Razgovarala Lejla Lojo-Karamehmedović
Snimci Tomasz Lipinski i Instagram
“Sarajevo. Prve impresije i pomiješane emocije: sreća, briga, tuga, optimizam i nada. Neka slike govore same za sebe.” Ovim je riječima Adis Ahmetović, izvjestitelj Bundestaga za Zapadni Balkan, rođeni Nijemac bosanskohercegovačkih korijena, na društvenim mrežama opisao svoju posjetu Sarajevu početkom februara. Bila je ovo njegova prva zvanična posjeta Bosni i Hercegovini otkako je stupio na ovu važnu diplomatsku funkciju.
Iako mu je tek 28 godina, Adis Ahmetović se može pohvaliti bogatom političkom karijerom. Bilo mu je 16 kada se u rodnom Hannoveru odlučio politički aktivirati i boriti za pravednije uvjete obrazovanja. Kako kaže, na ulazak u političke vode utjecalo je odrastanje u radničkoj klasi, ali i činjenica da su njegovi roditelji u Njemačku došli 1992. godine kao izbjeglice iz BiH, majka Edina iz Krajine, a otac Fuad iz Kladnja, te da im je budućnost bila veoma neizvjesna. Uprkos svemu, Njemačka je Adisu pružila priliku za obrazovanje, ali i političku karijeru.
Rođen 27. jula 1993., odrastao je hanoverskom naselju Sahlkamp. Nakon gimnazije upisuje studij politike, ekonomije i germanistike za nastavu na Univerzitetu Leibniz u Hannoveru. Godine 2019. stekao je diplomu magistra obrazovanja. Prije nego što je izglasan za poslanika u Bundestagu bio je zaposlen kao voditelj ureda premijera pokrajine Donja Saska Stephana Weila, a onda i kao njegov savjetnik za politička pitanja i politička planiranja.
U decembru prošle godine izglasan je za poslanika u Bundestagu, a odmah potom imenovan za izvjestitelja Bundestaga za Zapadni Balkan. Ova vijest najviše je obradovala Bosance i Hercegovce koji se nadaju konkretnijem i jasnijem stavu Evropske unije u očuvanju državnosti Bosne i Hercegovine.
Najprije vam želimo čestitati na poziciji izvjestitelja Bundestaga za Zapadni Balkan. Šta ova, itekako važna politička i diplomatska uloga, predstavlja za vas?
– Naravno, počašćen sam funkcijom koja mi je dodijeljena i veoma motiviran prihvatam nove obaveze. Vjerujem u mirnu i prosperitetnu budućnost zemalja Zapadnog Balkana, kao i u dobre bilateralne odnose sa Saveznom Republikom Njemačkom. Zbog toga ću stajati uz svih šest zemalja i podržavati njihove zajedničke napore ka stabilnoj demokratiji i prosperitetu za mlađe generacije, pristupu Evropskoj uniji, kao i mirnoj koegzistenciji.
Koliko će vam bh. porijeklo, i očigledno dobro poznavanje političke situacije na Balkanu, pomoći u obavljanju ove funkcije za Bundestag?
– Očekivao sam da će mi biti postavljana pitanja o mom porijeklu kada sam prihvatio ovu poziciju. I to je u redu, jer u suprotnom bi neke priče ostale neispričane, a to bi nas razdvajalo umjesto da nas spaja. Rođen sam u Hannoveru 1993. godine. Moj stariji brat, Edin, rođen je u Zagrebu. I Zagreb i Hannover su internacionalni gradovi, posebno moj rodni grad. Ponosan sam na njegovu raznolikost i internacionalnost. Temelj koji mi je dao, znanje i iskustvo koje mi je pružio, kompas su mog djelovanja. Zemlje Zapadnog Balkana redovno ću posjećivati kako bih pregovarao s predstavnicima iz političkog svijeta, ali i biznisa, nauke, umjetnosti, civilnog društva. Sigurno je da ću tokom tih razgovora biti u prednosti jer razumijem jezik, najprije zahvaljujući svom porijeklu, a posjedujem i dobro historijsko i geografsko znanje o zemljama u Regionu, jednako kao i empatiju prema kulturi i načinu života naroda na ovim prostorima.
Imali ste samo 16 godina kada ste zakoračili u politiku. Vaši vršnjaci su u to vrijeme maštali o putovanjima i izlascima. No, vi ste imali drugačije snove?
– To vjerovatno dugujem svom porijeklu. Zbog naše neizvjesne životne situacije tokom 90-ih, dugo nismo znali hoćemo li moći ostati u Njemačkoj ili ćemo se vratiti u BiH. Zbog činjenice da smo, jednako kao i moji rođaci, bili izbjeglice, veoma rano sam se počeo interesirati za politiku. Još u osnovnoj i srednjoj školi uvijek sam se zalagao za prava omladine i njihove potrebe, bilo kao predstavnik razreda ili u organizaciji mladih u SPD-u. Ali, to opet ne znači da nisam stizao putovati, igrati nogomet s prijateljima ili izlaziti kao svi moji vršnjaci. Prijatelji i mnogi drugi građani Hannovera su me dosta podržavali u mojim političkim nastojanjima, i bez njihove podrške sigurno ne bih bio ovdje gdje sam danas.
