoljeti svemu tome, imate li neki savjet?
– Možda je dobro kada već u početku karijere imaju ozbiljnu vezu i kada formiraju porodicu kao mladi. Mislim da je to dobra stvar, jer onda vjerovatno lakše odole svim tim iskušenjima.
Kako izgleda Vaš današnji trening?
– Trčim. Ovdje nemam mnogo prilika, mada sam išao da trčim nekoliko puta naveče; da me niko ne vidi, navučem kapu. Kada sam u Parizu, vrlo često trčim, to je zbog toga što se čovjek lakše i bolje osjeća. Sklon sam gojenju, i jedini način da održavaš kondiciju, da budeš u prihvatljivoj liniji, jeste da se baviš sportom. Ima igrača koji kad završe karijeru ne potrče više nikad, znam ih mnogo. Ali ima i onih koji nisu skloni gojenju, pa nemaju problema. Kad se ne bih bavio sportom, imao bih 150 kila (smijeh).
Pazite li na ishranu?
– Trebao bih, ali ne pazim. I kada sam bio fudbaler, imao sam problema s kilažom, čitavu karijeru sam igrao sa četiri-pet kilograma viška zbog toga što nisam imao disciplinu u ishrani. Ne jedem mnogo, ali jedem stvari od kojih se deblja. Volim slatkiše.