Šta je bila vaša najveća motivacija za bavljenje politikom?
– Glavni razlog za uključenje u politiku bila je siromašna obrazovna politika “crno-žute” koalicije u pokrajini Donja Saska tokom 2000-ih. Mnogi mladi ljudi nisu mogli studirati jer to jednostavno nisu mogli sebi priuštiti. To je na meni ostavilo ožiljak i želio sam uraditi nešto za svoju generaciju kako bi baš svako imao iste šanse za obrazovanje. Kao dijete iz radničke porodice i dijete izbjeglica, najveću naklonost osjećao sam prema politici SPD-a, djelimično i zato što su imali poštenu obrazovnu politiku. Politika socijaldemokrata, koja se decenijama zalaže za jednake mogućnosti za sve, učinila je moj put mogućim. Njihova osnovna ideja, da svako ostvari svoj cilj tako što će mu se pružiti šansa, jedan je od razloga zašto sam se kandidirao za Bundestag. To je najveći podsticaj za moje političko, ali i volontersko djelovanje.
“Volim kulturu, umjetnost i muziku. One su jasna kritika, ali i moćan glas demokratskog društva. Umjetnost nas provocira, ukazuje na nedostatke, naša je savjest, zabavlja nas, nasmijava i rasplače, ali na kraju, sve nas spaja”
Može li se reći da danas živite njemački san? Postoji li, uopće, njemački san?
– Moji su roditelji krenuli od nule i morali su naporno raditi da bi bratu i meni obezbijedili svjetliju budućnost. Uvijek su nas učili da su obrazovanje i naporan rad ključ za uspjeh. I to je nešto što je usađeno u brata i mene, u naš način razmišljanja i ponašanja. Čak sam i u srednjoj školi radio neke poslove kako bih finansijski pomogao svoju porodicu. Ali, kako sam već rekao: Njemačka, Hannover i socijaldemokratska politika učinili su da budem to što jesam danas.
Koliko su vam roditelji uspjeli prenijeti našu kulturu, običaje, mentalitet?
– Dosta toga su me naučili o našoj kulturi i mentalitetu, a i kod kuće svi govorimo našim jezikom. Ta multikulturalnost danas mnogo doprinosi mom radu. Naravno, postoje neke navike koje su tipične za zemlje Zapadnog Balkana, a kojih se držim i danas. Uživam u palačincima koje sprema mama, ili ponekad nana, a u večernjim satima slušamo našu muziku, najviše Zdravka Čolića, Željka Joksimovića i Dinu Merlina.
Ako biste kao političar mogli promijeniti jednu stvar u BiH, šta bi to bilo?
– Ono što generalno nedostaje Bosni i Hercegovini jeste poštovanje legalnih odluka. Odluke koje donosi Ustavni sud BiH često se ne poštuju. Takve odluke, presude, jednako kao i odluke koje donosi visoki predstavnik u BiH, moraju se poštovati i implementirati bez “ako” i “ali”. Ovo zahtijeva bolje razumijevanje demokratije i vladavine prava, a to je nešto na čemu bi Evropska unija i Njemačka voljele nastaviti raditi. Također, borba protiv korupcije se mora nastaviti. A na onom običnom, ljudskom nivou, volio bih vidjeti međusobnu saradnju. To je osnova za prosperitet svakog društva.
Koliko je politika okupirala vaš život? Imate li vremena za porodicu, prijatelje, hobije…?
– Veliki sam fan sporta i često gledam nogomet ili neke druge sportove, a nekada i odem na teren. Učlanio sam se u nogometni klub Bundestaga, u kojem igraju parlamentarci. Također, volim ići u kino s prijateljima. Ali, činjenica je da moram dobro isplanirati sve svoje aktivnosti i pronaći vrijeme za svoje prijatelje.
Glumac Enis Bešlagić je pohvalio vaš način razmišljanja prilikom gostovanja kod Senada Hadžifejzovića, a sreli ste se i tokom vaše posjete Sarajevu.
– Veoma sam zahvalan Enisu za njegovu podršku, tim više što se njegov glas daleko čuje. Veoma je popularan i cijenjen glumac u zemljama Regiona. Zašto? Zato što sve ljude tretira s poštovanjem i stoji čvrsto nogama na zemlji. To je ono što ga čini posebnim, naravno uz njegov smisao za humor.
Koliko ste u mogućnosti pratiti bh. kulturnu scenu? Jeste li imali priliku pogledati film Quo vadis, Aida?
– Volim kulturu, umjetnost i muziku. Oni su jasna kritika, ali i moćan glas demokratskog društva. Umjetnost nas provocira, ukazuje na nedostatke, naša je savjest, zabavlja nas, nasmijava i rasplače, ali na kraju, sve nas spaja. Zato pratim i međunarodnu kulturnu scenu, posebno bosanskohercegovačku. Naravno da sam pogledao Quo vadis, Aida?. Taj film je poziv na buđenje, podsjetnik i još jednom jasno iznesen stav o značaju strane sigurnosne politike i obaveze za očuvanje mira. Vjerujem da će mi se pružiti prilika da upoznam rediteljicu Jasmilu Žbanić, volio bih je pozvati u Njemačku.
